Emocije su subjektivna stanja koja izražavaju odnos čovjeka prema okolnom svijetu. One obično uključuju sam psihički doživljaj, koji predstavlja svjesno mentalno stanje i obično ga nazivamo osjećajem. Uz to, emocije uključuju određene vrste tjelesnih promjena i osjeta, zatim prepoznatljiv izraz lica, boje glasa i gesta, ali i spremnost da se ponašamo na određeni način (Oatley i Jenkins, 2003). Na primjeru jedne od emocija možemo vidjeti što to znači. Ako hodamo šumom i vidimo svježe tragove medvjeda, mogli bismo primijetiti da se naše psihičko stanje promijenilo i da počinjemo osjećati ono što bi se moglo nazvati strahom. Dakle, psihički doživljaj ili osjećaj je “strah”. Od tjelesnih promjena možemo tada primijetiti ubrzano lupanje srca, da se ruke tresu ili da ubrzano dišemo. Na licu se tada vjerojatno uočava da su očni kapci podignuti (“u strahu su velike oči”) i/ili da obrve pomalo podignute, a ovisno o situaciji, spremno smo ili pobjeći ili smo se “zamrznuli na mjestu”. Sve navedeno, od samog subjektivnog doživljaja straha, do izraza lica, tjelesnih reakcija i spremnosti na bijeg ili “zaleđenost”, predstavlja emociju straha i njezine elemente. Dakle, iako obično poistovjećujemo emocije i osjećaje, emocije su širi pojam i uključuju, osim osjećaja, i tjelesne reakcije, izraze lica i geste te određena ponašanja.
Podjela emocija
Postoje tzv. primarne ili univerzalne emocije koje se mogu uočiti u raznim kulturama diljem svijeta, od domorodačkih plemena Papua Nove Gvineje do zapadnoeuropskih kultura. Prema istaknutom istraživaču u ovom području, Paulu Ekmanu (1970, 2022), univerzalne emocije su: strah, tuga, ljutnja, radost, gađenje, iznenađenje, prijezir. Za ove emocije karakteristično je da ljudi kada ih doživljavaju imaju vrlo slične izraze lica ili tjelesne reakcije (npr. izraz lica osobe koja živi u Londonu i nekom afričkom plemenu bit će slično kada dožive strah). Nadalje, univerzalne emocije javljaju se rano tijekom razvoja i mogu se primijetiti kod novorođenčadi ili dojenčadi.
Također, događaji ili situacije koji će izazvati pojedinu od ovih sedam emocija slični su kod različitih kultura i pojedinaca. Tako je radost emocija koja proizlazi iz postizanja poželjnih ciljeva ili doživljaja ugodnih podražaja. Tuga proizlazi iz gubitka ili doživljaja neuspjeha. Ljutnja je emocija koju izaziva sprječavanje izvršenja naših planova ili ciljeva, ugrožavanje našeg blagostanja, kršenje naših pravila ili prava. Strah proizlazi iz interpretacije neke situacije kao opasne ili prijeteće za nečije blagostanje. Iznenađenje se javlja nakon neočekivane spoznaje što se dogodilo; traje nekoliko sekundi i može prerasti u drugu primarnu emociju poput tuge, ljutnje ili sreće. Gađenje je tendencija povlačenja ili odstupanja od nečega što izaziva smetnju (npr. zagađen ili kontaminiran objekt, hrana, situacija ili “osoba” u interpersonalnoj komunikaciji). Konačno, prijezir je emocija koja nastaje kada osoba ili grupa napravi nemoralnu radnju, a mi se percipiramo superiornima toj osobi ili grupi („Bolji/a sam od tebe”).
Važno je napomenuti da se između pojedinaca razlikuje što će točno izazvati npr. ljutnju ili neku drugu univerzalnu emociju. Drugim riječima, emocije su obično izazvane nekim događajem ili situacijom, ali kod nastanka emocija ključnu ulogu ima interpretacija tog događaja ili situacije. Jedna osoba će u nekoj situaciji procijeniti da je riječ o kršenju vlastitih prava ili granica i doživjet će ljutnju, dok druga osoba tu istu situaciju neće interpretirati na taj način i neće doživjeti ljutnju. Međutim, raznim događajima ili situacijama koje mogu izazvati ljutnju zajedničko je upravo ono što je prethodno navedeno (npr. kod ljutnje se radi o događajima ili osobama koje su “stale na put” našim planovima, krše naša pravila ili prava). Osim toga, ljudi se razlikuju s obzirom na to kolike su njihove oscilacije emocija i raspoloženja (npr. neke osobe intenzivno mogu doživjeti i sreću i tugu, dok je kod drugih taj intenzitet manji).
Postoje, naravno, i druge emocije koje se na različite načine manifestiraju među pojedincima, odnosno nisu univerzalne kao prethodno spomenutih sedam emocija. Te emocije su, primjerice, ljubav, krivnja, kajanje, sram, ponos, ljubomora, anksioznost…
Ugodne i neugodne emocije
Svaka od emocija ima za nas određenu funkciju i ne možemo podijeliti emocije na dobre ili loše, pozitivne ili negativne (Reeve, 2010). Primjerice, strah nam signalizira opasnost i potiče nas da se zaštitimo, dok nam tuga pomaže u prihvaćanju gubitka. Ni strah ni tuga nisu ugodna stanja koja doživljavamo, ali su nam korisna i pomažu nam da se na adekvatan način nosimo s nekom situacijom. Zato ne govorimo da su strah, tuga ili bilo koja druga neugodna emocija negativne emocije jer riječ “negativno” sugerira da je nešto nepoželjno i da se treba izbjeći, što, dakle, s neugodnim emocijama nije slučaj. Drugim riječima, emocije su poput unutarnjih putokaza koji nam govore što se događa u nekoj situaciji i što bismo dalje mogli učiniti (npr. trebamo li pokušati izbjeći opasnost, razgovarati o našim granicama ili pravima…). Korisno je, stoga, pokušati prepoznati koje emocije doživljavamo, naučiti razlikovati emocije i time bolje razumjeti što nam se događa i što bismo mogli dalje učiniti.
Raspoloženja
Pojmovi koji se često poistovjećuju su emocije i raspoloženje pa ćemo u ovom odlomku proći kroz razlike između njih. Ljudi većinu vremena imaju neke unutarnje doživljaje ugode ili neugode, nešto osjećaju, doživljavaju. Obično je riječ o raspoloženju. Naime, emocije su kratkotrajne, odnosno traju od nekoliko sekundi do nekoliko minuta. Raspoloženja traju nekoliko sati pa čak i dana (Goldsmith, 1994). Nadalje, emocije proistječu iz važnih i relativno jasno poznatih događaja, dok raspoloženja proistječu iz procesa koji su nedovoljno definirani i često nepoznati, a mogu nastati i kao rezultat prethodno doživljene emocije (npr. ustanemo sniženog raspoloženja bez nekog nama poznatog razloga).
Kako se možemo nositi s emocijama i raspoloženjima?
Nakon što smo kroz ovaj tekst naučili bolje razumjeti naše unutarnje doživljaje, odnosno emocije i raspoloženja, postavlja se pitanje kako se nositi s našim doživljajima koji su neugodni (jer nam ugodni obično ne predstavljaju problem :)). Za početak, potiskivanje i borba s emocijama i raspoloženjima obično su kontraproduktivni. Nije rijetkost da nam, kada smo loše raspoloženi ili doživljavamo neugodne emocije, padaju na pamet misli poput “Ne smijem/ne želim se ovako osjećati.”, “Ovo je užasno i neizdrživo, nikad neće proći.”, “Želim da to nestane.”, “Zašto to meni? Drugi se tako ne osjećaju, sretniji su od mene.”, a možda i detaljno analiziramo sebe, druge, neke situacije ili imamo misli poput “Meni nije ništa, najbolje da ovo potisnem, ignoriram.”. Međutim, i neugodne emocije i loše raspoloženje bit će i dalje tu ako tako razmišljamo te će nam uz ovakve misli biti još gore jer pokušavamo od sebe otjerati nešto što je u nekom trenutku nemoguće otjerati, dio je tog trenutka ili dana.
Što nam onda preostaje? Za početak, i emocije i raspoloženja su prolazni, neće trajati zauvijek. Zatim, korisno je prihvatiti naše emocije i raspoloženja, prihvatiti da su sada tu i pustiti ih da prođu. Prihvaćanjem stanja potištenosti, lošeg raspoloženja, tuge i drugih neugodnih emocija otvaramo prostor da napravimo neki za nas koristan korak jer se više ne borimo s emocijama i raspoloženjima koja je nemoguće pobijediti. Za bolju ilustraciju što to točno znači može nam poslužiti primjer iz knjige Marka Williamsa i Dannyja Penmana (2019). Zamislimo da ste se zatekli usred nekog nevremena, kiša lijeva, a vi ste na ulici. Nađete zaklon pod nekim krovićem. Tada možete razmišljati o tome kako se to baš vama moralo dogoditi, sad ćete biti skroz mokri, tko zna hoćete li se možda i prehladiti, da je ovo užasno, kako ćete sad doći do svojeg cilja. Međutim, kiša i dalje pada, vjetar puše, ništa se nije promijenilo vašim razmišljanjem, a vi se samo osjećate još lošije. Ako biste pod tim krovićem samo pogledali kako kiša pada, možda bacili pogled na kvart u kojem se nalazite, možda pogledali nebo ako se može vidjeti, možda duboko nekoliko puta udahnuli – kiša i vjetar bili bi i dalje tu, kao i u prvom slučaju, ali vi biste se bolje osjećali i možda biste se i lakše sjetili načina kako da dođete do cilja bez da pokisnete još više. Slično vrijedi i za nošenje s neugodnim emocijama i raspoloženjem. Ako ih prijateljski prihvatimo, bit će nam lakše nego da se borimo protiv njih. Kako ih prijateljski prihvatiti? Odgovor na to pitanje daje nam mindfulness, koji je opisan u prethodnom blog postu.
Druga tehnika koja može pomoći je da pogledamo situaciju iz neke druge perspektive. Primjerice, ako smo tjeskobni oko odlaska na neki daleki put, možemo pokušati sagledati situaciju iz druge perspektive (npr. možemo se pitati što je najgore što se može dogoditi, a što je najvjerojatnije što će se dogoditi, što bih rekao/rekla prijatelju/prijateljici). Ako nas nešto/netko frustrira, možemo pokušati vidjeti situaciju na drugi način, odnosno pokušati razumjeti zašto se netko ponaša na određeni način.
U sljedećem blog postu bit će malo detaljnije objašnjeno nošenje s ljutnjom.
Zaključno, emocije i raspoloženja naši su saveznici u svakodnevnom funkcioniranju, a ako imate teškoće u nošenju s njima, stručnjaci za mentalno zdravlje mogu vam pomoći u boljem suživotu s neizbježnim dijelovima vaše svakodnevice – emocijama i raspoloženjima.
Literatura
Ekman, P. (2022). Universal emotions.
Ekman, P. & Friesen, W. V. (1971). Constants Across Cultures in the Face and Emotion. Journal of Personality and Social Psychology, 17(2) , 124-129.
Goldsmith, H. H. (1994). Parsing the emotional domain from a developmental perspective. U R. J. Davidson i P. Ekman (Ur.). The nature of emotion (str. 68-73). New York: Oxford University Press.
Oatley, K. i Jenkins, J. M. (2003). Razumijevanje emocija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Reeve, J. (2010). Razumijevanje motivacije i emocija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Williams, M. i Penman, D. (2019). Meditacije usmjerene svjesnosti: Mindfulness. Zagreb: Školska knjiga.