Shema terapija – integrativni psihoterapijski pristup

Ovaj blog post predstavlja vam psihoterapijski pravac kojeg osobno uživam koristiti u svojem radu, a zove se – shema terapija.

Nije važno da se klijenti dobro služe teorijskim postavkama pojednih psihoterapijskih pravaca. No, smatram da je dobro da ljudi budu upoznati s onime što ih okvirno očekuje u radu na sebi ako se odluče za pojedinog terapueta (a s njime uvijek u paketu dolazi i neki psihoterapijski pravac). Stoga je ovdje pred vama blog post o shema terapiji kako biste i prije početka psihoterapije bili upoznati s onime što vas očekuje ako se odlučite za shema terapiju i terapueta koji koristi ovaj pristup u svojem radu.

Zašto sam odabrala shema terapiju?

Kroz proteklih stotinjak godina nastali su različiti psihoterapijski pravci, poput psihoanalize, gestat psihoterapije, kognitivno-bihevioralne psihoterapije, transakcijske analize, realitetne psihoterapije, art terapije, tjelesne psihoterapije, logoterapiie…

Uz to, postoje i psihoterapijski pristupi, poput mindfulnessa, terapije usmjerene na suosjećanje, terapije prihvaćanjem i posvećenošću. Edukacije iz ovih pristupa ne daju mogućnost certificiranja. To znači da se netko po završetku edukacije zove psihoterapeut. No, kompetencije koje ti psihoterapijski pristupi nude upotpunjuju kompetencije iz prethodno navedenih psihoterapijskih pravaca. 

Različiti psihoterapijski pravci pomalo ili značajno drugačije pristupaju psihosocijalnim teškoćama s kojima se klijenti susreću. Neki pravci usmjereniji su na rana klijentova iskustva, dok se drugi više usmjeravaju na aktualne probleme. Drugi će pravci pristupiti klijentovim problemima kroz tjelesne manifestacije tog problema. Treći će se veći naglasak staviti na misaone procese koji se odvijaju u klijentovom umu kada se pojavljuje problem.

U odabiru psihoterapijskog pravca kojeg će koristiti u radu s klijentima terapeuti se vode vlastitim karakteristikama. Primjerice, nekome više odgovara pristup problemima kroz ples i pokret, a nekome drugome kroz razgovor o ranim životnim iskustvima), ali i uvjerenjima što je djelotvorno za rad s ljudima s obzirom na literaturu, edukacije ili osobno iskustvo prolaženja kroz psihoterapiju.

Psihoterapijski pravac koji je bio moj prvi izbor za rad s klijentima je kognitivno-bihevioralna psihoterapija. Moj odabir je bio utemeljen time što sam iz literature i fakultetskog obrazovanja znala da je kognitivno-bihevioralna psihoterapija znanstveno utemeljena i kroz istraživanja je učinkovitost ovog pravca potvrđena za probleme poput anksioznosti i depresije (više o ovoj temi možete pročitati u blog postu na poveznici). Uz to, tehnike koje kognitivno-bihevioralna psihoterapija koristi dolazile su mi vrlo prirodno te sam i sama na neke načine koristila u radu na sebi i prije nego sam znala da su to tehnike iz kognitivno-bihevioralne psihoterapije i da imaju svoje ime. Mojoj organiziranosti svidjela se i jasna struktura koju kognitivno-bihevioralna psihoterapija nudi za rad s klijentima (npr. zna se kojim se redoslijedom primjenjuju pojedine tehnike i kako se točna pojedina tehnika primijenjuje). Jasna struktura početniku u radu s klijentima daje i velik osjećaj sigurnosti. 

No, ubrzo nakon početka rada s klijentima uočila sam da znanje jednog psihoterapijskog pravca nije dovoljno za pružanje adekvatne pomoći širokom rasponu problema i obilježja klijenata na koje terapeut nailazi u svojem radu. Čak i ako se terapeut usmjeri više za rad na anksioznosti, a manje na nekim drugim problemima, potrebno je velika razina prilagodbe klijentovim specifičnim životnim iskustvima, i prošlim i sadašnjim, kao i dobro razumijevanje klijenta da bi se problem s kojim se aktualno suočava riješio (ili barem ublažio). Stoga sam počela istraživati koji psihoterapijski pravac bi mi mogao pomoći da imam tu širinu, a istovremeno dubinu u pristupu klijentima. Tu sam otkrila shema terapiju.

Što je shema terapija?

Shema terapija je psihoterapijski pravac čiji počeci sežu u sredinu 1980-ih godina kada je Jeffrey E. Young počeo istraživati kako pomoći klijentima kod kojih kognitivno-bihevioralna psihoterapija ne daje rezultate (npr. kod klijenata kojima se njihovi psihosocijalni problemi opetovano vraćaju). U razvijanju shema terapije Jeffrey E. Young koristio je ideje i tehnike iz više već postojećih psihoterapijskih pravaca, od kognitivno-bihevioralne psihoterapije i gestalta do psihoanalize. Shema terapija usmjerena je na promjene klijentovih problema koji mu aktualno stvaraju poteškoće, ali se događaju već duže vrijeme, a pritom povezuje te probleme s klijentovim ranim razvojem i okolnostima kojima je klijent bio izložen tijekom djetinjstva i adolescencije. Kako shema terapija pristupa klijentovim problemima i koji su ključni pojmovi koje pritom koristi?

Ključni pojmovi u shema terapiji

Potrebe

Psihološke potrebe su osnovna polazišna točka iz koje se u okviru shema terapije nastoji razumjeti klijenta. Među osnovne psihološke potrebe ubrajaju se ljubav, njega i pažnja, empatija, uvažavanje potreba i osjećaja, sigurnost, stabilnost i predvidljivost, prihvaćanje, pohvala, spontanost i igra, realistične granice i kontrola.

Što to točno znači? Kada roditelji pružaju djetetu osjećaj sigurnosti i predvidljivosti, emocionalnu toplinu, brižnost i empatiju, zdravu razinu autonomije, potiču djetetovu kompetentnost, kao i spontanost, prihvaćaju dijete s njegovim specifičnostima, interesima i karakteristikama te validiraju djetetove potrebe kao bitne, veća je vjerojatnost da će dijete razviti zdravu sliku o sebi (tj. vjerovat će u vlastitu vrijednost kao pojedinca i da su njegove potrebe važne, osjećat će povjerenje prema drugima u zdravoj mjeri, iskazivat će na zdrav način vlastite potrebe, težiti napretku i razvoju vlastitih kompetencija, ali i prihvaćati pogreške kao sastavni dio tog puta te će i “dovoljno dobro” biti u redu i neće dolaziti do forsiranja savršenstva).

Najkraće rečeno, dijete će vjerovati da je s njime sve u redu kao s pojedincem – neasvršeno je i pogrešivo ljudsko biće s nekim jačim i slabijim stranama koje u nekoj mjeri može mijenjati ako je to potrebno za zdraviji i kvalitetniji život 🙂 Kada dolazi i do prihvaćanja od strane vršnjaka, veća je vjerojatnost razvoja adekvatnih socijalnih vještina i socijalnih odnosa.

No, može se dogoditi da su psihološke potrebe tijekom odrastanja narušene. S jedne strane to može izgledati tako da je dijete izloženo štetnoj okolini za psihofizički razvoj. Primjerice, kada je dijete pojačano kritizirano, kada se uspjeh podrazumijeva i daje kritika kada dođe i do male pogreške, kada je dijete izloženo verbalnom, fizičkom ili seksualnom zlostavljanju, kada je neki roditelj vrlo nepredvidljiv (npr. zbog alkoholizma), potrebe (npr. potreba za prihvaćanjem, stabilnosti i sigurnosti) su narušene. Također, ako dijete mora preuzeti više obveza na sebe nego što bi kao dijete trebao jer, primjerice, roditelj previše problema s kojima se suočava dijeli s djetetom, djetetova potreba za spontanosti i igrom može postati narušena.

S druge strane to može izgledati tako da su djetetu neke potrebe uskraćene. Primjerice, ako su roditelji emocionalno hladni, neempatični ili ne validiraju djetetove potrebe (tj. ne doživljavaju ih ozbiljno), djetetove potrebe za toplinom, nježnošću, empatijom, validacijom potreba su uskraćene. Kada djetetu nedostaju zdrave granice, odnosno ako su roditelji previše popustljivi, može doći do uskraćivanja potrebe za zdravom razinom kontrole.

Sheme

Uslijed narušavanja i uskraćivanja djetetovih psiholoških potreba, dijete počinje tumačiti sebe i svijet oko sebe na negativan način. Ta negativan doživljaj sebe i svijeta koji se stvara nazivamo maladaptivnim shemama. Pojam shema općenito se u psihologiji odnosi na stvaranje organiziranih cjelina koje pomažu ljudima u baratanju svijetom i informacijama. Imamo shemu auta, sata, stola, mačke itd. Iako se primjerci unutar sheme npr. auta razlikuju, znamo su i Mercedes i BMW auti i čemu služe. Zahvaljujući shemama pojedinac može brzo i često točno baratati svijetom oko sebe. 

Maladaptivne sheme predstavljaju upravo općenite ideje o nama samima ili svijetu oko nas, ali osim samih ideja tko smo mi i kakav je svijet oko nas te sjećanja na barem neka iskustva u kojima su psihološke potrebe bile narušene ili uskraćene, sheme sadrže i emocionalne i tjelesne reakcije koje smo imali kada su psihološke potrebe bile narušene ili uskraćene. 

Prođimo na primjerima najčešćih maladaptivnih shema što to točno znači. Shema emocionalne deprivacije označava doživljaj pojedinca da njegove emocionalne potrebe nisu važne, odnosno očekivanje da njegove emocionalne potrebe drugi neće “čuti ni vidjeti” niti ih uvažiti. Na emocionalnoj razini to obično sa sobom nosi tugu, usamljenost, ali i doživljaj emocionalne praznine i emocionalne nepovezanosti s drugima. Ova shema formira se kada djetetove potrebe za emocionalnom toplinom, nježnošću, brigom, kao i validacijom potreba, nisu zadovoljene. Do toga dolazi kada dijete odrasta s vrlo strogim i emocionalno hladnim roditeljima, ali i kada dijete mora brinuti puno o potrebama vlastitih roditelja (npr. kako ne bi bili povrijeđeni, ljutili se na dijete, bili tužni…).

Drugim riječima, kada se opetovano događa da djetetove potrebe za emocionalnom toplinom, nježnošću, brigom, kao i validacijom potreba, nisu zadovoljene, dijete počinje stvarati doživljaj da njegove potrebe nisu važne i da su te potrebe prezahtjevne za druge te da ih drugi sigurno neće ispuniti.

Kao posljedica sheme emocionalne deprivacije mogu se razviti sheme samožrtvovanja i podređivanja. Kod sheme samožrtvovanja pojedinac se samovoljno daje više drugima nego što brine o vlastitim potrebama i granice, često jer je pojedincu žao druge osobe, ali i zbog krivnje koju bi osjećao kad ne bi to učinio. Kod sheme podređivanja pojedinac se prepušta željama i potrebama drugih te se pritom osjeća primorano to učiniti, obično zbog straha što bi se moglo dogoditi ako se ne podredi drugima (npr. strah da će se drugi ljutiti na njih). Kao što je spomenuto, i shema samožrtvovanja i shema podređivanja izviru često iz sheme emocionalne deprivacije. Kako i zašto? Ako pojedinac ima doživljaj da njegove potrebe nisu važne i da ih drugi neće ispuniti (shema emocionalne deprivacije), velika je vjerojatnost da će se ili više samožrtvovati za druge ili da će se podređivati potrebama drugih.

Druga česta shema koja se uočava u radu s ljudima je shema defektnosti. Ova shema odnosi se na doživljaj pojedinca da je neadekvatan, loš ili inferioran drugima te da će ga drugi odbaciti ako vide tko je on uistinu. Emocija koja se obično veže uz ovu shemu je sram. Često uključuje povećanu količinu uspoređivanja s drugima, veliku osjetljivost na kritiku, odbacivanje i nesigurnost u prisutnosti drugih. Ovaj doživljaj često je sveprisutan i mogao bi se u različitim situacijama prevesti u riječi poput, “previše sam dosadna”, “previše sam sebična”, “previše sam lijena”, “premalo pričam kad sam u društvu drugih”… Od situacije do situacije prenosi se doživljaj pojedinca da nešto s njime nije u redu.

Kao posljedica ove sheme kod nekih osoba razvija se shema previsokih standarda koja uključuje doživljaj pojedinca da mora zadovoljiti ekstremno visoke standarde. Pojedinci koji imaju izraženu ovu shemu smatraju da su ti standardi unutarnji, a ne nametnuti izvana. S ovom shemom dolazi jak unutarnji pritisak, izostanak užitka nakon postignuća, teškoće u opuštanju, kompetitivnost i pojačana iritabilnost. Kako su sheme defektnosti i previsokih standarda povezane? Neke osobe koje se osjećaju neadekvatno žele nesvjesno kompenzirati svoje mane time da postanu savršeni. Drugim riječima, “Ako budem savršena, drugi neće vidjeti koliko sam u suštini neadekvatna ili možda i poništim svoju neadekvatnost”.

Među čestim shemama kod klijenata mogu se pronaći i:

• shema napuštanja – doživljaj da su drugi ljudi nestabilni, nepredvidljivi, nepouzdani te da će prestati pružati emocionalnu ili praktičnu podršku, kao i da će nestati bilo zbog druge osobe ili da će bez nekog razloga napustiti osobu;
• shema nepovjerenja – doživljaj da će drugi ljudi nanijeti osobi neku štetu (povrijediti, varati, manipulirati, zlostavljati);
• shema vulnerabilnosti – doživljaj da neka katastrofa može uslijediti bilo kada i bilo gdje te da se pojedinac neće moći s time nositi; ta katastrofa može biti vezana uz fizičko zdravlje, mentalno zdravlje ili vanjske katastrofe;
• shema neuspjeha – doživljaj pojedinca da je “gubitnik” u području postignuća; ova shema usmjerena je primarno na područje školskog i radnog postignuća; osoba doživljava sebe glupom, netalentiranom, neuspješnijom od ostalih ljudi. 

Modovi

Modovi predstavljaju stanja u kojima se pojedinac može naći u svakodnevnim situacijama u kojima se aktiviraju sheme. Pod pojmom “modovi” u okviru shema terapije podrazumijevaju se tzv. dječji modovi, a tu su 1) duboka emocionalna stanja poput tuge, srama, usamljenosti, te 2) ljutita i impulzivna stanja. Kada se osoba nalazi u dječjim modovima, doživljava emocije i ponaša se kako bi to činilo dijete – vrlo ranjivo ili ljutito, impulzivno ili nedisciplinirano. 

Uz dječje modove pod pojmom “modovi” podrazumijevamo i usvojene poruke iz okoline (obično od roditelja), a koje su kritizirajuće, izazivaju emociju krivnje ili stvaraju pritisak oko ispunjavanja obveza i obavljanja poslova. To su obično misli koje prolaze kroz glavu u obliku samokritičnosti, grižnje savjesti ili raznih zapovijedi, pravila ili pritisaka (“moram/trebam napraviti ovo ili ono”).

Konačno, modovi uključuju i reakcije suočavanja koje pojedinac pokazuje u konkretnoj situaciji. To su, dakle, ponašanja koja pojedinac koristi kada se neka maladaptivna shema aktivira. Reakcije suočavanja koriste pojedincu za nošenje s aktiviranom shemom. Budući da je vrlo bolno doživjeti aktivaciju sheme, pojedinac koristi obrane koje pomažu da se nakratko nosi s preplavljenošću koju doživi. Reakcije suočavanja mogu biti u obliku izbjegavanja pa će tako osoba kada se doživi neadekvatno (tj. aktivira se shema neadekvatnosti) i srami se same sebe posegnuti za čašicom alkohola kako bi uklonila psihološku bol koju osjeća.

Drugi oblik reakcija suočavanja je u obliku tzv. nadkompenzacija. Tako bi osoba koja se osjeća vrlo neadekvatno (tj. aktivira se shema neadekvatnosti) na kritiku koju dobije od nadređenog, u okviru reakcije nadkompenzacije bi reagirala burno i ljutito te bi se oštro suprotstavljala autoritetu.

Treći oblik reakcije suočavanja je predavanje shemi. To bi značilo da će osoba koja u nekoj situaciji ima doživljaj da njezine potrebe nisu važne (tj. aktivira se shema emocionalne deprivacije), neće ni reći drugoj osobi kako se osjeća i koji oblik emocionalne podrške joj je potreban.

U kakvom su odnosu potrebe, sheme i modovi?

Kada se tijekom djetinjstva i/ili adolescencije pojedinac nalazio u situacijama u kojima psihološke potrebe nisu bile zadovoljene, formirale su se maladaptivne sheme. Tako formirane sheme pojedinac nosi sa sobom do kraja života i one se aktiviraju kroz život u situacijama u kojima psihološke potrebe (koje su i dovele do formiranja shema) nisu zadovoljene. Tako će pojedinac kod kojeg se formirala shema neadekvatnosti doživjeti aktivaciju ove sheme kroz odraslu dob kada, primjerice, dobije kritiku od drugih (ili samo misli da bi mogao dobiti kritiku) ili se nalazi u grupi ljudi s kojima se uspoređuje.

Dakle, sheme se aktiviraju u situacijama s kojima su one u suštini i povezane. Problem s aktivacijom shema je to što je to iskustvo obično emocionalno vrlo bolno. U takvom emocionalno bolnom stanju osoba je vrlo ranjiva, i tu emocionalnu bol nazivamo dječjim modom koji smo prethodno opisali. Uz to, zajedno s aktivacijom sheme često dolazi i prethodno opisani usvojeni glas iz okoline, obično od roditelja, u obliku samokritičnosti, grižnje savjesti ili aznih zapovijedi, pravila ili pritisaka. Da bi osoba sve to izdržala počinje koristiti reakcije suočavanja sa shemama (izbjegavanja, nadkompenzacije, predavanje shemama). 

Zadržimo se na primjeru sheme neadekvatnosti da bolje razumijemo kako to izgleda. Zamislimo da su osobu koja se zove Ana kroz odrastanje roditelji kritizirali ako bi i najmanje pogriješila (npr. roditelji bi joj govorili da je nesposobna ako bi prolila sok). Roditelji su ju i uspoređivali s vršnjacima iz razreda, kritizirali ako bi dobila ocjenu manju od petice ili četvorke te bi rijetko hvalili njezine uspjehe. U ovakvim okolnostima psihološke potrebe za kompetentnošću i prihvaćanjem nisu bile zadovoljene te je Ana, nastojeći kao i svako ljudsko biće razumjeti zašto se sve to događa, nesvjesno formirala shemu neadekvatnosti – “Ponašaju se ružno prema meni jer nešto sa mnom nije u redu.”

Važno je ovdje spomenuti da djeca tumače stvari egocentrično, odnosno kao da su ona u središtu svega što se događa. Drugim riječima, ako im se događa nešto loše, vide sebe kao uzrok toga. Uz shemu je Ana upamtila i roditeljske kritike i uvrede, a na emocionalnoj razini počela se sramiti same sebe. 

Kroz odraslu dob pojedine situacije bit će bolne za Anu, primjerice, kada dobije kritiku od šefa ili se prijatelj ne slaže s njom u mišljenju. U takvim situacijama osjećat će se pojačano nekompetentno i neprihvaćeno, doživjet će samu sebe kao neadekvatnu i u konačnici će se javiti roditeljski glas koji samo “dolije ulje na vatru” i kaže joj da je nesposobna, a bit će tu i ranjeno dijete te će se sramiti same sebe. Sve je to vrlo bolno i da bi Ana mogla to izdržati, na van izlazi njezina reakcija suočavanja u obliku nadkompenzacija – postaje pojačano buntovna, kritizira druge, napada prijatelja, suprotstavlja se agresivnim tonom nadređenoj osobi koja je uputila kritiku.

Zašto su maladaptivne sheme problematične?

Kao i svaka shema, tako su i maladaptivne sheme previše općenite (odnose se na osobu u cjelini ili svijet u cjelini) i prekrute (teško se mijenjaju) te sa sobom nose niz pristranosti. Što to točno znači?

Preveliku općenitost sheme možemo opisati na primjeru sheme nepovjerenja. Pojedinac koji ima doživljaj da će ga drugi povrijediti i da mora biti na oprezu u pravu je oko toga da će ga neki ljudi povrijediti, ali neće ga, kako shema kaže, svi ljudi povrijediti.

Krutost shema na promjene i pristranosti koje dolaze sa shemama možemo ilustrirati prethodnim Aninim primjerom. U primjeru u kojem je opisana Ana i shema neadekvatnosti koja se aktivira na kritiku koju dobije od nadređenog ili neslaganje u mišljenju s prijateljem, sasvim je razumljivo da bilo koja osoba ne bi bila sretna na Aninom mjestu. Vjerojatno bi svatko od nas osjetio barem malu dozu neugode. Kada osoba ima izraženu neku od maladaptivnih shema, neugoda i preplavljenost situacijom velikih su razmjera. Razlog za to je što svaka kritika osobi sa shemom neadekvatnosti služi kao novi dokaz da s njome nešto nije u redu. Doživljaj situacije je preosoban i preozbiljan.

Sheme usmjeravaju osobu da uoči prije stvari koje su sukladne shemi te da se prethodnih situacija koje su sukladne shemi bolje i lakše dosjeti. Dakle, Ana će prije upamtiti kritiku nego pohvalu i lakše će se dosjetiti da je bila kritizirana u nekoj situaciji nego da je u nekim drugim situacijama bila pohvaljivana. Sheme usmjeravaju osobu i prema određenim životnim izborima. Primjerice, osoba s izraženom shemom emocionalne deprivacije može prije odabrati partnere koji su hladni i/ili nedostupni jer će tu osjetiti “kemiju”, iako je to samo postupanje iz maladaptivne sheme.

Shema terapija u praksi

Među osnovnim ciljevima shema terapije je da klijenti nauče svoje psihološke potrebe zadovoljiti na zdrave i adaptivne načine. Primjerice, da klijent svoju potrebu za toplinom i nježnošću nauči zadovoljiti tako da traži od drugih da to učine, ali i da nauči prepoznati koje osobe mu to mogu pružiti, a koje su nedostupne i ne mogu to pružiti. Također, budući da maladaptivne sheme ne možemo izbrisati, jedan od ciljeva je smanjiti njihov utjecaj na klijentov život.

Kako bi se postigli ovi ciljevi, klijenti prolaze vježbe imaginacije kroz koje prorađuju negativna i traumatska iskustva tijekom odrastanja. S klijentima se prolaze i vježbe kroz koje rade na većoj svjesnosti aktiviranih shema i modova te uče uključiti zdravi i odrasli dio sebe umjesto da se vode nekorisnim reakcijama suočavanja. Klijenti mijenjaju i svoj način razmišljanja kako bi se oduprli pristranostima koje sheme stvaraju prilikom procesiranja informacija iz okoline.

Shema terapija osobito je korisna za rad s klijentima kod kojih se pojavljuju iznova i iznova slični životni problemi, kod klijenata koji su imali traumatska iskustva tijekom odrastanja, kao i kod klijenata s dugotrajnim problemima u socijalnim odnosima i kod onih koji doživljavaju teškoće koje ne mogu točno definirati.

Iako shema terapija ne izbriše rana negativna životna iskustva i sheme koje su se formirale, ona klijentima uvelike pomaže razviti zdrave vještine suočavanja s problemima koje osiguravaju klijentu alate za kvalitetan život.

Literatura

Young, J. E., Klosko, J. S. i Weishaar, M. E. (2006). Schema therapy: A practitioner’s guide. New York: The Guilford Press.