Postavljanje granica i asertivnost

Asertivnost je pojam koji se sve češće pojavljuje u svakodnevnim razgovorima i medijima. U raznim člancima na internetskim portalima promovira se asertivnost, navode tehnike kojima ćemo postati asertivna osoba i time ostvariti kvalitetnije socijalne odnose. Ponekad asertivnost čak djeluje kao svemogući čarobni štapić za naše socijalne probleme, a tehnike za postizanje asertivnosti ostavljaju dojam nekih matematičkih formula koje moramo strogo slijediti u obliku u kojem su navedene u tekstu. Međutim, kada ljudi pokušaju primijeniti asertivnost u svakodnevnom životu, obično uoče da ona nije ni čarobni štapić ni osobito jednostavna za primjenu. Vide da postoje razne kočnice zbog kojih nisu asertivni. Ponekad smatraju da su asertivni, ali ono što koriste u komunikaciji nije asertivnost. Stoga pogledajmo za početak što je uopće asertivnost.

Definicija asertivnosti

Asertivnost u užem smislu riječi predstavlja komunikacijski stil pomoću kojeg izražavamo svoje potrebe, uvažavajući pritom drugu osobu, njezine potrebe i dostojanstvo (Putarek, Oštrić i Kamenov, 2015). Primjerice, ako prijateljica učestalo kasni na naše dogovore i to mi smeta, u slučaju da komuniciram asertivno, mogu upitati prijateljicu kako to da se obično događa da kasni i iznijeti joj da se trudim doći na vrijeme jer mi se stalo do toga da se vidimo, a kada kasni, imam dojam da sam potratila dio svojeg vremena stojeći na trgu i gledajući tramvaje kako prolaze, a imam dosta posla i dio tog posla mogla sam obaviti u slučaju da sam znala da se, zapravo, kasnije nalazimo. Asertivnost znači reći “ne” kada nešto ne možemo učiniti (npr. nekome napraviti neku uslugu, poput obavljanja posla umjesto kolege koji želi ranije otići taj dan s radnog mjesta). Ona, također, znači da izražavamo vlastito mišljenje (npr. što nam se sviđa ili ne sviđa, kamo bismo htjeli na večeru) te postavimo zdravu granicu oko vlastitog dostojanstva i samopoštovanja (npr. ne opravdavamo tuđa nekorektna ponašanja prema nama ili pretjerane zahtjeve koji su nam upućeni).

Prilikom definiranja asertivnost se često uspoređuje s dva, međusobno suprotstavljena, komunikacijska stila (Centre for clinical interventions, 2019). Jedan od njih je submisivnost ili podređenost. Kod submisivne komunikacije osoba u pravilu ne izražava vlastito mišljenje, bojeći se pritom osuđivanja drugih, da ne ispadne glupa, da ne izazove konflikt, da se drugi ne naljute na nju. Submisivno ponašanje uključuje često ispričavanje i opravdavanje, pogotovo kada osoba kaže “ne” (npr. da ne može doći na neko druženje na koje je pozvana). Dakle, kod submisivne komunikacije osoba ponekad čak i kaže da ne može nešto učiniti, ali to kaže na plah način, uz dosta ispričavanja i opravdavanja te uz izražen osjećaj krivnje i straha da se druga osoba ne naljuti. Kada osoba želi zamoliti nekoga za pomoć ili uslugu, obično se dosta ustručava to učiniti kako ne bi bila na teret drugima.

Drugi komunikacijski stil, suprotan submisivnosti, je agresivnost. Kod agresivne komunikacije osoba izražava vlastite potrebe na štetu druge osobe. To se može manifestirati kroz nametanje vlastitog mišljenja, čak i na uvredljiv ili grub način (npr. “ovo je baš glupo; kako si mogla nešto tako glupo učiniti”), teško priznavanje vlastitih pogrešaka, zapovjedni ton i izražavanje (npr. učestalo korištenje “moraš”). U agresivnu komunikaciju ubraja se i pasivna agresija koja uključuje ponašanja poput durenja na drugu osobu (tj. ne kažemo što nas smeta, nego ne razgovaramo s drugom osobom pa da ju “naučimo pameti”).

Kada pogledamo opis asertivnosti, vidimo da asertivna komunikacija uključuje zauzimanje za sebe i svoje mišljenje ili potrebe, za razliku od submisivnosti kod koje se vlastito mišljenje i potrebe zanemaruju. Pritom se to zauzimanje za sebe odvija na konstruktivan način, a ne kao kod agresivne komunikacije u kojoj ugrožavamo prava i dostojanstvo druge osobe.

“Da je lako, asertivan bi bio svatko”

Asertivnost nam pomaže graditi zdrave odnose u kojima brinemo o sebi, ali i drugima. Iako to zvuči primamljivo i jednostavno, kada pokušamo primijeniti asertivnost u svakodnevnom životu, često uočimo da biti asertivan nije baš lako. Razne su kočnice mogu se pojaviti na putu gradnje asertivnosti.

Za početak, slika o sebi i vlastito samopoštovanje često su poveća zapreka za asertivnu komunikaciju. Ako gledam na sebe kao nedovoljno dobru osobu, da sam lošija od drugih ili da naprosto “ne valjam” kao osoba, teško je zamisliti da će iz ovakvih ideja o sebi proizaći zauzimanje za sebe, i to na konstruktivan i zdrav način. Ako negdje u pozadini moje svijesti čuči ideja da me se ne može voljeti ili prihvatiti takvu kakva jesam, kolike su šanse da se zauzmem za sebe? Gotovo nikakve. 

Ideje poput prethodno navedenih obično ne odzvanjaju u našim glavama upravo tim riječima, iako su one važni igrači iz sjene koje usvajamo kroz djetinjstvo o nama samima i upravljaju našim ponašanjem i doživljavanjem (Young, Klosko i Weishaar, 2006). Kako razvijamo takve negativne ideje o sebi? Slušajući učestale usporedbe koje odrasli rade između djeteta i druge osobe (braće/sestara, djetetovih prijatelja); slušajući kritike uz premalo uvažavanja djetetovih potreba ili uloženog truda; izjednačavanje postignuća s time tko je dijete kao osoba; forsiranje jednog jedinog, prema mišljenju roditelja, životnog puta ili odluka, uz kritiziranje bilo čega što odstupa od toga… Također, takve ideje razvijaju se i kada roditelji, zbog raznih razloga (npr. zbog pretrpanosti poslom, zdravstvenih problema), nisu u mogućnosti biti emocionalno prisutni uz dijete (npr. ne vide da je dijete tužno; nema zagrljaja i riječi “volim te”; djetetove reakcije ili emocije u pravilu su previše za roditelje, teško ih podnose i prihvaćaju), ili kada dijete doživi odbacivanje, izoliranje ili neke druge oblike zlostavljanja u školi. 

Budući da svijet oko nas, kao i informacije koje dolaze do nas, pojednostavljujemo i pohranjujemo u sažetom obliku, tako i informacije o nama samima sažmemo u jednu ili manji broj ideja koje nas vode kroz naš život. Kažem “ideja” jer ništa od toga nije istinito i ne predstavlja neku činjenicu. Primjerice, “Lošija sam od drugih” samo je ideja, ne činjenica, nastala na temelju moje izloženosti raznim iskustvima kroz odrastanje (npr. slušanje roditelja kako govore “Kako si mogla dobiti četiri iz glazbenog? To je sramota. Sigurno su drugi u razredu dobili pet.”; informacije da je moj brat bio tako dobar u školi, a gle mene, jedva prođem s pet), i ta iskustva interpretirala sam, potpuno nenamjerno i nesvjesno, kao da su drugi bolji od mene. O idejama o sebi možete pročitati i u blog postovima o sramu, perfekcionizmu, oskudici i unutarnjem kritičaru.

Ako su ideje o meni negativne, vjerojatno ću zauzimanje za sebe smatrati neopravdanim (“Nemam pravo na to.”). Smatrajući da me se ne može voljeti ili prihvatiti, neću se usuditi reći “ne” ili izraziti svoje mišljenje koje se ne slaže s tuđim kako se druga osoba ne bi naljutila na mene i na kraju prekinula sa mnom kontakt. Gledajući na sebe kao osobu lošiju od drugih, vjerojatno se neću usuditi zauzeti se za sebe jer “vjerojatno nisam u pravu, ispast ću glupa”. 

Stoga biti asertivan ne znači samo komunikacijsku vještinu, već asertivnost odražava zdravu i stabilnu sliku o sebi, sigurnost u sebe i vlastito “ja”. 

Među kočnicama u radu na asertivnosti mogu se uočiti razna pitanja kojima se traže pravila za koja se osoba može uhvatiti i njima zaštititi, a sama pitanja obično proizlaze iz nesigurnosti u sebe. Primjerice, pitam se koliko puta bi prijateljica trebala zakasniti ili koliko minuta bi trebala zakasniti da bih smjela reći joj da mi se to ponašanje ne sviđa. 

Ponekad nas koči i ideja da će ljudima biti čudno ako se počnem drugačije ponašati, kao i ideja da nema smisla da išta kažem jer se ionako neka osoba neće promijeniti, ili da je reći “ne” bezobrazno i ružno prema drugim ljudima. Među kočnicama se može naći i nedostatak primjera asertivne komunikacije u našoj okolini pa nemamo ni prilike vidjeti kako ta komunikacija izgleda i koje su njezine prednosti.

Prednosti asertivne komunikacije

Asertivnom komunikacijom nećemo nužno postići promjenu u ponašanju druge osobe. Ako komuniciram asertivno s prijateljicom koja kasni na dogovore, ne znači da će ona prestati to raditi. Moguće je da će prestati kasniti, ali moguće je i da će se to ponašanje nastaviti. Zašto bih onda uopće komunicirala asertivno ako se ponašanje koje mi kod druge osobe smeta neće nužno promijeniti? 

Ponašanje druge osobe ne možemo u potpunosti kontrolirati, odnosno ne upravljamo onime što će druga osoba učiniti, pomisliti ili osjećati u nekom trenutku. Svojim riječima ili postupcima doprinosimo u nekoj mjeri tuđem ponašanju, razmišljanju ili doživljavanju, ali što će točno osoba učiniti, pomisliti ili osjećati nije pod našom kontrolom. Dakle, ne samo kod asertivnosti, nego u bilo kojem aspektu života ne možemo sa sigurnošću znati da će naše riječi ili postupci uroditi željenim plodom. Primjerice, ne znamo ni da se netko neće uistinu naljutiti na nas, koliko god hodali po ljuskama od jajeta oko te osobe. Svakodnevno radimo razne stvari bez garancije da će imati pozitivan ishod pa zašto bismo odustali baš od asertivnosti? 

Uz to, ako ne postavimo vlastite granice, kako će drugi znati gdje je naša granica i da nam se nešto ne sviđa ili nam smeta? Kada ne postavimo granice, ljudi u našoj okolini mogu pretpostaviti da nam je u redu da npr. kasne. Nadalje, ako ne izrazimo vlastito mišljenje i potrebe, malo je vjerojatno da će drugi ljudi znati što nam treba u nekom trenutku i nastavit će se ponašati na način koji je njima intuitivan, a nama se ne sviđa. 

U slučaju da sam asertivna barem znam da sam se pobrinula za sebe i vlastito “ja”, neovisno o (ne)promjeni ponašanja druge osobe. Asertivnost nam omogućuje jasniju, izravniju i zdraviju komunikaciju, bez pogađanja što druga osoba misli i kako se osjeća. U takvoj komunikaciji smanjuje se vjerojatnost nepotrebnih nesporazuma i tenzija u odnosu koje se gomilaju kada “trpimo” ono što nam se ne sviđa u ponašanju druge osobe.

Izgradnja asertivnosti

Kada gradimo asertivnu komunikaciju, važno nam je krenuti od temelja, a to su obično naše kočnice koje smo spominjali ranije u tekstu. Stoga je dobro “zaviriti” u sebe i odrediti sprječavaju li me u gradnji asertivnosti moje nisko samopoštovanje i nesigurnost u sebe. Ako imate nisko samopoštovanje ili ste u većoj mjeri nesigurni u sebe, razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje može pomoći da se ove kočnica u gradnji asertivnosti uklone. Naime, važno je da kod asertivne komunikacije i sami vjerujete u vlastite riječi, da budete samouvjereni u iznošenju vlastitih potreba, a rad na samopoštovanju i sigurnosti u sebe može u tome pomoći.

Zatim je važno pratiti kada ste neasertivni, bilo na submisivan, bilo na agresivan način, uključujući pasivnu agresiju. Zabilježite kada se u socijalnim odnosima ustručavate izreći vlastito mišljenje ili potrebe te kada vam je teško reći “ne” i postaviti granice prema drugima ljudima. Zabilježite i kada izbjegavate konflikte ili kada nekoga odlučite ignorirati i “durite” se jer vas je povrijedio/la, a teško vam je direktno reći da ste povrijeđeni i da vas nešto smeta u ponašanju druge osobe. Zabilježite i situacije u kojima planete na drugu osobu. Praćenjem neasertivnih ponašanja možete dobiti bolji uvid u obrasce vlastitih ponašanja koje uzimate “zdravo za gotovo”. 

Zatim možete napraviti popis neasertivnih ponašanja ovisno o tome koliko bi vam bilo teško promijeniti neko od tih ponašanja. Kada ta ponašanja poredate po težini, možete postepeno krenuti mijenjati svoja ponašanja, krećući od lakših prema težim zadacima. Pokušajte gledati na te promjene kao na eksperimente i proces učenja, bez očekivanja da ćete moći vrlo hrabro i vješto postupiti u tim situacijama. 

Asertivnost je vještina koja se gradi kroz pokušaje i pogreške te je potrebno duže vrijeme da se osjećate ugodno u primjeni asertivnosti i da vam asertivno ponašanje bude spontana reakcija u raznim situacijama. Također, često je potrebno duže vrijeme da druga osoba usvoji drugačije navike i promijeni ponašanje koja nam smeta te je u redu više puta podsjetiti drugu osobu da vam nešto u njezinom ponašanju ne odgovara. 

Kada govorimo o asertivnoj komunikaciji, korisno je imati na umu da iznošenje vlastitog mišljenja ili neslaganja te da vam nešto smeta u odnosu s drugom osobom treba biti usmjereno na ponašanje druge osobe, a ne na drugu osobu kao osobu. Primjerice, govorimo da nam se ne sviđa što druga osoba kasni na dogovor, a ne da je druga osoba neodgovorna, neorganizirana i sl. Kada se usmjeravamo na osobu, a ne na ponašanje, naša poruka zvuči kao napad i razumljiva reakcija druge osobe je obrambeno-napadačka, odnosno šanse da tada izbije konflikt je dosta velika. Također, važno je usmjeriti se na konkretno ponašanje, a ne, kao zlopamtilo, početi nabrajati sve ranije “grijehe i propuste” osobe. 

Nadalje, izbjegavajmo govoriti u općenitim terminima, poput, “uvijek kasniš”, “nikada ne napraviš stvari kako treba”, “sve uvijek ja moram”. Takve tvrdnje djeluju kao velika optužba za koju često ni nemamo dobre dokaze te mogu povrijediti drugu osobu, izazvati otpor kod nje i konflikt. 

Važno je naučiti upravljati ljutnjom kako kroz riječi koje izgovaramo ne bismo ipak prenosili poruku agresivnim tonom. Za rad na ljutnji pročitajte blog post upravo o ovoj temi. Uz to, interpretacije nečijih riječi i postupaka kao da su nama namjerno učinjene, iako to možda uopće nije slučaj, te shvaćanje tuđih riječi i postupaka vrlo osobno i njihovo “uzimanje k srcu”, mogu doprinijeti povećanoj frustraciji i ljutnji, a time dovesti i do agresivne komunikacije. Stoga je važno čuti perspektivu druge osobe, ne reagirati impulzivno, već uzeti nekoliko trenutaka pauze, duboko udahnuti i pogledati na neku situaciju iz racionalnije perspektive.

Konačno, nisu sve situacije pogodne za primjenu asertivnosti, odnosno postoje situacije u kojima ignoriranje nečijeg ponašanja ili slušanje nečijeg mišljenja, iako se s njime ne slažemo, može biti adekvatna opcija (npr. u poslovnom okruženju i uz autoritarne šefove). Kroz iskustvo učimo razlikovati koje situacije zahtijevaju od nas primjenu asertivnosti, a koje ne.

Za kraj nije naodmet napomenuti još jednom da asertivnost nije čarobni štapić kojim ćemo riješiti razne naše probleme u socijalnim odnosima, ali nam je važno oruđe u gradnji zdravih odnosa i zauzimanju za sebe te postavljanju vlastitih granica. 

Literatura

Centre for clinical interventions (2019). Assertiveness.

Putarek, V., Oštrić, I. i Kamenov, Ž. (2015). Tko će se izboriti za mene, ako ne ja? Što je asertivnost i kako je možemo postići? U M. Tonković Grabovac, U. Mikac i T. Vukasović Hlupić (Ur.), PsihoFESTologija – ovo nije samo još jedna knjiga iz popularne psihologije (str. 90–94). Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Young, J. E., Klosko, J. S. i Weishaar, M. E. (2006). Schema therapy: A practitioner’s guide. New York: The Guilford Press.

Oskudica ili “nisam dovoljno…”

“Nisam napravila sve što sam planirala. Nisam dovoljno dobar ručak napravila. Nisam se dovoljno potrudila. Nisam dovoljno dobra u onome što radim. Nisam dovoljno zabavna. Nisam dovoljno zanimljiva. Nisam dovoljno lijepa.” 

Ove i razne druge “nisam dovoljno” misli često su dio naše svakodnevice. Naša tortura kreće jutarnjim mislima poput “moram napraviti ovo i ovo i još oko 100 stvari” te privremeno završava večernjim razmišljanjem o tome što sve nisam danas napravila i sutradan moram nadoknaditi, kako “za nešto nisam dovoljno…” (npr. sposobna, jaka, uspješna) ili “nisam za nekoga dovoljno…” (npr. dobra partnerica, kćer, prijateljica).

Oskudica

U doba društvenih mreža, prebacivanja privatnosti u široku javnost, izrazito natjecateljskog društvenog ozračja, neprestanog pomicanja granica što znači biti obrazovan ili uspješan, nimalo ne čudi da smo postali eksperti u razmišljanju “nisam dovoljno…”, koje Brene Brown (2014) naziva “oskudica“. Zašto “oskudica”? Kada nema nečega dovoljno, nastaje oskudica. U slučaju da razmišljamo o sebi, vlastitom postignuću i karakteristikama u terminima “nije dovoljno”, stvara se u nama dojam “oskudice”, odnosno kao da oskudijevamo nečime (npr. ljepotom, humorom, sposobnostima, ženstvenošću, muževnošću, mišićima…). Osjećaj oskudice prati nas kroz našu svakodnevicu poput tamnog oblaka iz kojeg ponekad rominja kišica, a ponekad pada po nama jak pljusak. Mijenja se sadržaj na koji se usmjerava, što u ovom trenutku “nije dovoljno dobro”, ali duboko u sebi osjećamo da je oskudica stalno tu. 

Bijeg od oskudice

Oskudica u nama izaziva sram (o sramu je bilo riječi u prethodnom blog postu) koji nas tjera da se skrivamo, da želimo pobjeći od sebe. Često to radimo neprestanim skrolanjem po društvenim mrežama jer ne možemo ostati sami sa sobom ni minutu. No, umjesto da pobjegnemo od sebe, samo dublje zapadamo u nezadovoljstvo jer nam društvene mreže samo potvrde da je drugima u životu bolje nego nama. 

Također, jedna od čestih strategija bijega od samih sebe je kroz pretrpavanje poslovima. Nije rijetkost da nam je cijeli dan ispunjen obvezama te čak i druženja ili hobije doživljavamo kao još jednu obvezu u danu. Ponekad se ulovimo da si kažemo, odlazeći na kavu s prijateljem ili birajući telefonski broj roditelja, “samo da još to odradim”. Razmišljamo da će od tog i tog datuma biti bolje, samo da određena gužva prođe i onda će biti lakše. 

Međutim, iz tjedna u tjedan pritisak je sve veći i konačnog kraja našoj torturi nema, ni kad dođe taj toliko očekivani datum, jer se nove obveze pojavljuju neprestano. Na kraju ni ne znamo funkcionirati bez adrenalina i užurbanosti. Kao da smo hrčci koji trče po svojem kolu bez prestanka, ponekad iz navike, a ponekad iz straha da, ako malo zastanemo, možda će tišina i mir izvući iz nas nešto “tamno” i neželjeno, možda se nećemo svidjeti sami sebi i naš život činit će nam se beskoristan, možda ćemo osjetiti nelagodu u vlastitoj koži i koliko smo daleko od istinitog, autentičnog “ja” i koliko se sramimo samih sebe.

Užasavamo se trenutka u kojem se dosađujemo jer nam mozak počinje 100 na sat vrtjeti sjećanja na sve ono što smo loše napravili ili nas neprestano podsjeća što sve moramo učiniti. Nismo u sadašnjem trenutku, već odlazimo u prošlost ili budućnost. Teško nam je biti tu, u doticaju sa samim sobom. 

Tiranija “moranja”

Bježeći od sebe kroz pretrpavanje poslovima, često se možemo uloviti da nam kroz glavu prolaze misli koje počinju s “moram/moraš” (ili “trebam/trebaš”). Taj zapovjedni glas stalno od nas nešto zahtijeva: “Moram kupiti to i to voće, ali skupo je u tom dućanu pa moram ići u onaj drugi, ali onda moram usput pokupiti pecivo i sve to mora biti optimizirano na sekundu jer moram nakon toga doma još dovršiti posao ili pokupiti djecu iz škole.” Uz to, neprestano nam govori i kakvi moramo biti: “Moram biti pametnija, zabavnija, ljepša, mršavija. Moram biti muževniji, snažniji, manje emocionalan, mišićaviji.” 

Ovaj naš unutarnji diktator tjera nas da budemo hiperproduktivni i optimizirani, kako bismo barem nakratko pobjegli od bolne oskudice. Uz to, želi riješiti našu oskudicu tako da nas tjera da budemo savršeni (Young, Klosko i Weishaar, 2006). “Tek kada ćeš biti savršen/a, uspjet ćeš dokazati sebi i drugima da je s tobom sve okej, da riječi ‘nisi dovoljno…’ nisu istinite” (o perfekcionizmu je bilo više riječi u prethodnom blog postu). Tjera nas da budemo ono što je nemoguće postići – savršeni, uvijek jaki i nepogrešivi. Okrutne društvene mreže i razni internetski portali samo mogu doliti ulje na vatru. Negativni komentari raznih neupućenih ljudi koji anonimno iznose svoje mišljenje o svemu dodatno stvaraju dojam da “nisam dovoljno” i da moram biti savršen/a te da biti dovoljno dobar/a, biti prosječan/na je užasno.

Tiranija moranja (“moram napraviti ovo ili ono, moram izgledati ovako ili onako, moram biti ovakva ili onakva…”) usko je vezana uz našeg unutarnjeg kritičara. Tom kritičaru ništa ne odgovara i kako god da okrenemo, što god da napravimo, neće biti dobro. 

Dakle, oskudica je bolno emocionalno iskustvo koje nas stalno barem malo “žulja” i nastojimo taj iritantni glas utišati kroz pretrpavanje poslovima, izbjegavanje kontakta sa samim sobom. U tome nam pomaže naš unutarnji diktator koji kroz brojne “moram” izjave kontinuirano “kvoca” o tome što sve još moramo napraviti ili kakvi moramo biti. Na kraju, kada na to dodamo unutarnjeg kritičara kojemu ništa ne odgovara od onoga što napravimo i tko mi jesmo, kraja našem unutarnjem mučenju nema.

Kako da izađemo na kraj s osjećajem oskudice?

Ako bijeg od oskudice i postizanje savršenstva nisu opcije, kako da se riješimo tog ogromnog utega? Za početak, važno je povećati ljubav i suosjećanje prema samome sebi. Strog i samokritičan pristup prema nama samima potaknut će nas da napravimo nešto što nam je unutarnji diktator zadao kao zadatak, ali što nakon toga slijedi? Nova doza nezadovoljstva, novi više ili manje (ne)dostižni ciljevi, novi problemi. Važno je odbaciti uvjerenje da je savršenstvo moguće i da su drugi, osobito oni koje gledamo na društvenim mrežama, savršeni. Nitko nije savršen, već je svatko od “dovoljno dobar”. Bježanje od te činjenice samo produbljuje agoniju i udaljava nas od ljubavi prema samome sebi, od prihvaćanja samog sebe. Njegujmo što više suosjećanje prema sebi. Suosjećanje ne znači slabost, već da poštujemo sebe i druge, razumijemo samog sebe i imamo hrabrosti prihvatiti sebe, sa svojim nesavršenostima. Suosjećanje je nezaobilazan dio čvrstog i stabilnog samopoštovanja i ljubavi prema sebi.

Nadalje, iako je nemoguće prestati u potpunosti uspoređivati se s drugima, važno je u što većoj mjeri odmaknuti se od idealizacije tuđih života i umanjivanja vrijednosti vlastitog života. Budimo zahvalni na onome što imamo i težimo daljnjem rastu i razvoju, ali bez pretjeranog fokusiranja na ono što mi nemamo, a drugi imaju te bez ljubomore na tuđe živote.

Dopustimo si istražiti tko smo mi uistinu, bez razmišljanja o onome što “moramo” ili što se od nas očekuje. Zapitajmo se bismo li nečemu težili ili nešto radili kada nitko drugi ne bi za to znao ili kada neke ključne osobe ne bi za to znale. Pokušajmo se odmaknuti od internaliziranih ideja o nama samima, zaronimo malo u nas same i upoznajmo vlastito “ja”, kakvo je ono bez društvenih okova. 

Kao što je ranije navedeno, kada je unutarnji diktator jako glasan, čak i ugodne aktivnosti postaju obveze. Ako idemo na kavu s prijateljima s kojima ugodno provodimo vrijeme, nastojmo izbjegavati rečenice upućene sebi u terminima “Moram se s njima naći” i potičimo termine “Želim/Voljela bih se s njima naći”.

Ako zamislimo sebe kao dijete, zapitajmo se kako se ono osjeća sada, kada ga pritišćemo unutarnjim diktatorom i unutarnjem kritičarom. Kako se osjećate kada zamislite to dijete u sebi? Biste li mu voljeli zadavati novu patnju ili biste ga radije zagrlili i pomogli mu da napokon prodiše?

U kontaktu s drugim ljudima nastojmo biti prisutni, angažirani, posvećeni odnosu zbog samog odnosa, a ne zbog dobivanja nečega zauzvrat ili stvaranja distrakcije od osjećaja oskudice.

Vježbe mindfulnessa (više o mindfulnessu pronađite u prethodnom blog postu) mogu pomoći u povećanju usredotočenosti na sadašnji trenutak i boljem prihvaćanju sebe.

Konačno, razne “nisam dovoljno…” ideje imaju svoju pozadinu u odrastanju i iskustvima iz djetinjstva. Stoga rad na tim iskustvima u okviru psihoterapije može pomoći u boljem prihvaćanju samih sebe i povećanju ljubavi prema sebi. 

Literatura

Brown, B. (2014). Budite odvažni i činite velike stvari. Zagreb: V.B.Z.

Young, J. E., Klosko, J. S. i Weishaar, M. E. (2006). Schema therapy: A practitioner’s guide. New York: The Guilford Press.

Ranjivost i strah od pokazivanja vlastitih emocija

Pokazivanje vlastitih emocija, traženje pomoći, pokazivanje da nam je stalo do nekoga, izlazak iz zone komfora, zaljubljivanje, priprema iznenađenja voljenoj osobi, prihvaćanje novog ili izazovnog posla, odlazak na psihoterapiju … u svim navedenim situacijama, kao i u brojnim drugim situacijama koje nisu ni spomenute ovdje, možemo se osjećati ranjivima. Što to znači? Ranjivost predstavlja osjećaj emocionalne izloženosti i nesigurnosti, osjećaj da postoji neki rizik za naš vlastito “ja” ako stvari krenu po zlu (Brown, 2014). 

Kada pokazujemo vlastitu ranjivost, osjećamo se kao da smo goli pred drugom osobom – skinuli smo svoju odjeću i sada netko može vidjeti naš celulit, pivski trbuščić, madeže i tjelesne ožiljke. Drugim riječima, pokazivanje ranjivosti je kao da smo “psihološki goli” pred drugom osobom. Ako pokažemo vlastitu ranjivost, druga osoba može vidjeti naše nesavršenosti i slabe točke, odnosno dijelove nas za koje smatramo da su loši i neprihvatljivi, da nisu dovoljno dobri. Upravo se tih nesavršenosti i slabih točaka često sramimo pa ih nastojimo što bolje prikriti (o sramu je bilo više riječi u prethodnom blog postu). 

Kada bismo pokazali da nas nešto muči, da se s nečime u sebi borimo, da nam nešto nije baš tako lako učiniti, da griješimo, da smo ponekad tužni i povrijeđeni, mislimo da tada više ne bismo bili jaka figura u tuđim očima, da bismo ispali slabi, jadni i nesposobni. Ponekad su u našim očima drugi vrlo jaki, mogu se sa svime nositi i stvari im idu od ruke, a samo smo mi slabi, samo mi griješimo i samo je nama teško nositi se s nekim situacijama.

Uz to, često postoji i pozadinski strah da ako netko vidi naše nesavršenosti i slabe točke, da nas neće razumjeti, da će nas odbaciti ili kritizirati zbog njih, da će nas u konačnici odbaciti i da ćemo ostati sami. Bojimo se da se nećemo sviđati drugima ako nismo uvijek nasmijani i jaki. Bojimo se opterećivati druge ljude svojim problemima jer nisu “dovoljno značajni” ili želimo druge zaštititi od neugodnih emocija koje bi se pojavile kada bi čuli da nam je teško. Osobi uistinu nije lako biti ranjivom ako u sebi nosi ovakve negativne pretpostavke, ako će zbog ranjivosti platiti visoku cijenu – odbacivanje, neprihvaćanje, posramljenost. Tko bi onda htio biti ranjiv ako bi se takve negativne stvari mogle dogoditi?

Što radimo da sakrijemo ranjivost?

Sakriti ranjivost znači iznositi na van ono što smatramo prihvatljivim dijelovima samog sebe. Primjerice, iznosimo u većoj mjeri činjenice o sebi, a ne kako se osjećamo, što nas je u nekom odnosu zasmetalo ili što nam je puno značilo. Pokazivanje ranjivosti ne znači da svima “otvaramo dušu”. To može biti više znak nedostatka uvida u samog sebe, ponekad i očajničkog traženja pomoći, vapaja za bliskošću ili velike želje za stvaranjem privrženosti s drugim ljudima. Ranjivost na zdrav način pokazujemo s ljudima s kojima smo bliski. Naravno, da bi nam netko postao blizak, važno je pokazati tvoj osobi ranjivost i dati šansu da se odnos razvije, što znači da se postepeno otvaramo i dijelimo s tom osobom malo pomalo emocije, unutarnje borbe i duboka promišljanja o sebi, svijetu ili odnosima.

Nadalje, sakrivanje ranjivosti znači da ne tražimo pomoć kada nam je teško i da si ponekad ne dopustimo biti slabi. Ponekad u želji da udovoljimo drugima i ne izgubimo ljude iz vlastitog života, prihvaćamo razne aspekte odnosa ili druge osobe koji nam ne odgovaraju, bojeći se pokazati svoje emocije i mišljenje, a to ujedno znači da sakrivamo vlastitu ranjivost iz straha da ne budemo odbačeni. 

Ponekad sakrivamo ranjivost na način da svoje neugodne emocije poput tuge, koja je duboka i bolna emocija, izražavamo u obliku ljutnje, koja je u većoj mjeri napadačka emocija i djeluje manje otkrivajuće (o emocijama ljutnje i tuge bilo je riječi u prethodnim blog postovima). 

Sakrivamo ranjivost i kada sakrivamo suze, kada postavljamo emocionalni zid pred drugom osobom i glumimo veselost, čvrstoću, hrabrost i jakost.

Sakrivanje ranjivosti ne znači da osoba nema potrebu pokazati ranjivost, ali pokazivanje ranjivosti je nešto strano toj osobi, djeluje vrlo neugodno, zastrašujuće i ponekad riječi ili emocije samo ostanu zamrznute i u trenutku kada bi ih osoba htjela pokazati, ne mogu izaći van jer su zarobljene u našem unutarnjem kavezu u kojem čuvamo naše najskrivenije tajne.

Kako dolazi do potrebe da sakrijemo ranjivost?

Kada dijete kroz odrastanje ne nauči da je u redu roditeljima pokazati svoje emocije i vlastito “ja”, često dolazi do sakrivanja ranjivosti u odrasloj dobi (Young, Klosko i Weishaar, 2006). Naime, dijete tijekom odrastanja može biti posramljeno ako se osjeća npr. tužno ili ljuto (poruke roditelja poput “Ma zašto se tako osjećaš, to je glupost; što plačeš?”). 

Osim toga, roditelji tijekom odrastanja mogu biti prisutni u djetetovom životu, ali ponekad su emocionalno odsutni, čime dolazi do tzv. proksimalne separacije (Schore, 2015). Naime, u takvim slučajevima, koji često nastaju zbog velike zaposlenosti roditelja te njihove izloženosti stresu i/ili bolestima, roditelj ne ispunjava djetetove emocionalne potrebe, ne stvara se sigurna privrženost, dijete žudi za toplinom, pripadanjem i povezanošću s roditeljima. U djetetu se stvara emocionalna pustinja, praznina i dijete je usamljeno. S jedne strane, osjećaj usamljenosti, iako je neugodan, postaje djetetu vrlo poznat i “normalan”. S druge strane, dijete ima želju to promijeniti jer, kao i svako ljudsko biće, ima psihološke potrebe za povezanošću, pripadanjem, sigurnošću, bliskošću. Međutim, problem do kojeg dolazi je da, zbog emocionalne odsutnosti roditelja, dijete ne nauči kako zadovoljiti te potrebe i da je važno pokazati ranjivost kako bi one bile zadovoljene.

U nekim slučajevima do sakrivanja ranjivosti dolazi jer je dijete izloženo utjecajima iz okoline zbog kojih smatra da nije dovoljno dobro, da nešto s njime nije u redu (više o toj temi možete pročitati u blog postu o perfekcionizmu). Ako se to uvjerenje ukorijeni, u dječjoj, ali i odrasloj dobi, osoba se može sramiti same sebe, a pokazivanje vlastite ranjivosti postaje previše neugodno jer se osoba boji da će svi vidjeti koliko je loša i neadekvatna (naravno, u pravilu to uopće nije slučaj, već samo uvjerenje).

U konačnici, društvo koje ističe veliku važnost savršenstva te da svi moramo biti jaki i uspješni, a kroz društvene mreže širi se ideja da su drugi uistinu jaki i uspješni, iako je to samo vanjska samoprezentacija, a ne realitet. Uz takve društvene pritiske pokazivanje ranjivosti postaje dosta strano, čudno i neugodno.

Koje su posljedice sakrivanja ranjivosti?

Stvarajući štit oko svoje ranjivosti ne postajemo imuni na nju, ona ne postaje manja i ne nestaje. Svakome je ponekad teško, neugodno, ne zna se s nečime nositi, pogođen je nekim događajima ili tuđim postupcima, svatko od nas doživljava emocije i ima potrebu za povezanošću i bliskošću. Stoga pokušajima da sakrijemo ranjivost zatomljujemo neke od osnovnih vlastitih psiholoških obilježja i potreba. Time naši socijalni odnosi mogu postati neispunjavajući jer se neotvaranjem drugima ne može postići kvalitetna bliskost s drugim ljudima. Stvara se začarani krug – pojedinac ima potrebu za bliskošću i osjeća emocionalnu prazninu ili usamljenost, ali se ne otvara drugima pa te potrebe ostaju nezadovoljene i ostaje usamljen.

Niska razina kvalitete socijalnih odnosa povezana je pak s lošijim mentalnim blagostanjem i zdravljem (Kawachi i Berkman, 2001; Umberson i Montez, 2010). Uz zadovoljavanje prethodno navedenih psiholoških potreba za bliskošću i povezanošću, kvalitetni socijalni odnosi mogu pomoći u boljem nošenju sa stresom, smanjiti negativne učinke stresa koji se javlja u drugim područjima (npr. na poslu), a time pomoći u uspostavljanju boljeg psihofizičkog zdravlja osobe.

Potiskivanje emocija povezano je i s nizom somatskih problema, poput raznih kroničnih bolesti (npr. multipla skleroza, sklerodermija, kožne bolesti, astma…), karcinoma, funkcionalnih bolesti (tj. bolesti kod kojih nije poznat ili otkriven tjelesni uzročnik, npr. sindrom iritabilnog crijeva) (Maté, 2020). Kako u novije vrijeme sve više rast svijest o povezanosti tjelesnog i mentalnog zdravlja, nastalo je i interdisciplinarno područje dugačkog naziva – psihoneuroendokrinoimunologija. U okviru ove discipline veliki naglasak upravo je na istraživanju odnosa između adekvatnog izražavanja emocija i tjelesnog zdravlja.

Što učiniti da olakšamo pokazivanje ranjivosti?

Iako osjećamo emocionalnu prazninu, često nismo svjesni da je njezin uzrok upravo skrivanje ranjivosti. Stoga je za početak važno osvijestiti bojimo li se ranjivosti, izbjegavamo li je već pomalo rutinski i nesvjesno. Ako primijetimo da se bojimo pokazati vlastitu ranjivost, zapitajmo se je li naša lažna jakost, čvrstoća i površna samoprezentacija urodila uistinu plodom. Ako nismo autentični barem u najbližim odnosima, što imamo od tih odnosa – imamo li time samo nekoga fizički prisutnog i dostupnog za druženje, a zapravo “autentično ja” i dalje je usamljeno? Jesmo li se uistinu uspjeli zaštiti od emocionalne boli i patnje, zadržati sve ljude uz sebe? Jesmo li se uspjeli dubinski i potpuno uvjeriti da nama ne treba nitko i da smo sami sebi dovoljni?

Važno je početi polako dijeliti svoje emocije s osobom s kojom osjećamo najveću povezanost. Tako ćemo, primjerice, ako nas ta osoba pita “Kako si?”, umjesto automatskog odgovora “Dobro”, reći kako smo uistinu. Ako nas ta osoba pita trebamo li pomoć, nećemo ju automatski odbiti iz potrebe da budemo jaki, već ćemo je prihvatiti, iako možemo i sami nešto učiniti. 

Ne očekujemo da će svi moći izdržati i prihvatiti našu ranjivost, ali to nam nije ni cilj. Barem jedna osoba kojoj se možemo emocionalno otvoriti već čini veliku razliku i može biti dovoljna da se osjećamo emocionalno ispunjenima.

Priznajmo sami sebi da smo ponekad slabi, plačljivi, tužni i ljuti i da nam je ponekad teško. I to je u redu. Svakome od nas je ponekad tako, nitko nije ni na što od toga imun. Ne znači to da smo u potpunosti slabi i nesposobni, već samo da nam je ponekad teško i imamo pravo na to da nam neke stvari budu teške i da nas povrijede, neovisno o tome što na druge te iste stvari ne djeluju na taj način.

Prihvatimo i da je život ispunjen neizvjesnošću. Ne znamo što će rukovoditelj reći kad mu predložimo novu ideju, ne znamo kako će točno reagirati osoba kad joj kažemo da nas nešto smeta u našem odnosu, ne znamo hoće li osoba koja nam se svidjela prihvatiti naš poziv na piće… Ne znamo još puno stvari i brojne od njih ne možemo kontrolirati, ma koliko se trudili unaprijed ih analizirati. I da, ponekad nam je neugodno kada stvari ne idu po planu i kada osoba ne reagira na nas kako smo priželjkivali ili nam je bilo potrebno u nekom trenutku.

Međutim, sve je to u samoj srži našeg života. Život je nepredvidljiv i nesavršen, ponekad smo sretni, a ponekad nam je teško. I sve je to u redu. U redu je da nismo uvijek dobro, nasmijano i sretno. Ali sve je to prolazno, pogotovo ako te uspone i padove u našem životu ne doživljavamo suviše ozbiljno i ako stvari koje se događaju ne povezujemo sa slikom o sebi, odnosno da nam neka greška koju učinimo ne znači da smo nesposobni ili da nam neki prekinuti odnos ne znači da nas nitko ne može voljeti i da odnosi s drugim ljudima nisu za nas.

Što je alternativa pokazivanju ranjivosti? Usamljenost, neautentičnost, život u strahu… Kada, s jedne strane, uzmemo u obzir ove posljedice i, s druge strane, da pokazivanje ranjivosti dovodi do kvalitetnijeg života, ranjivost ni ne zvuči tako loše 🙂

Literatura

Brown, B. (2014). Budite odvažni i činite velike stvari. Zagreb: V.B.Z.

Kawachi, I. i Berkman, L. F. (2001). Social ties and mental health. Journal of Urban Health: Bulletin of the New York Academy of Medicine, 78(3), 458–467.

Maté, G. (2020). Kada tijelo kaže ne: Cijena skrivenog stresa. Zagreb: Mozaik knjiga.

Schore, A. N. (1994). Affect regulation and the origin of the self: The neurobiology of emotional development. Hillsdale, N.J: Lawrence Erlbaum Associates.

Umberson, D. i Montez, J. K. (2010). Social relationships and health: A flashpoint for health policy. Journal of Health and Social Behavior, 51(1, Suppl), S54–S66. doi: 10.1177/0022146510383501

Young, J. E., Klosko, J. S. i Weishaar, M. E. (2006). Schema therapy: A practitioner’s guide. New York: The Guilford Press.