Perfekcionizam i neumoljivi standardi – nikad nije dovoljno dobro

Perfekcionizam je pojam koji većina ljudi poznaje. Visoki standardi, potreba da sve bude besprijekorno, strah od pogrešaka i neuspjeha, unutarnji pritisak, previsoka očekivanja od sebe, samokritičnost… samo su neke od asocijacija koje većini ljudi padnu na pamet kada se spomene ovaj pojam. U shema terapiji perfekcionizam se smatra dijelom šireg obrasca koji objašnjava zašto neki ljudi imaju osjećaj da moraju stalno postići više, raditi više i biti bolji. Taj obrazac naziva se shema neumoljivih standarda. 

Što je shema neumoljivih standarda?

Shema neumoljivih standarda jedna je od shema kojih ljudi često nisu ni svjesni. Naime, perfekcionizam i visoke standarde koje imaju obično podrazumijevaju i ne dožive ih pretjeranima. Unutarnji poriv za postizanjem ciljeva često im djeluje potpuno prirodno i kao nešto što je potrebno slijediti. Često ostvaruju svoje ciljeve pa ni ne djeluje da postoji ikakav problem u njihovom pristupu obvezama. 

No, kakav je njihov pristup obvezama? Osobe s izraženom shemom neumoljivih standarda često:

• vrlo su savjesne i predane poslu;
• vrlo su uporne i samodisciplinirane u postizanju ciljeva;
• čim završe jedan zadatak, već razmišljaju o sljedećem;
• imaju izražen perfekcionizam te ulažu mnogo vremena u detalje, stalno nešto popravljaju, prepravljaju ili provjeravaju;
• brzo podižu vlastite kriterije oko toga što znači dobar rezultat;
• često su u žurbi i za nečim trče;
• osjećaju veliku količinu odgovornosti za ono što rade;

Osobe s ovom shemom imaju osjećaj da visoke kriterije postavljaju same sebi, a ne da su im ih nametnuli drugi. Reakcije drugih na ostvarene ciljeve imaju samo mali utjecaj na samu osobu. Najčešće se osoba oslanja na vlastite, unutarnje kriterije i prema njima mjeri važnost i veličinu uspjeha. Drugim riječima, čak i ako drugi smatraju da su postigli nešto veliko, ako oni sami to ne vide tako, tuđe riječi nemaju za njih značenje.

Posao i privatni život podjednako mogu biti zahvaćeni shemom neumoljivih standarda. Osoba može biti perfekcionist i sebi postavljati izrazito visoke kriterije na poslu, ali i imati osjećaj da mora biti savršen/a u svim drugim životnim ulogama – kao sin ili kći, roditelj, partner/ica ili prijatelj/ica. Drugim riječima, neumoljivi standardi ne odnose se samo na ono što osoba radi, nego i na to kakva smatra da mora biti kao osoba.

Za sebe obično ne misle da su nesposobni ili glupi. Štoviše, svjesni su svojih kvaliteta i kompetencija. No, te kvalitete i kompetencije obično ne vide dovoljno dobrima. Time dolazimo do nedostataka ove sheme i cijene koju osobe s izraženom shemom neumoljivih standarda plaćaju zbog svojeg pristupa ciljevima.

Negativne strane perfekcionizma i neumoljivih standarda

Shemu neumoljivih standarda obično prate stroga i kruta uvjerenja te pravila poput:

• „Stvari se uvijek mogu napraviti još bolje.“
• „Nisam dovoljno produktivan/na.“
• „Pogreške su nedopustive.“
• „Ako mogu napraviti više, onda bih trebao/la napraviti više.“
• „U redu je odmarati tek kada se svi poslovi završe.“
• “Odmor se mora zaslužiti.”
• “Moram uvijek biti odgovoran/na.”
• “Nikad ne smijem zakazati.”

S ovim uvjerenjima dolazi unutarnji pritisak za stalnom produktivnošću. Osobe s izraženom shemom neumoljivih standarda osjećaju da gube vrijeme ako nisu produktivne. Teško im je sjediti, a da nešto ne rade. Čak i tijekom odmora razmišljaju o obvezama ili osjećaju krivnju što odmaraju i nisu dovoljno učinkoviti. Slobodno vrijeme često doživljavaju kao luksuz koji treba “zaslužiti”.

Kada ne rade na ostvarivanju ciljeva ili ispunjavanju obveza, često se javljaju pritisak, tjelesni nemir, nelagoda ili osjećaj krivnje. Kako bi smanjila taj nemir, osoba obično popušta unutarnjem pritisku i ponovno se baca na ostvarivanje novih ciljeva ili izvršavanje novih obveza. Problem je u tome što popis ciljeva nikada nije gotov, a kriteriji onoga što smatra uspjehom stalno se pomiču. 

Uz to, često osjećaju strah da će bez neumoljivih standarda nestati motivacija ili da će postatiti lijeni, neodgovorni ili manje uspješni.

Cijena koju plaća osoba za perfekcionizam i neumoljive standarde često se vidi u tome da:

• osjećaju da nisu učinili dovoljno;
• osjećaju da nikada nemaju dovoljno vremena;
• teško prihvaćaju pohvale jer smatraju da su mogli napraviti više ili bolje;
• usmjeravaju pažnju na ono što nije bilo savršeno;
• teško uživaju u stvarima i u vlastitim postignućima;
• nakon postignutog cilja osjećaju kratkotrajno olakšanje, ali ne i zadovoljstvo;
• osjećaju stalan pritisak da moraju biti produktivniji, uspješniji ili učinkovitiji;
• teško se opuštaju.

Stoga dugoročno takav način funkcioniranja može narušiti odnose, smanjiti kvalitetu života i dovesti do iscrpljenosti ili burnouta. 

Kod perfekcionizma i neumoljivih standarda često je izražena kritičnost prema sebi, ali i prema drugima. Pogreške se teško toleriraju i očekuje se funkcioniranje na visokoj razini neovisno o uvjetima.

Izražena je kognitivna distorzija “sve ili ništa”, odnosno čim jedna mala stvar nije ispunila visoke kriterije, doživljaj je da ništa nije u redu. U kontaktu s drugim ljudima osoba može postati nestrpljiva kada drugi rade sporije, manje su organizirani ili ne ulažu dovoljno truda. Može imati osjećaj da samo ona stvari radi “kako treba”, što s vremenom može narušavati odnose.

Osobe s ovom shemom žive sa stalnim osjećajem da nisu dovoljno dobre i da ono što rade nikada nije dovoljno dobro. Nerijetko iste visoke standarde primjenjuju i na druge pa im se čini da ni ono što drugi rade nije dovoljno dobro. 

Što se događa kada se shema neumoljivih standarda aktivira?

Okidači koji aktiviraju shemu neumoljivih standarda najčešće su povezani s postignućem, obavljanjem obveza i usporedbom s drugima.

Shema se može aktivirati u sljedećim okolnostima: 

• čim se neki cilj ostvari i postoji prostor za neki novi cilj;
• kada osoba dobije novu odgovornost ili priliku za napredovanje;
• kada osoba ima manje obveza, više slobodnog vremena ili razdoblje odmora; 
• kada osoba procijeni da nije ispunila vlastite standarde ili postoji mogućnost da ih neće ispuniti;
• pogreška, kritika ili zastoj u procesu postizanja cilja;
• uspoređivanje s ljudima koji postižu više ili djeluju uspješnije. 

Što je shema izraženija, to se lakše aktivira i u svakodnevnim, naizgled beznačajnim situacijama – primjerice kada osoba napravi manju pogrešku, ne stigne obaviti sve što je planirala ili jednostavno provede dan odmarajući.

Kada se shema aktivira, obično dolazi snažan pritisak i nemir. Osoba obično osjeća da mora biti još bolja, napraviti više ili iskoristiti vrijeme što produktivnije. Ako ne slijedi taj unutarnji pritisak, često se javljaju osjećaji nemira, krivnje ili nezadovoljstva sobom. 

Kako bi smanjila pritisak i nemir, osoba obično poseže za određenim obrascima ponašanja.

Pretjerano ulaganje truda i perfekcionizam

Najčešća reakcija na aktivaciju sheme neumoljivih standarda jest još veće ulaganje truda. Jako je temeljita, usmjerena na detalje i teško se odvaja od zadatka. Osoba ulaže dodatne sate, ostaje budna do kasno, odgađa odmor, preuzima nove obveze ili stalno provjerava vlastiti rad. Čak i kada drugi smatraju da je posao dovoljno dobro napravljen, osoba često osjeća potrebu još nešto doraditi ili provjeriti. 

Uz to, teško delegira zadatke, sve provjerava više puta ili smatra da će posao biti dobro napravljen jedino ako ga sama odradi. Može imati osjećaj da uvijek može napraviti još malo, još bolje ili još temeljitije.

Takav pristup kratkoročno donosi olakšanje jer osoba ima osjećaj da je učinila sve što je mogla kako bi izbjegla pogrešku ili neuspjeh. Međutim, dugoročno održava uvjerenje da je upravo pretjerani trud nužan kako bi bila dovoljno dobra ili uspješna. Time se unutarnji pritisak dodatno pojačava.

Istovremeno odmor, zabava, spontani trenuci i vrijeme s bliskim ljudima često padaju u drugi plan. S vremenom raste rizik od kronične iscrpljenosti, burnouta i narušenih odnosa.

Odgađanje i izbjegavanje

Iako se na prvi pogled čini paradoksalnim, neumoljivi standardi i perfekcionizam često dovode do odgađanja (prokrastinacije). Ako osoba vjeruje da nešto mora napraviti savršeno, zadatak može djelovati toliko zahtjevno da ga odgađa. Ponekad radije ne započne nego da riskira rezultat koji neće zadovoljiti njezine visoke kriterije. Zbog toga se može dogoditi da osoba zadatak započne tek kada je pritisak rokova toliko velik da više nema prostora za usavršavanje. 

Kod nekih osoba javlja se i izbjegavanje situacija u kojima postoji mogućnost neuspjeha ili pogreške. Primjerice, mogu odustati od prijave za novi posao, ne upisati edukaciju ili izbjegavati nove hobije jer ne žele biti početnici ili riskirati da neće biti dovoljno dobri.

Na taj način kratkoročno izbjegavaju neugodu i osjećaj neuspjeha. Međutim, dugoročno propuštaju prilike za razvoj, potvrđuju si da moraju biti izvrsni kako bi se uopće upustili u nešto novo te dodatno održavaju svoju shemu.

Pretjerano planiranje i teško završavanje zadataka 

Neke osobe puno vremena ulažu u planiranje, organiziranje i usavršavanje prije nego što uopće započnu s radom. Njihov perfekcionizam stalno pronalazi što još treba pripremiti kako bi uspjeh bio zagarantiran. Druge teško završavaju zadatke jer neprestano pronalaze nešto što još treba doraditi ili poboljšati.

Ponekad osoba ima osjećaj da se prvo mora još bolje pripremiti, prikupiti više informacija ili osmisliti savršen plan prije nego što započne. Na taj način planiranje postaje način odgađanja, iako osoba pritom često ima osjećaj da je vrlo produktivna. 

Iako takvo ponašanje proizlazi iz želje da rezultat bude što kvalitetniji, ono često dovodi do osjećaja da posao nikada nije gotov jer uvijek postoji još nešto što bi se moglo doraditi. Osoba ulaže sve više vremena i energije, dok zadovoljstvo postignutim rezultatom izostaje.

Kako nastaju perfekcionizam i neumoljivi standardi?

Kao i druge sheme, i ova se najčešće razvija tijekom djetinjstva i adolescencije, u uvjetima u kojima djetetove osnovne psihološke potrebe nisu zadovoljene.

Postoji više razvojnih putova, a kod većine ljudi prisutna je kombinacija nekoliko njih.

Ljubav uvjetovana postignućima

Dijete može steći dojam da je vrijedno prvenstveno kada postiže rezultate. Možda su pohvale dolazile uglavnom kada je dobivalo dobre ocjene, osvajalo natjecanja ili bilo posebno uspješno. Kada nije postizalo rezultate, pažnje, topline ili odobravanja bilo je manje. S vremenom dijete može razviti uvjerenje: “Vrijedim samo ako postižem.”

Vrlo zahtjevni roditelji

Neka djeca odrastaju uz roditelje koji imaju izrazito visoka očekivanja. Možda su pogreške bile često kritizirane, a uspjesi doživljavani kao nešto što se podrazumijeva. Dijete tada uči da nikada nije dovoljno dobro i da uvijek može više.

Roditelji koji su i sami živjeli prema neumoljivim standardima

Ponekad roditelji nisu izravno kritizirali dijete, nego su vlastitim primjerom pokazivali perfekcionizam i da je odmor znak lijenosti, da uvijek treba raditi više i da se vrijednost osobe mjeri postignućima. Djeca vrlo često usvajaju takve poruke promatrajući odrasle, čak i kada ih nitko ne izgovori naglas.

Kaotično ili nepredvidivo djetinjstvo

Kod neke djece visoki standardi postaju način stvaranja osjećaja kontrole. Ako je okolina bila nepredvidiva, dijete može zaključiti da će biti sigurnije ako bude savršeno, odgovorno i bez pogreške. Visoka postignuća tada postaju strategija za smanjivanje tjeskobe.

Kompenzacija drugih shema

Kod mnogih ljudi ova shema ne razvija se samostalno, nego služi kao način nošenja s drugim dubokim uvjerenjima. Primjerice, osoba koja duboko vjeruje da njezine emocionalne potrebe nisu važne (shema emocionalne deprivacije) ili da nešto s njome nije u redu (shema defektnosti), može pokušavati dokazati svoju vrijednost kroz izvrsnost i postignuća. U takvim slučajevima neumoljivi standardi zapravo predstavljaju pokušaj zaštite od boli koju nose druge sheme.

Koja je razlika između zdravih i neumoljivih standarda?

Važno je razlikovati zdrave visoke standarde od neumoljivih standarda.

Osoba može biti ambiciozna, savjesna i odgovorna, a da pritom zna stati, odmoriti se i biti zadovoljna svojim trudom. Takvi standardi proizlaze iz osobnih vrijednosti i interesa. Osoba može uložiti puno truda, ali pritom ne osjeća da njezina vrijednost ovisi o rezultatu. Ako pogriješi ili ne ostvari cilj, može biti razočarana, ali neće zaključiti da s njom nešto nije u redu. 

Kod sheme neumoljivih standarda motivacija je drugačija. Važan motivator je stalni pritisak i nemir koji se javljaju ako osoba nije produktivna i ne funkcionira prema perfekcionističkim kriterijima. Uspjeh ne donosi zadovoljstvo i mir, nego samo kratkotrajno smanjenje unutarnjeg pritiska prije nego što se pojavi novi cilj.

Kod zdravih standarda osoba radi zato što želi, dok kod sheme neumoljivih standarda često ima osjećaj da radi zato što mora. Razlika nije toliko u tome koliko osoba postiže, nego u tome kako se pritom osjeća. 

Zašto je shemu neumoljivih standarda teško prepoznati?

Jedan od razloga zašto je ovu shemu teško prepoznati jest to što društvo često nagrađuje perfekcionizam i ostala ponašanja koja proizlaze iz ove sheme. Vrijedni zaposlenici, izvrsni studenti, osobe koje uvijek preuzimaju odgovornost i postižu visoke rezultate često dobivaju pohvale. Zbog toga osoba može godinama vjerovati da je njezin način funkcioniranja ispravan.

Tek kada se pojave kronični umor, zdravstveni problemi, anksioznost, burnout, narušeni odnosi ili osjećaj da unatoč svim postignućima nikada nije dovoljno zadovoljna sobom, počinje uviđati cijenu koju plaća. Paradoks je u tome što upravo ljudi koji najviše postižu često imaju najmanje osjećaja da su učinili dovoljno. 

Problem ove sheme nije u tome što osoba ima visoke standarde. Upravo su joj oni često pomogli da razvije radne navike, samodisciplinu i ostvari akademske ili poslovne uspjehe. Međutim, isti obrasci koji su u djetinjstvu ili adolescenciji mogli biti korisni, u odrasloj dobi često postaju izvor kroničnog pritiska. Obveza je sve više, životne uloge postaju brojnije, a očekivanja koja osoba postavlja pred sebe ostaju jednako visoka ili se čak povećavaju. Kada neumoljivi standardi ostanu jednako kruti kao u ranijim razdobljima života, postaje gotovo nemoguće zadovoljiti vlastite kriterije. To dovodi do stalnog osjećaja da nije učinjeno dovoljno. 

Zaključak o perfekcionizmu i neumoljivim standardima

Za razliku od mnogih drugih shema koje su očitije povezane s patnjom, shema neumoljivih standarda često ostaje neprepoznata upravo zato što je društveno poželjna. Osoba može biti uspješna, odgovorna i cijenjena u svojoj okolini, a istovremeno živjeti s osjećajem da nikada nije dovoljno dobra i da uvijek mora učiniti više.

Ako ste se prepoznali u opisu ove sheme, važno je znati da problem nisu vaš perfekcionizam, marljivost, ambicioznost ili želja za kvalitetom. To mogu biti vrijedne osobine. Problem nastaje kada vlastita vrijednost postane uvjetovana postignućima, kada odmor izaziva krivnju, a zadovoljstvo sobom uvijek ovisi o sljedećem uspjehu.

Dobra je vijest da se, kao i druge sheme, i shema neumoljivih standarda može mijenjati. Prvi korak jest prepoznati kako ona utječe na vaš svakodnevni život, odnose i osjećaj vlastite vrijednosti. Tek kada osvijestimo da nas upravo ono što nam je dugo pomagalo sada počinje iscrpljivati, možemo postupno razvijati fleksibilniji odnos prema sebi i svojim standardima.

Literatura

Young, J. E., Klosko, J. S. i Weishaar, M. E. (2006). Schema therapy: A practitioner’s guide. New York: The Guilford Press.