U shema terapiji shema defektnosti predstavlja duboko ukorijenjeno uvjerenje osobe da je na neki način neadekvatna, “pokvarena”, manjkava, nedovoljno dobra ili manje vrijedna od drugih ljudi. Osoba osjeća da će je drugi odbaciti kada vide njezine nedostatke i “pravo lice”.
Shema defektnosti nije isto što i povremena nesigurnost ili nisko samopouzdanje. Svatko ponekad posumnja u sebe ili se osjeća manje vrijednim nakon pogreške ili neuspjeha. Međutim, kod sheme defektnosti osjećaj manje vrijednosti nije prolazan, već postaje način na koji osoba doživljava samu sebe.
Vrlo je bolno živjeti sa shemom defektnosti. Ona je obilježena dubokim osjećajem srama – ne samo zbog nečega što je osoba učinila, već zbog toga kakvom doživljava samu sebe. Drugim riječima, osoba ne misli samo: “Pogriješila sam.” Ona vjeruje: “Sa mnom nešto nije u redu.”
Zbog toga mnoge osobe sa shemom defektnosti velik dio života pokušavaju sakriti svoje nesavršenosti, izbjeći kritiku ili ostaviti dojam da su sposobnije, uspješnije ili sigurnije u sebe nego što se iznutra osjećaju. Iako im drugi često govore da su vrijedni, sposobni ili dragi, oni u to teško povjeruju jer je njihov unutarnji doživljaj sebe potpuno drugačiji.
Što je shema defektnosti? Kako nastaje? U kojim se situacijama najčešće aktivira? Kako utječe na svakodnevni život i odnose s drugim ljudima? Na ova pitanja odgovore daje blog post u nastavku.
Što je shema defektnosti?
Jeste li ikada imali osjećaj da će ljudi, kada vas zaista upoznaju, shvatiti da s vama nešto nije u redu?
Možda vam drugi govore da ste vrijedni, sposobni ili dragi, ali duboko u sebi imate osjećaj da to nije istina?
Imate li osjećaj da ste upravo vi problem?
Često se sramite sebe i imate osjećaj da niste dovoljno dobri ili vrijedni kao drugi ljudi?
Sve navedene rečenice opisuju način na koji osobe s izraženom shemom defektnosti doživljavaju sebe.
Osobe sa shemom defektnosti često imaju uvjerenja poput:
- “Nešto sa mnom nije u redu.”
- “U meni je problem.”
- “Moje mane su užasne i neprirodne.”
- “Ne zaslužujem tuđu ljubav i naklonost jer sam loša osoba.”
- “U meni postoji nešto pokvareno i taj dio sebe moram sakriti.”
Osoba može gotovo bilo koji dio sebe doživjeti neadekvatnim. Može vjerovati da je previše dosadna, da previše ili premalo govori, da previše traži za sebe, da nije dovoljno privlačna, da ima “nenormalne” misli ili neprimjerene osjećaje. Ono što osoba doživljava kao svoju manu može se mijenjati tijekom vremena, pa čak i tijekom jednog dana.
U pozadini svih tih misli nalazi se isti doživljaj – da u osobi postoji nešto što nije u redu. Problem nije samo u onome što radi, već u tome tko je kao osoba. U srži osobe postoji nešto pokvareno, loše ili neadekvatno što nitko ne može prihvatiti ili voljeti.
Taj doživljaj sebe često nije oblikovan u jasne misli. Osoba ne mora svjesno razmišljati: “Sa mnom nešto nije u redu.” Umjesto toga, taj se doživljaj javlja kao snažan osjećaj srama. Osoba se srami sebe ili određenih dijelova sebe, iako ponekad ne može objasniti zašto.
Navedena uvjerenja i osjećaj srama osoba često doživljava kao činjenice, a ne kao posljedicu svojih životnih iskustava. Zbog toga shema defektnosti snažno utječe na način na koji osoba doživljava svakodnevne situacije. Oblikuje što će primijetiti, čega će se prisjetiti, što će zapamtiti i kako će interpretirati događaje oko sebe.
Primjerice, osoba sa shemom defektnosti kritiku će lako interpretirati kao potvrdu da je bezvrijedna ili inferiorna drugima. Istodobno će mnogo lakše primijetiti kritiku nego pohvalu, lakše će se prisjećati situacija u kojima je bila kritizirana te će upravo takva iskustva dugo pamtiti.
Okidači sheme defektnosti
Upravo je kritika jedan od najčešćih okidača sheme defektnosti. Često okidač nije čak ni kritika, već je dovoljan samo komentar ili mišljenje druge osobe koji nisu sukladni onome što je pojedinac rekao i njegovom razmišljanju.
Osoba sa shemom defektnosti kritiku ili neslaganje neće doživjeti samo kao informaciju da je u nečemu pogriješila ili da druga osoba ima drugačije mišljenje. Umjesto toga, interpretirat će ih kao potvrdu da je manjkava, neadekvatna ili manje vrijedna od drugih. Za osobu s izraženom shemom defektnosti kritika nije samo znak da je u nečemu pogriješila, već je to puno više od toga. Osoba doživi da ga kritika posrami u cijelosti, poništi njegovu vrijednost i u konačnici potvrdi shemu defektnosti.
Česti okidači su situacije poput:
- kada pojedinac nešto ne zna, neovisno o važnosti same informacije;
- kada je pojedinac pogriješio, neovisno o veličini pogreške;
- primanje povratne informacije, čak i kada je dobronamjerna ili konstruktivna;
- usporedbe s drugim ljudima;
- situacije u kojima je pojedinac izložen procjeni drugih kao primjerice:
- javni nastup;
- razgovor za posao;
- polaganje ispita;
- prezentacija na poslu;
- upoznavanje novih ljudi.
Takve situacije će pojedinac s izraženom shemom defektnosti vidjeti kao znak da su razotkrivene njegove mane i neadekvatnost.
Okidači se često nalaze u bliskim odnosima. Primjerice, okidač može biti kada netko ne odgovori na poruku, djeluje hladnije nego inače ili otkaže dogovor. Osoba to može interpretirati kao potvrdu da nije dovoljno vrijedna ili da je drugi ne žele u svojoj blizini. Sama bliskost je često okidač sheme defektnosti. Kako odnos postaje dublji, raste i strah da će druga osoba otkriti “pravo lice”. Zbog toga se shema često aktivira upravo u kvalitetnim partnerskim odnosima.
Situacije u kojima treba pokazati ranjivost (npr. traženje pomoći, izražavanje vlastitih potreba, pokazivanje emocija), također, su čest okidač sheme defektnosti. U takvim situacijama osoba često vlastitu ranjivost doživi neadekvatnom i vlastite potrebe bezvrijednima i lošima.
Među čestim okidačima je i primanje komplimenata. Naime, kompliment može izazvati misli poput: “Kad bi me stvarno poznavao, ne bi to rekao.” ili “Ne zna kakva sam zapravo.”
Konačno, važno je naglasiti da intenzitet reakcije uz ove okidače često nije proporcionalan situaciji. Komentar koji bi većina ljudi doživjela kao bezazlenu povratnu informaciju osoba sa shemom defektnosti može doživjeti kao snažnu potvrdu da s njom nešto nije u redu.
Shema defektnosti i ponašanja koja ju prate
Osobe sa shemom defektnosti ne ponašaju se sve na isti način. Dok će neke otvoreno pokazivati svoju nesigurnost i povlačiti se, druge će nastojati prikriti osjećaj manje vrijednosti perfekcionizmom, postignućima ili pretjeranim samopouzdanjem. Iako njihova ponašanja mogu izgledati vrlo različito, pozadina je ista – shema defektnosti.
Primjećuje se da osobe s izraženom shemom defektnosti često:
- teško prihvaćaju komplimente;
- na kritiku reagiraju izraženim padom raspoloženja i povlačenjem u sebe;
- umanjuju svoje postignuće;
- izbjegavaju iznošenje vlastitog mišljenja;
- kada postignu uspjeh, pripisuju ga sreći ili okolnostima, a ne vlastitim sposobnostima;
- pojačano analiziraju što su rekli pred drugima nakon socijalnih interakcija;
- uspoređuju se s drugima i sebe vide inferiornijima;
- odgađaju obavljanje obveza zbog straha od neuspjeha;
- teško traže pomoć jer bi to značilo priznati da nešto ne znaju;
- teško pokazuju ranjivost ili svoje potrebe;
- traže potvrdu od drugih da su dovoljno dobri;
- izbjegavaju isprobavati nove stvari zbog mogućnosti da neće biti uspješni.
No, ponekad osobe s izraženom shemom defektnosti nastoje prikriti ono što smatraju defektnim. Stoga postaju perfekcionisti s neumoljivim standardima zbog kojih su rijetko, barem na duže vrijeme, zadovoljni svojim postignućem. U pravilu imaju doživljaj da ono što rade i tko jesu nije dovoljno dobro, koliko god se trudili i koja god postignuća imali.
Uz to, nekada osobe s izraženom shemom defektnosti postaju vrlo kompetitivne i vrlo teško podnose kritiku ili neslaganje. U takvim situacijama lako reagiraju ljutnjom ili defanzivnošću, a ponekad postaju i izrazito kritične prema drugim ljudima. Iako izvana mogu djelovati vrlo samouvjereno, takvo ponašanje često predstavlja pokušaj zaštite od osjećaja vlastite neadekvatnosti.
Dakle, iako su ponašanja ponekad čak i suprotna, u pozadini je uvijek jak unutarnji kritičar i sržno uvjerenje da s osobom nešto nije u redu. No, razlika je u tome što neka ponašanja proizlaze iz tog uvjerenja i odražavaju ga, dok druga predstavljaju pokušaj da ga osoba prikrije ili nadvlada. Zbog toga dvije osobe sa shemom defektnosti mogu ostavljati potpuno različit dojam. Jedna može biti tiha, povučena i nesigurna, dok druga može djelovati vrlo uspješno, samouvjereno ili čak dominantno.
Kako nastaje shema defektnosti?
Shema defektnosti najčešće se razvija u djetinjstvu, kada djetetove osnovne psihološke potrebe nisu bile dovoljno zadovoljene. To su prije svega potrebe za prihvaćanjem i pohvalom, kao i emocionalnom toplinom, suosjećanjem te slobodnim izražavanjem vlastitih osjećaja i potreba.
Te potrebe obično su bile narušavane u situacijama u kojima je dijete bilo:
- često kritizirano;
- posramljivano (vrijeđanja, omalovažavanja);
- ismijavano;
- uspoređivano s drugom djecom;
- emocionalno odbacivano ili zanemarivano;
- zlostavljano od strane roditelja ili drugih osoba (npr. vršnjaka u školi);
- izloženo vrlo visokim standardima roditelja koji su podrazumijevali uspjeh i ne bi ga hvalili.
Važno je naglasiti da nije potrebno da je netko odrastao u izrazito nasilnom okruženju kako bi razvio ovu shemu.
Ponekad su dovoljne brojne male poruke koje je dijete tijekom godina dobivalo, poput:
- “Zašto ne možeš biti kao brat?”
- “Opet si sve pokvarila.”
- “Nemoj biti tako osjetljiva.”
- “Sramotiš nas.”
- “Kako ništa ne napraviš kako treba.”
- “Uvijek sve trebam za tobom popravljati.”
Takve poruke možda se pojedinačno ne čine izrazito teškima, ali kada ih dijete sluša iznova i iznova tijekom odrastanja, one postupno postaju dio načina na koji doživljava sebe.
Kognitivni sustav kod djece nije se još do kraja razvio i djeca nemaju sposobnost zauzimanja šire perspektive. Skloni su egocentrizmu, odnosno vide sebe kao središte svijeta i zaključuju da stvari koje se događaju odražavaju njih. Nemaju sposobnost rezoniranja o okolnostima u kojima se roditelji nalaze i ne vide da ponašanje roditelja ne govori nešto o samom djetetu. Teško mogu razumjeti da roditelji ponekad reagiraju pod utjecajem vlastitog stresa, emocionalnih teškoća ili odgojnih obrazaca koje su i sami naučili tijekom odrastanja. Ona zaključuju da ono što im se događa govori nešto o njima samima.
Uz to, skloni su idealiziranju roditelja i ne vide da su i roditelji samo nesavršeni ljudi.
Stoga, kada ih roditelj kritizira, ne vide da je roditelj preburno reagirao ili da je roditelj u afektu jer se posvađao prije toga sa šefom ili da roditelj ima krivi pristup odgoju. Oni zaključuju: “Problem mora biti u meni. Nešto nije sa mnom u redu. Da je sve u redu sa mnom, roditelj se ne bi ovako ponašao.” Takav zaključak dijete ne donese jednom, već ga tijekom godina sve više učvršćuje. S vremenom on postaje dio slike o sebi i temelj na kojem se razvija shema defektnosti.
Važno je naglasiti da roditelji pritom ne moraju imati loše namjere. Mnogi su i sami odrastali uz kritiku, visoke standarde ili manjak emocionalne topline te su takav način odnosa nesvjesno prenosili na vlastitu djecu.
Zaključak
Shema defektnosti jedna je od najčešćih maladaptivnih shema. Često ju ljudi osjećaju samo kao dubok sram oko toga tko su. Sram se može odnositi na bilo koji dio sebe – izgled, osobine ličnosti, kognitivne sposobnosti, način života, interesi… Često je shema defektnosti povezana sa shemom napuštanja jer osobe koje vjeruju da su neadekvatne ujedno se i boje da će ih drugi napustiti kada vide tu neadekvatnost. Uz to, često vodi i u shemu podređivanja ili samožrtvovanja jer vjeruju da oni sami nisu dovoljno vrijedni da bi se njihove potrebe uvažile.
Shema defektnosti vodi u čitav niz ponašanja koji dovode do toga da shema sama sebe potvrđuje. Stoga je često potrebno stručno vodstvo za nošenje sa shemom i njezino modificiranje. Ako ste zainteresirani za rad na shemi napuštanja kroz shema terapiju, slobodno se javite kroz kontakt obrazac.
Prijavite se za primanje obavijesti o novim blog postovima!
Literatura
Young, J. E., Klosko, J. S. i Weishaar, M. E. (2006). Schema therapy: A practitioner’s guide. New York: The Guilford Press.
