Često se na sam spomen riječi “prihvaćanje” pojavljuje asocijacija na odustajanje. “Ako prihvatim da sam trenutno anksiozan/na, to je kao da sam se predao/la. Ako prihvatim da ne mogu ostvariti trenutno neki cilj, to znači da sam odustao/la od svojih želja.”
Uz to, ponekad se čini da će prihvaćanje karakteristika neke osobe ili sustava (npr. karakteristike člana obitelji ili funkcioniranja hrvatskih birokratskih služi) značiti da ih odobravamo i da smo im se prepustili. No, prihvaćanje je daleko od ovih ideja. Prije nego odgovorimo na pitanje što prihvaćanje jest, proći ćemo ukratko zašto nam je ideja prihvaćanja toliko odbojna i izaziva negativne asocijacije.
Kontrola, kontrola, kontrola…
Jedan od osnovnih poriva koji imamo kao ljudi je poriv za rješavanjem problema. Kada se pokvari perilica rublja, tražimo način za uklanjanje kvara ili novu perilicu. Kada se dogodi da smo zapeli u nekom zadatku u školi ili na poslu, tražimo način kako ukloniti prepreku. Kada idemo na put, gledamo vremensku prognozu da znamo uzeti adekvatnu odjeću i da se ne dogodi, primjerice, da se prehladimo ili da nam je prevruće. U svim navedenim primjerima, nastojimo nešto riješiti ili djelovati preventivno kako do problema ne bi ni došlo. Drugim riječima, unosimo određenu dozu kontrole u situaciju kako bi stvari za nas ispale optimalne, odnosno dobre. Kontrola znači da svojim misaonim procesima i postupcima djelujemo na neku situaciju, proces ili osobu s ciljem da dobijemo što želimo, postignemo nešto što nam je važno, promijenimo stvari na bolje, izbjegnemo nešto loše.
U velikoj većini slučajeva, koji su slični prethodnim primjerima, rješavanje neke situacije ili planiranje kako da do problema ne bi ni došlo uistinu pomogne. Analizom kvara na perilici rublja uklonimo taj kvar. Određivanjem razloga za zastoj u radu na nekom zadatku uklonimo problem koji je uzrokovao zastoj. Gledanjem vremenske prognoze uzmemo (barem donekle :)) prikladnu odjeću za put. Kontrola u ovim primjerima daje pozitivne rezultate.
No, postoje situacije koje nisu rješive i pokušaji da se njima intenzivno bavimo osuđeni su na propast, odnosno kontrola ne daje pozitivne rezultate. To su prvenstveno slučajevi u kojima objektivno gledano kontrola nije ni moguće. Primjerice, u socijalnim situacijama nemamo kontrolu nad time kako će netko reagirati, kako će se osjećati ili kako će interakcija s drugom osobom izgledati. Također, nemamo kontrolu nad time koje misli ili emocije će se pojaviti u nama u nekom trenutku. Postoji još čitav niz stvari nad kojima nemamo kontrolu, a odnose se na šira društvena pitanja, poput ekonomske krize ili izbijanja rata.
Jedan od čestih primjera u kojima nemamo kontrolu, a uporno ju želimo imati je kontrola vlastitih emocija i misli. Ne želimo se osjećati anksiozno ili tužno. Ne želimo imati određene misli u glavi ili neka vlastita obilježja jer nam se ne sviđaju, a tu su. Pokušavamo se neugodnih emocija i misli riješiti raznim distrakcijama (npr. zatrpavamo se poslom, stalno smo u pokretu, pijemo previše alkohola, jedemo previše slatkog, gledamo previše televizije, previše smo na društvenim mrežama). Gledamo na emocije i misli kao na neprijatelje kojih se želimo riješiti i organiziramo unutarnji rat protiv njih. Međutim, razne neugodne emocije i misli sastavni su dio života i njihovu pojavu ne možemo kontrolirati. Što ih se više želimo riješiti, to one sve više i više dolaze. Štoviše, počinje se događati da postajemo, primjerice, anksiozni jer smo anksiozni ili smo ljuti jer osjećamo krivnju ili se sramimo što osjećamo tugu. Time smo naša neugodna stanja samo nadogradili. Steven Hayes (1999), začetnik terapije prihvaćanjem i posvećenošću, prvu razinu neugode koja se pojavljuje (npr. anksioznost prije javnog nastupa) naziva čista patnja, a drugu razinu neugode koju nadogradimo (npr. anksioznost jer smo anksiozni) naziva prljava patnja. Kada smo u prljavoj patnji, kao da se koprcamo u živom pijesku – bolje bi bilo da smo mirni, a koprcanje i pokušaji borbe sa živim pijeskom samo dovode do još više propadanja u pijesak.
Prihvaćanje kao alternativa kontroli
Razumljivo je da želimo biti u stanju ugode, bilo emocionalne (npr. osjećati sreću, ispunjenost, zadovoljstvo), bilo tjelesne (npr. biti zdravi, smireni), bilo misaone (npr. razmišljati na pozitivan način o sebi, budućnosti ili životu općenito, prisjećati se lijepih trenutaka iz prošlosti). No, realnost je značajno drugačija. Nemoguće je kontinuirano biti u stanju ugode. Neugoda je neizbježan sastavni dio našeg života. Također, neke stvari u našem životu naprosto su izvan naše kontrole. Stoga nam je za zdrav život korisno prihvatiti ono što je nužno tu, poput neugode, kao i ono nad čime nemamo kontrolu.
Prihvaćanje predstavlja voljnost da otpustimo potrebu za kontrolom i prihvatimo neugodu koju život nužno uključuje. Prihvaćanjem stvaramo prostor za zdravo i konstruktivno djelovanje i spremnost da odredimo koje bitke nam je korisno voditi, a koje ne. Ono je daleko od odustajanja i prepuštanja nečemu što nam se ne sviđa. Kada prihvatimo da smo anksiozni, ne znači da ćemo se “utopiti” u toj anksioznosti i odustati od, primjerice, odlaska na neko druženje oko kojeg smo anksiozni. Nipošto se nećemo prepustiti anksioznosti, već ćemo ju staviti sa sobom u torbu i ponijeti na druženje i zajedno s njom napraviti ono što nam je važno (npr. ostvarivanje socijalnih kontakata ili obavljanje nekog zadatka na poslu).
Kada kažem da napravimo ono što nam je važno, mislim prvenstveno na to da radimo ono što je u skladu s našim vrijednostima. Više o vrijednostima pročitajte u blog postu na sljedećoj poveznici. Primjerice, ako su naše vrijednosti da budemo hrabri, spremni na izazove, uključeni u socijalne odnose, tada nam je i druženje oko kojeg smo anksiozni put da ostvarimo vlastite vrijednosti. Anksioznost je jedan od kamenčića na putu kojim koračamo prema ostvarivanju vlastitih vrijednosti. Prihvaćanjem da smo anksiozni i da je to samo jedan (neugodan) dio našeg puta prema ostvarivanju vrijednosti, otvaramo se u većoj mjeri onome što stvarno želimo – otići na druženje. Kada smo prihvatili da je u redu da smo anksiozni, anksioznost se može, a i ne mora tada smanjiti. No, ne moramo se riješiti anksioznosti da bismo otišli na druženje. Prihvaćamo da je anksioznost ovdje s nama, u torbi, kao slijepi putnik. Ne moramo na tom druženju briljirati. Pustimo pritisak da moramo nešto postići na tom druženju. U redu je za početak da smo tamo. S vremenom gradimo socijalne vještine, ali za to je potrebno iskustvo. Potrebno je izlaganje socijalnim odnosima. To je u početku nemoguće bez prihvaćanja da smo anksiozni (a drugi često ni ne vide smo anksiozni, koliko god mi bili u to uvjereni :)). Kao što je neka neugodna i vrlo strma uzbrdica dio planinarske staze i dolaska do vrha brda, tako je i anksioznost samo dio puta koji vodi povećanju socijalnih vještina, ostvarivanju socijalnih odnosa i u konačnici ostvarivanja vlastitih vrijednosti.
Ovo je samo jedan od primjera prihvaćanja nečega što je tu, a ne sviđa nam se da je tu. Slično tome, prihvaćanjem da nismo dobili posao koji smo priželjkivali, ostvarili vezu koju smo htjeli i slično, puštamo prošlost iza sebe te otvaramo prostor da se u sadašnjosti približavamo onome što nam je važno, kao i ostvarivanju vlastitih vrijednosti. Prošlost je izvan naše kontrole, a sadašnjost i što možemo sada poduzeti (donekle) je u našoj kontroli. Također, prihvaćanjem da u sebi nosimo razne misli, poput negativnih ili intruzivnih misli, ne prepuštamo im se, već, nakon što se prestanemo boriti s njihovim postojanjem, otvaramo prostor da se odmaknemo od njih i usmjerimo prema životu sukladnom vlastitim vrijednostima.
Otpuštanjem kontrole i prihvaćanjem stvaramo prostor da se zapitamo što mi u konačnici želimo, a onda i za djelovanje u tom željenom smjeru. Približavamo se autentičnosti i ispunjenijem životu jer imamo više kapaciteta baviti se nama važnim stvarima i stvarima na koje možemo utjecati, a manje se borimo s onime na što ne možemo utjecati. Prestajemo gurati zid pred sobom i samo malo okrenemo glavu te odjednom vidimo vrata kroz koja možemo proći.
Više o načinima koji mogu pomoći u prihvaćanju možete pročitati u poveznicama na blog postove o neugodi, mislima, neizvjesnosti i mindfulnessu.
Prijavite se za primanje obavijesti o novim blog postovima!
Literatura
Hayes, S. C., Strosahl, K. D., & Wilson, K. G. (1999). Acceptance and Commitment Therapy: An experiential approach to behavior change. New York: Guilford Press.
