Neizvjesnost – izvor anksioznosti i temelj iluzije kontrole

Neizvjesnost je slijepi putnik koji nam se svakodnevno prikrada. No, iako je neizvjesnost normalna i razumljiva pojava, obično se borimo svim silama protiv nje. Zašto nam je neizvjesnost toliko odbojna i kako to promijeniti saznajte u nastavku teksta.

Što je neizvjesnost?

Jeste li ikad pomislili kako bi bilo dobro da imate kristalnu kuglu, ne nužno za cijeli život, već da samo znate kako će razgovor za posao proći ili ispit na fakultetu? 

Jeste li predviđali budućnost, kao da ipak posjedujete kristalnu kuglu, osobito najgore moguće scenarije koji će se dogoditi? 

Jeste li se ponekad pitali nakon nekog događaja što je sve moglo poći po zlu, a nije, barem ne ovaj put?

Jeste li osoba koja mrzi iznenađenja, poput neočekivane proslave rođendana?

Jeste li skloni temeljitom planiranju svakodnevice, putovanja ili života općenito?

 …

Pitanja koja ste upravo pročitali odnose se na načine nošenja s neizvjesnošću. Zašto uopće posvetiti sljedećih nekoliko minuta čitanju o neizvjesnosti? Budućnost, čak i ona najbliža nama koja će se odviti kroz sljedećih nekoliko minuta, puna je neizvjesnosti. Moguće da će netko ući u sobu u kojoj sjedimo i reći nešto što će utjecati na sljedećih, barem nekoliko minuta našeg života, iako ste početno planirali u miru i tišini pročitati ovaj tekst. U ovom scenariju postoji ogroman broj mogućnosti koje ovise o tome tko je osoba koja je ušla u sobu i što je rekla. Samo za ovaj trenutak i ovu jednostavnu radnju čitanja teksta postoji toliko mogućnosti koje će usmjeriti ostatak dana, a možda i života, da bi pobrojavanje svih tih mogućnosti nadišlo opseg ovog blog posta. 

Neizvjesnost je neizostavan sastojak našeg života, no svjesnost da našu budućnost prožima neizvjesnost obično izaziva anksioznost. Stoga nije rijetkost da ljudi ili izbjegavaju razmišljati o tome ili pribjegavaju pojačanoj kontroli barem nekih segmenata vlastite budućnosti. Jednim i drugim pristupom stvaramo iluziju kontrole koja nas sprječava da uistinu živimo i stavlja nas u poziciju da preživljavamo ovih nekoliko desetaka desetljeća koja su nam stavljena na raspolaganje na našoj divnoj planeti Zemlji. 

Vjerojatno se onda u ovom trenutku pitate kako početi živjeti i izaći iz balončića iluzije kontrole. Prije nego odgovorimo na ovo pitanje, prođimo najprije nekoliko redaka o onome što je izvjesno oko neizvjesnosti 🙂

Koliko je neizvjesnost učestala?

U svakom trenutku našeg života postoji određena doza neizvjesnosti. Za događaje u sljedećih nekoliko sekundi ta neizvjesnost je manja nego za događaje u sljedećih nekoliko godina. No, neizvjesnost je i sada ovdje s nama. Što će se dogoditi u prometu u koji smo uključeni, neovisno o tome jesmo li putnici u tramvaju, pješaci, biciklisti ili vozači automobila? Hoćemo li se spotaknuti za ormarić i slomiti mali nožni prst? Hoćemo li razbiti čašu jer nam je slučajno iskliznula iz ruke? Kakvu će odluku donijeti menadžer na poslu oko promaknuća ili bonusa? Koja pitanja će nas dočekati u ispitu? Kako će točno izgledati razgovor s prijateljem na kavi? Kakva će biti epizoda serije koju pratimo?… 

Pitanja koja si možemo postaviti mogu otići i u smjeru globalnog stanja ili prirodnih katastrofa. Ne znamo kada će biti neki potres ili neka vremenska nepogoda koja će nam promijeniti život. Ne znamo odluke važnih svjetskih političara koji kroje naše sudbine. Ne znamo kada će doći do neke ekonomske krize, koliko će biti jaka ni koliko će trajati. 

Sva ova pitanja, kao i milijune drugih pitanja, možemo si postaviti, i to opravdano. Ne znamo o sljedećim trenucima ili godinama našeg života gotovo ništa sa stopostotnom sigurnošću. Istovremeno su nam više ili manje važni odgovori na ta pitanja jer utječu, poput domino efekta, na nove i nove i nove trenutke u našem životu. No, na sva navedena pitanja nemamo odgovore, već samo predviđanja. Ta predviđanja mogu biti više ili manje pouzdana, odnosno mogu se odnositi na zaključke koji su više ili manje vjerojatni. Kao da se netko poigrao s nama – radi se o važnim pitanjima, a sigurnih odgovora niotkuda.

Stoga nije začuđujuće da su neizvjesnost, nove i nepoznate pojave/osobe/događaji, ljudima izvor anksioznosti i poprilično odbojni. Suprotno tome, zona komfora, koja se odnosi na nešto poznato i već viđeno, izaziva kod ljudi ugodu te smo spremni prilagoditi se i na njezine negativne aspekte samo zato što smo s njima već upoznati. Tko zna, možda bi nešto novo i nepoznato (ili netko nov i nepoznat) imalo još više negativnih aspekata? U zoni komfora smo na sigurnom oko onog što je u toj zoni pozitivno, a što negativno.

Posljedice otpora prema neizvjesnosti

Jedna od posljedica otpora prema neizvjesnosti je ostajanje u zoni komfora i toleriranje njezinih negativnih aspekata, čak i kad su oni vrlo loši po nas (npr. loši radni uvjeti, nekvalitetni socijalni odnosi). Često se ne radi samo o toleriranju tih negativnih aspekata, već se oko njih i trudimo. Kao da ulažemo u dionice tvrtke koja propada. Ulaganjem u tu tvrtku samo produžujemo agoniju i trošimo resurse bacajući ih u vjetar. Uz to, ostajanjem u zoni komfora ne napredujemo, ne razvijamo svoje vještine i potencijale, odnosno stagniramo kao osoba, zaposlenik, partner, prijatelj…

Važna posljedica otpora prema neizvjesnosti je unošenje pretjerane kontrole u vlastiti život. Pretjerano planiranje, analiziranje, nekorisne brige i predviđanja budućnosti – sve su to pokazatelji pretjerane kontrole koju unosimo u svoj život jer se bojimo budućnosti. Preciznije rečeno, bojimo se osjećaja razočaranja (blog post o toleranciju neugode nalazi se na ovoj poveznici) i neuspjeha koji bi mogli uslijediti u budućnosti. Bojimo se što će drugi misliti o nama. Bojimo se da ćemo biti nespremni za izazove, odnosno da nećemo biti sposobni nositi se s nekom situacijom. Bojimo se opasnosti po život, ozljeda i smrti. Živimo, zapravo, u pretjeranoj i sveprisutnoj anksioznosti. No, pretjeranom kontrolom budućnosti nismo tu budućnost uistinu iskontrolirali, jer je to nemoguće, već smo samo stvorili iluziju da smo na sigurnom. 

Kad kažem da je budućnost nemoguće iskontrolirati mislim prvenstveno na bezbroj čimbenika koji utječu na svaki sljedeći trenutak našeg života (od čimbenika na razini nas samih, do drugih ljudi u bližoj ili daljoj okolini, prirodnih pojava kojima smo kao stanovnici Zemlje izloženi) i interakcije među tim čimbenicima. Pokušajima da kontroliramo budućnost usmjerimo se, zapravo, samo na mali segment naše budućnosti i zanemarimo sve ostale čimbenike koji mogu na tu budućnost utjecati. Kada stvari krenu u neočekivanom smjeru, što je često slučaj iz svih prethodno navedenih razloga, počnemo razmišljati da smo trebali još bolje iskontrolirati situaciju i zanemarujemo pritom da bi i u tom slučaju ostao još čitav niz čimbenika koje ne bismo mogli iskontrolirati i koji bi odveli situaciju u neočekivanom smjeru. 

Određena, u pravilu mala, razina kontrole korisna je u nekim našim aspektima života. Primjerice, odlazeći na aerodrom, planiramo put do tamo jer nemamo let do Bangkoka svakih pet minuta i dosta je skupo ako propadne karta. Planiramo i svoj radni dan kako bismo obavili hitne i bitne poslove. Analiziramo što se dogodilo u nekom konfliktu s partnerom kako bismo pokušali poboljšati kvalitetu odnosa. Predviđamo moguće opasnosti za zdravlje ako se ne krećemo ili vježbamo dovoljno. No, na kraju dana, ishod svih ovih oblika kontrole (planiranja, analiziranja, predviđanja) ostaje i dalje neizvjestan. Moguće da će let kasniti ili biti iznenadno otkazan zbog vremena ili štrajka zaposlenika aerodroma. Moguće da će doći šef s neočekivanim zadatkom koji će mu biti bitniji od svih onih koji su se u planiranju radnog dana činili bitnima. Moguće da ćemo krivo doskočiti na nogu za vrijeme neke vježbe i zbog ozljede koljena nećemo moći više raditi velik broj vježbi u budućnosti. Dakle, određena razina kontrole nad nekim stvarima postoji, ali i dalje je utjecaj naših ponašanja na konačan cilj ili ishod manji od 100%.

Za razliku od navedenih situacija, ponekad kontrola ni u maloj mjeri nije korisna. Jedan od takvih primjera je kada razmišljamo u terminima “što ako”, odnosno kada razmišljamo u terminima neproduktivnih briga (o neproduktivnim brigama možete pročitati u blog postu na poveznici). Primjerice, ima situacija nad kojima imamo 0% utjecaja, kao što je hoće li naše dijete, koje vozi sada prvi puta bez nas u autu, bez problema doći na odredište. Vjerojatno će nam pasti na pamet je li sve u redu u vožnji, ali aktivnim promišljanjem o mogućim negativnim scenarijima nećemo nikako moći utjecati na sam ishod niti ćemo se emocionalno pripremiti za mogući loš ishod (emocionalne pripreme za takvo što sigurno nema).  

Nadalje, ne možemo kontrolirati emocije (o čemu je bilo riječi u blog postu na poveznici) ili misli (o čemu je bilo riječi u blog postovima na poveznici i poveznici). Nije rijetkost da klijenti u razgovorima navode da ne žele imati određene misli koje im se ne sviđaju ili imaju negativan utjecaj na njih. Također, nije rijetkost da navode da se ne žele osjećati tužno ili anksiozno. Međutim, to nije moguće postići. Možemo naučiti nositi se s mislim ili emocijama, ali njihovu pojavu ne možemo iskontrolirati. 

Možda se pitate sada, ako je neizvjesnost svuda oko nas i svaka borba s neizvjesnošću samo je još jedna u beskrajnom ratu koji s njome vodimo, zašto onda uopće ulazimo u bitke s neizvjesnošću?

Mozak i neizvjesnost 

Robert Sapolsky je u svojoj knjizi “Zašto zebre nemaju čir na želucu” opisao djelovanje stresa na ljudsko zdravlje. Iz navedene knjige za ovaj blog post može nam poslužiti zanimljiv prikaz razlike u pristupu nekoj situaciji između čovjeka i zebre. Zamislimo scenarij koji ćemo proći u sljedećih nekoliko redaka. U savani vidimo zebre kako pasu travu. Odjednom se pojavi lav i počne loviti zebre. Zamislimo da se zebre spase. Što će zebre učiniti? Vjerojatno će nastaviti pasti travu. Što bi čovjek učinio da je uspio pobjeći lavu poput zebre? Vjerojatno ne bi samo stao ili sjeo i nešto pojeo, već bi razmišljao: što je sve moglo poći po zlu, kako je moguće da nije uočio lava ili se bolje pripremio za turu po savani, što sve može učiniti da se to više ne ponovi… I tako bi niz pitanja i ideja prošli kroz um čovjeka u tom trenutku. Poanta priče je da zebra doživljava trenutni stres, dok čovjek doživljava prolongirani stres dobrim dijelom zbog svojeg mozga i onoga o čemu razmišlja.

Osim za stres, ova priča ima važnu poantu i za ovaj blog post. Naime, ključna zadaća našeg mozga je da nam omogući preživljavanje. U tu svrhu mozak nam pomaže da automatski reagiramo na neposredne opasnosti, a omogućuje nam i da predviđamo buduće opasnosti, kao što je budući napad lava u savani. Mozak radi vrlo važan posao za naš život koristeći predviđanja, analiziranja ili planiranja. Problem nastaje kada isti način rada primijeni na situacije u kojima nema lava koji bi nas lovio po savani, a mozak aktivira tijelo kao da smo u stvarnoj životnoj opasnosti. Drugim riječima, naš mozak i tijelo ne razlikuju radi li se o predviđanju hoće li nas uloviti lav u savani u kojoj se trenutno nalazimo ili predviđanju hoćemo li dobiti pohvalu od šefa sutradan na poslu.

Iz svega toga slijedi da se u neizvjesnosti krije potencijalna opasnost, a mozak to razumije kao opasnost za naše preživljavanje. Budući da je ključni zadatak mozga naše preživljavanje, nešto neizvjesno, novo ili nepoznato ne stvara mu osobit užitak, već mu predstavlja izvor anksioznosti, a pretjerana anksioznost često vodi pretjeranoj kontroli (tj. još više predviđanja, analiziranja i planiranja).

Također, iz priče o čovjeku i zebri vidimo da će nakon neke stresne situacije čovjek doživjeti prolongirani stres, iako se ne radi nužno o situaciju nad kojom ima utjecaja. Zebra ostavlja stres iza sebe (ako borbu za život nazovemo stresom :)) kad se spasi, a čovjek razmišlja, primjerice, kako ga je sad mogao udariti auto (a nije) ili kako se moglo nešto loše dogoditi u potresu (a nije). Nastojeći optimizirati šanse za preživljavanje, ljudski mozak stalno pokušava previdjeti budućnost i to mu, bez našeg aktivnog uplitanja, obično ide vrlo dobro. No, onda ipak nastupa čovjek i ponekad u ovu optimizaciju šansi za preživljavanje počne pretjerano unositi neke varijable (npr. brige o budućnosti, analize prošlosti) kojima neznatno djeluje na svoj život i samo stvara iluziju kontrole.

Tolerancija neizvjesnosti

Budući da neizvjesnost za naš mozak znači životnu opasnost, problemi u nošenju s neizvjesnošću razumljivi su i s njima se svi suočavamo. Volimo predvidljivost, sigurnost, poznatost. No, ponekad nas otpor prema neizvjesnosti može preplavljivati. To se očituje u sljedećem: 1) većinu vremena provedemo u pokušajima kontroliranja sebe, drugih ili budućnosti, a najmanje smo prisutni u trenutku, odnosno u sadašnjosti; 2) teško donosimo odluke; prolazimo ponovno i ponovno kroz odluku, tražeći onu najbolju ili ispravnu, iako takvo nešto ponekad ni ne postoji; 3) učestalo tražimo od drugih potvrdu da smo ispravno odlučili; 4) u velikoj mjeri planiramo i nismo osobito spontani; 5) u velikoj mjeri naknadno analiziramo događaja kako bismo predvidjeli buduće situacije; 6) pojačano samo anksiozni ako ne brinemo o nečemu, ne planiramo ili analiziramo događaje; 7) ako se dogodi jedna negativna neplanirana stvar u cijelom nizu događaja, imamo dojam da je sve upropašteno i loše. Većinu od navedenog svatko od nas ponekad radi, no kao što je i napomenuto, problem nastaje kada nam takva ponašanja postaju dominantna, učestalo ih primjenjujemo i vrlo smo anksiozni ako se ne ponašamo na navedeni način. U potonjim slučajevima potrebno je poraditi na onome što nazivamo tolerancija neizvjesnosti. 

Tolerancija neizvjesnosti predstavlja prihvaćanje da je budućnost neizvjesna i da ju u vrlo maloj mjeri možemo kontrolirati. Ona znači puštanje pretjerane kontrole, a to je obično najteži dio u radu na toleranciji neizvjesnosti. Puštanje pretjerane kontrole znači da smanjimo analiziranje prošlih događaja ili planiranje budućnosti, povećamo spontanost te bivanje ovdje i sada. Često se čvrsto držimo za kontrolu jer se bojimo da ćemo puštanjem pretjerane kontrole otići u drugi ekstrem te da ćemo “propasti” i postati velike lijenčine. Bojimo se da ćemo postati impulzivni i izgubiti sve na čemu smo do sada radili. Stoga se držimo za kontrolu kao za kamenčić na litici, iz straha da ne padnemo u provaliju. No, ne spašava nas taj kamenčić uistinu jer se, zapravo, nemamo od čega spasiti: čvrsto tlo odmah je ispod nas, samo se bojimo spustiti pogled i sami se u to uvjeriti.

Ona ne znači da nam nikad ne padne na pamet neka briga oko budućnosti, nego kada padne na pamet i primijetimo da nam nije korisna, možemo ju pustiti od sebe i prestati se baviti njome. U ovoj vještini može nam pomoći mindfulness, a više o njemu pročitajte u blog postu na poveznici. Uz to, korisne su i vježbe koje se temelje na terapiji prihvaćanjem i posvećenošću, a o njima može pročitati u blog postu na poveznici.

Razmislite i o koristima otpora prema neizvjesnosti. Što dobivate pretjeranom kontrolom, odnosno pretjeranim analiziranjem, planiranjem i predviđanjem budućnosti? Koju cijenu plaćate za primjenu ove pretjerane kontrole? Možda je to povećana anksioznost ili puno utrošenog vremena na nebitne stvari? Možda se događa da život “curi kroz prste”? Možda ne dopuštate samome sebi da pokažete svoju snalažljivost ili svoje sposobnosti, odnosno ne dopuštate si upoznati samog sebe?

Cilj nam nije da ne planiramo, analiziramo ili predviđamo budućnost uopće, već da naučimo povući granicu kada to radimo previše i/ili nam je to nekorisno. Kada uočimo da smo kod te granice, učimo stati, oduprijeti se porivu za pretjeranom kontrolom i prebaciti se na sadašnji trenutak u kojem je zasigurno sve u redu te možemo ostati mirni i sigurni još neko vrijeme u njemu 🙂

U slučaju većih teškoća u toleranciji neizvjesnosti svakako potražite pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje.

Literatura

Sapolsky, R. M. (1994). Why Zebras Don’t Get Ulcers: A Guide to Stress, Stress Related Diseases, and Coping. W.H. Freeman.