Podjela na emocije i racio (razum, racionalnost) stara je dugi niz stoljeća. Još su antički filozofi govorili o emocijama i njihovom mogućem negativnom utjecaju na razum (npr. stoici; Stanford Encyclopedia of Philosophy, 2018), kao i oslanjanju na razum kao jedinstvenoj sposobnosti koju ljudi imaju za razliku od drugih živih bića (Stanovich, West i Toplak, 2016).
Razum je često veličan, smatran onime što nas vodi k ispravnim odlukama ili reakcijama i pravim životnim vrijednostima. Emocije su poistovjećivane s iracionalnošću i pretjeranim reakcijama, preprekama na putu za život utemeljen na razumu. Ideje poput ovih česte su i dandanas. Emocije, emocionalnost, emotivnost – sve su to termini koji sa sobom ponekad nose negativne konotacije i ideje, poput “To je za slabiće/luzere. Ja sam iznad toga/moram biti iznad toga.”
Je li moguće biti “iznad” emocija i temeljiti svoje postupke gotovo u potpunosti na razumu? Što je, zapravo, taj čuveni razum ili racio? Jesu li emocije i razum u sukobu? Što će nam uopće emocije? U ovom blog postu pokušat ćemo odgovoriti na ova, a možda i još neka pitanja koja se nađu na putu 🙂
Što je racionalnost?
U okviru kognitivne psihologije (tj. grane psihologije koja proučava misaone procese poput pamćenja, inteligencije, rezoniranja) racionalnost je dobila više pažnje tek u novije vrijeme. Racionalnost je ranije donekle poistovjećivana s inteligencijom, odnosno smatralo se da testovi inteligencije ujedno mjere i racionalnost te da viša inteligencija uključuje i više racionalnosti (Stanovich i sur., 2016). Međutim, novija istraživanja upućuju na ono što je lako uočiti u svijetu oko nas: ljudi mogu biti inteligentni i istovremeno u nekim slučajevima imati iracionalne reakcije.
Ako racionalnost nije isto što i inteligencija, pa što je onda racionalnost?
Za početak je potrebno razumjeti način na koji ljudi procesiraju informacije. Prema teorijama dualnih procesa, koje se smatraju jednom od najznačajnijih ideja i dostignuća u povijesti psihologije (Sherman, Gawronski i Trope, 2014), postoje dva načina na koji možemo obraditi neku informaciju koja je došla do nas (Evans i Stanovich, 2013).
Prvi način je vrlo brz i ne opterećuje naše misaone procese jer se oslanja na naša vrlo čvrsto usvojena znanja i prečice koje nam pomažu da ubrzamo obradu informacija. Ovaj brz i pojednostavljen način obrade informacija možete i sami osjetiti ako pokušate što prije odgovoriti na sljedeće pitanje:
Ako je potrebno 5 minuta da bi 5 strojeva napravilo 5 predmeta, koliko će vremena biti potrebno da 100 strojeva izradi 100 predmeta?
Većina ljudi, ako moraju odgovoriti brzo, na to pitanje odgovori 100 minuta. Točan, neintuitivan odgovor, koji ipak zahtijeva nešto više razmišljanja je 5 minuta (Frederick, 2005). Slično tome, moguće je da ste ponekad donijeli mišljenje o nekoj osobi na temelju nekih površnih obilježja, oslanjajući se upravo na ovaj brzi i pojednostavljen način obrade informacija.
Drugi način obrade informacija je spor te troši naše misaone resurse, kapacitete i vrijeme. Testovi inteligencije aktiviraju upravo ovaj način obrade informacija i on je tipično aktivan kada donosimo neku važnu odluku ili rješavamo financijska pitanja.
Istraživači smatraju da u nekoj situaciji koja zahtijeva donošenje odluke najprije aktiviramo brz i pojednostavljen, a zatim sporiji i analitičniji način obrade informacija. Drugi način obrade informacija prihvatit će početnu ideju do koje smo došli, osim ako procijenimo da imamo vremena, motivacije i/ili znanja pa ćemo dublje promisliti o početnoj ideji i na kraju donijeti promišljeniju procjenu, odluku ili zaključak (Thompson, 2009).
Racionalnost je upravo mogućnost aktivacije ovog dubljeg načina obrade informacija (Stanovich i sur., 2016). Racionalnost znači da pojedinac može donijeti prikladne odluke i zaključke u nekoj situaciji, a to znači da mora prepoznati kada je početni zaključak neodgovarajući, pojednostavljen i pristran, treba ga zaustaviti, nadvladati te utrošiti dodatne misaone resurse da ga preispita i na kraju donese ispravni zaključak. Sve se to odvija, naravno, djelomično nesvjesno i u milisekundama. Ipak, povezanosti između mjera inteligencije i racionalnosti gotovo da i nema, tako da osoba može biti inteligentna, a istovremeno se oslanjati na pojednostavljen i pristran način obrade informacija.
Što su emocije?
Brojne su teorije koje opisuju što su emocije i kako nastaju (npr. James-Langeova teorija, Cannon-Bardova teorija; Oatley i Jenkins, 2003). U novijoj literaturi emocije su definirane kao rezultat pridavanja značenja nizu unutarnjih tjelesnih stanja (Feldman Barrett, 2017). Naime, naš mozak neprestano prati stanje u tijelu i tjelesni budžet. Pojam „tjelesni budžet“ označava ukupnu količinu resursa u našem tijelu koju imamo na raspolaganju za održavanje organizma na životu i obavljanje raznih svakodnevnih zadataka. Dakle, naš mozak prati koliko resursa imamo u nekom trenutku, na što se ti resursi troše i postoji li opasnost za preživljavanje. Na temelju praćenja tog stanja nastaju općenita afektivna stanja koja označavaju ugodu ili neugodu. Zahvaljujući odgoju ta afektivna stanja naučimo tumačiti. Učimo znači li određena neugoda glad, umor ili ljutnju. Učimo znači li određena ugoda ljubav, radost ili sitost i utaženu žeđ.
U blog postu o emocijama opisan je pogled na emocije koji je dominirao u psihologiji dugi niz desetljeća. No, prema novijim spoznajama i idejama, nema univerzalnog načina na koji svi ljudi izražavaju emocije, već svatko od nas uči izraziti određeno ugodno ili neugodno afektivno stanje, a za to učenje odgovorna je obitelj, čiji su članovi načine izražavanja ugode ili neugode naučili iz kulture u kojoj žive. Može se dogoditi da se u nekoj obitelji neugoda koju dijete osjeća pretjerano tumači kao glad pa će dijete naučiti neugodno tjelesno stanje utažiti hranom, iako često to nije prikladno.
Sukladno tome, emocije su dio sustava preživljavanja i pomažu nam tumačiti naša unutarnja stanja, kao i okolinu u kojoj se nalazimo. Koliko će točno odražavati unutarnji i vanjski svijet ovisi velikim dijelom o tome kako smo ih naučili tumačiti. Primjerice, ako percipiramo određenu neizvjesnost (npr. odlazimo na kampiranje u donekle opasnu okolinu), naš mozak javlja tijelu da treba trošiti resurse kako bismo bili pripravni na moguću opasnost (tj. korisnije je da budemo pripravni na moguću opasnost nego da mobiliziramo resurse tek kada do opasnosti dođe). To znači da je tjelesni budžet ugrožen, odnosno resursi se troše i dolazi do narušavanja tjelesne ravnoteže. Niz informacija o narušenom tjelesnom budžetu dolazi do mozga koji to registrira i zbroj tih informacija izaziva afektivno stanje neugode. Neugodno stanje naučimo tumačiti kao anksioznost i koristeći to stanje anksioznosti možemo dalje reagirati i, primjerice, pripremiti se za kampiranje. Međutim, ako se dogodi da mozak registrira neravnotežu u tjelesnom budžetu i neugodno stanje tumačimo kao anksioznost, a radi se, zapravo, o tome da smo popili previše kave, naša reakcija na to može biti neprimjerena ili promašena. To bi značilo da možemo početi analizirati (npr. pokušavamo odrediti što nas brine, oko čega smo toliko uznemireni, zašto se baš sada tako osjećamo, jesmo li nezadovoljni poslom ili socijalnim odnosima, postoje li zdravstveni problemi), a radi se samo o privremenom stanju promjene tlaka i srčanog ritma zbog kofeina kojeg smo unijeli u sebe.
Emocije vs. racionalnost
Koliko god se netko možda nadao da može izbjeći emocije, one su ipak neizbježan dio našeg postojanja. One se nužno javljaju jer mozak prati onoga što se događa oko nas i u nama, a informaciju o tome što je uočio šalje nam u obliku emocija. Ako je uočio neravnotežu, javljaju se neugodne emocije, a ako je uočio da sve dobro funkcionira ili čak bolje od očekivanoga, javljaju se ugodne emocije. Stoga je nemoguća misija izostaviti emocije i temeljiti svoje odluke, zaključke i reakcije isključivo na razumu. Ono što možemo učiniti je učiti tumačiti naša afektivna stanja, ali i osvijestiti kako i kada aktivirati prethodno opisanu dublju obradu informacija, koja se nalazi u osnovi racionalnosti.
Za učenje tumačenja naših afektivnih stanja potrebno je raditi na emocionalnoj pismenosti. To bi značilo da trebamo naučiti razlikovati što nam pojedina ugodna ili neugodna stanja poručuju (npr. jesmo li gladni ili tužni). Trebamo naučiti razlikovati i pojedina emocionalna stanja kako bismo znali pokazuje li neugoda koju doživljavamo da su prekršena neka naša prava ili se bojimo nečega ili smo izgubili nekoga/nešto. Najčešće ljudi imaju probleme s razlikovanjem neugodnih stanja.
Kada naučimo identificirati što nam neugoda poručuje, važno je odrediti koliko je ona primjerena određenoj situaciji. Primjerice, možemo percipirati da postoji određena opasnost u nekoj socijalnoj situaciji (npr. bojimo se da ćemo se osramotiti i ispasti glupi, a odbacivanje od drugih jedan je od temeljnih strahova ljudskih bića). Do percipiranja socijalne situacije kao opasne može doći jer smo kroz prošla iskustva učestalo pristupali socijalnim situacijama kao opasnima, što zbog temperamenta, što zbog neugodnih iskustava koja smo imali, što zbog loših obiteljskih odnosa koji nisu izgradili u nama zdravu sliku o sebi, što zbog pogrešnog tumačenja tuđeg ponašanja prema nama. Ono što moramo naučiti je da neugoda koju naš mozak registrira predstavlja anksioznost i da ona nije odraz stvarne opasnosti. Zatim trebamo pružiti našem mozgu nova iskustva kako bi naučio da opasnosti nema, odnosno trebamo se izlagati socijalnim situacijama kako bi naš mozak naučio drugačije predviđati opasnost vezanu uz socijalne situacije. Uz to, važna je svjesnost i prisutnost u trenutku (engl. mindfulness) kako bismo bolje mogli pratiti što se u nama događa.
Što se tiče osvještavanja kako i kada aktivirati dublju obradu informacija, potrebno je naučiti usporavati svoje reakcije. Primjerice, ako smo u dućanu i gledamo popuste, važno je uzeti vremena i provjeriti koliko je stvarno isplativo kupiti nešto, a koliko je riječ o marketinškom triku. Također, kada zaključujemo o drugim ljudima, važno je uzeti u obzir da o nekoj osobi možda zaključujemo samo na temelju površnih karakteristika, da nikada nemamo potpuni uvid u mentalni svijet druge osobe.
Racionalnost nije izostanak emocija (Feldman Barrett, 2020). Racionalnost je baratanje svim našim stanjima, uključujući emocionalna stanja, kako bismo adekvatno reagirali u nekoj situaciji. Što točno znači adekvatna reakcija, to ovisi o situaciji, kao i o kulturi (npr. harakiri, odnosno samoubojstvo iz sramote prisutan u japanskoj, ali ne i u hrvatskoj kulturi). Stoga je za racionalnost ključna i mentalna fleksibilnost jer nam ona omogućuje da se prilagođavamo različitim zahtjevima koje nam svijet stavlja pred nas. Čak i kada mislimo da smo potpuno hladne glave donijeli neke odluke, vjerojatno smo samo pristupili našim afektima na način da smo ih ili 1) potisnuli (što nije nimalo korisno jer smo potencijalno izgubili korisne signale koje nam naš mozak šalje o nekoj situaciji) ili 2) osvijestili, ali zatim adekvatno protumačili njihovo značenje, čime smo ujedno (značajno) umanjili njihov intenzitet, i zatim donijeli odluke.
Naša afektivna stanja pružaju nam mnoštvo korisnih informacija, samo ih je važno naučiti koristiti, kao i naše analitičke i racionalne procese 🙂 Emocije i racio nisu nužno u sukobu, niti je racio korisniji od emocija. I emocije i racio pružaju nam važne informacije o našem unutarnjem i vanjskom svijetu, a ključ zdravog funkcioniranja je u uspostavljanju ravnoteže između njih, a ne stavljanja jednog ispred drugog.
Prijavite se za primanje obavijesti o novim blog postovima!
Literatura
Evans, J. St. B. T. i Stanovich, K. E. (2013). Dual-process theories of higher cognition: Advancing the debate. Perspectives on Psychological Science, 8(3), 223–241. doi: 10.1177/1745691612460685
Feldman Barrett, L. (2017). How emotions are made: The secret life of the brain. Boston: Houghton Mifflin Harcourt.
Feldman Barrett, L. (2020). Seven and a half lessons about the brain. Boston: Houghton Mifflin Harcourt.
Frederick, S. (2005). Cognitive reflection and decision making. Journal of Economic perspectives, 19(4), 25-42. doi: 10.1257/089533005775196732
Oatley, K. i Jenkins, J.M. (2003). Razumijevanje emocija. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Sherman, J. W., Gawronski, B. i Trope, Y. (2014). Preface. U B. Gawronski, J. W. Sherman i Y. Trope (Ur.), Dual-process theories of the social mind (str. xi–xii). New York: The Guilford Press.
Stanford Encyclopedia of Philosophy (2018). Stoicism.
Stanovich, K. E., West, R. F., & Toplak, M. E. (2016). The rationality quotient: Toward a test of rational thinking. Cambridge, MA: MIT Press.
Thompson, V. A. (2009). Dual process theories: A metacognitive perspective. U J. St. B. T. Evans i K. Frankish (Ur.), In two minds: Dual processes and beyond (str. 171–196). Oxford: Oxford University Press.
