Samožrtvovanje – stavljate li tuđe potrebe ispred vlastitih?

Samožrtvovanje je maladaptivna shema koju sam ukratko predstavila u blog postu o shemama. No, budući da je ova shema vrlo česta i nadovezuje se na prethodni blog post o emocionalnoj deprivaciji, odlučila sam ovoj shemi posvetiti cijeli blog post.

Tekst u nastavku temelji se na knjigama Schema therapy: A practitioner’s guide (Young, Klosko i Weishaar, 2006) i Reinventing your life: how to break free from negative life patterns (Young i Klosko, 1993).

Što je samožrtvovanje?

Samožrtvovanje se odnosi na pretjeranu usmjerenost na zadovoljavanje tuđih potreba uz istovremeno zanemarivanje vlastitih potreba. Drugim riječima, kod samožrtvovanja naglasak je na osjećajima i potrebama drugih ljudi, a vlastiti osjećaji i potrebe stavljeni su u drugi plan. 

Samožrtvujuća Ana

Kako biste stekli bolji dojam što je samožrtvovanje, proći ćemo kroz primjere samožrtvujućih ponašanja osobe koju ću nazvati Ana. 

Zamislite da Ana često dolazi doma umorna nakon napornog radnog dana. No, po dolasku s posla kuha večeru za partnera kako on ne bi bio gladan i kuhao kada dođe s posla. Suosjeća s partnerovom gladi i umorom te ih želi ukloniti. Ako ga ne dočeka večera, smatra da će njemu samome biti jako teško kuhati večeru nakon posla. 

Ana za sebe nije kuhala večeru po dolasku s posla kada je živjela sama. 

Ana redovito ostavi bolji zalogaj hrane partneru jer želi da on uživa u tom zalogaju. Smatra da njoj taj zalogaj ionako nije bitan pa bolje da ga prepusti voljenoj osobi. 

Kada donosi odluku u koji će restoran ona i partner izaći ili na koji će izlet otići, razmišlja što bi se partneru moglo svidjeti. Ponekad izgleda neodlučno jer prilikom donošenja ovih odluka kalkulira koliko će njezine želje biti naporne drugoj osobi, hoće li svojim željama povrijediti drugu osobu i jesu li njezine želje dovoljno važne u odnosu na ono što bi partner htio.

Nadalje, Ana vrlo empatično sluša probleme koje prijateljice dijele s njom i jako se trudi pomoći im. No, ona ne dijeli s njima vlastite probleme jer smatra da će ih opterećivati. Također, stvari koje nju brinu doživljava manje važnima u odnosu na stvari koje brinu njezine prijateljice. Vrlo je pažljiva i brižna. Primjerice, redovito provjera porukama ili pozivima kako se osjećaju njezine prijateljice, osobito ako su bolesne ili u težoj životnoj fazi. No, često se drugi ne sjete Ana u istoj mjeri u kojoj se ona sjeti njih. Kada se ne bi javila prijateljicama i provjerila kako su, osjećala bi krivnju i doživjela bi sebe lošom prijateljicom. 

Kada se prijateljica prijavljivala za isti posao kao i Ana, povukla je prijavu kako se ne bi dogodilo da Ana dobije posao i time izazove emocionalnu bol prijateljici. Kroz glavu joj je prošla misao: “Lakše ću ja to podnijeti nego prijateljica.”

Na putovanjima obično uzme najmanju sobu ili lošiji krevet. Bolje opcije samoinicijativno radije prepusti prijateljima. 

Kada ju mama nazove, a Ana je u gužvi, uvijek će se javiti kako ne bi povrijedila mamu time što joj se ne javi.

Kada je bila nezadovoljna na poslu i odlučila dati otkaz, puno je razmišljala koliko će njezinoj šefici biti teško ako ode iz firme, a zanemarivala je koliko je njoj samoj teško.

Sva navedena ponašanja Ana radi dobrovoljno. Drugim riječima, nitko ju ne prisiljava da se ponaša na navedene načine. Ana ne osjeća ogorčenje kada brine o osjećajima i potrebama drugih ljudi. Štoviše, osjeća se ispunjeno i zadovoljno. Samožrtvuje se jer to želi, a ne zato što mora. 

Ako se ne bi samožrtvovala, Ana bi osjećala krivnju. Čim Ana pomisli da će se pobrinuti za sebe, a tuđe potrebe staviti na drugo mjesto, ona osjeća krivnju. Drugim riječima, kada se samožrtvuje, Ana sebe doživljava dobrom osobom. Kada se ne bi samožrtvovala, doživljavala bi se lošom, sebičnom ili razmaženom osobom.

Međutim, ponekad se dogodi da se Ana razljuti što drugi nisu brinuli o njezinim potrebama kao što ona brine o njihovim potrebama. Uz ljutnju dolazi i emocija tuge jer doživljava da je zanemarena i nebitna.

Obilježja samožrtvovanja

U Aninim ponašanjima niz je primjera samožrtvovanja. Primjerice, samožrtvujuća ponašanja su: 

• Anino kuhanje večere za partnera,
• razmišljanja što bi partneru, prijateljicama, mami ili šefici trebalo i kako bi se oni mogli osjećati, 
• Anino uzimanje lošijeg zalogaja hrane ili lošije sobe na putovanju.

Što je u ovim primjerima samožrtvujuće od Ane? Kroz navedena ponašanja Ana stavlja tuđe potrebe ispred vlastitih. Primjerice, Anina potreba da odmori se i opusti nakon napornog dana stavljena je iza partnerove potrebe za večerom.

Važno obilježje samožrtvujućih ponašanja je emocija krivnje. Naime, u pozadini samožrtvovanja je pritisak koji dolazi iz krivnje, a koja se javlja kada se osoba ne žrtvuje za druge. Dakle, samožrtvovanje je oblik izbjegavanja krivnje koja bi se javila kada samožrtvovanja ne bi bilo. Ako bi Ana poslušala svoje potrebe i odmorila nakon napornog dana, osjećala bi krivnju što odmara, a ne kuha večeru. Neugoda i pritisak koji bi krivnja stvorila proganjali bi ju kada bi sjedila i gledala seriju. Osjećala bi grižnju savjesti i ne bi se mogla opustiti. Zato radije ne odmara nego kuha večeru. Kada skuha večeru, više nema krivnje, a osjeća i zadovoljstvo što je bila brižna prema partneru koji dolazi gladan s posla. 

Dakle, motivatori za samožrtvovanje su krivnja i osjećaji ispunjenosti ili zadovoljstva koji dođu nakon samožrtvovanja.

Samožrtvovanje kao vrlina

Kada se vratite na primjer Ane, možete uočiti da je ona jako empatična i brižna te puno razmišlja o drugim ljudima, odnosno što drugim ljudima treba i kako se osjećaju. Želi da drugi ljudi budu dobro i da emocionalno ne pate. Anine osobine i njezine želje vezane uz druge ljude predstavljaju hvalevrijedne vrline koje ju potiču da čini društveno korisna i dobra djela. 

Ljudi skloni samožrtvovanju u pravilu su poput Ane – empatični, brižni, ugodni za društvo i skloni pomaganju. Čine razna dobra djela za druge ljude te ih se obično doživljava pouzdanima i osloncem u nevolji.

Samožrtvovanje je korisno, čak u određenim situacijama i poželjno (npr. u odnosu roditelja prema djetetu). No, samožrtvovanje postaje problematično kada predstavlja dominantni način ponašanja koji dovodi do kronično nezadovoljenih potreba i kada je krivnja koja se u pozadini samožrtvovanja javlja previše jaka.

Negativne posljedice samožrtvovanja

Pojačana sklonost samožrtvovanju obično je povezana s pretjeranim preuzimanjem odgovornosti na sebe za tuđe potrebe i osjećaje. 

Uz to, samožrtvovanja su povezana s prevelikim trudom koji pojačano iscrpljuje osobu, a pritom je taj pojačani trud ponekad drugim ljudima suvišan ili naporan. 

Također, pojedinac sklon samožrtvovanju ponekad polazi iz vlastite perspektive i pretpostavki što drugima treba i koliko im je nešto teško. 

Ana, primjerice, ima razne pretpostavke. Ona pretpostavlja da će partneru biti teško skuhati večeru, iako mu možda ili neće biti teško ili će biti zadovoljan i s dostavom. Također, Ana je možda precijenila važnost te večere za partnera. Njemu to može biti samo večera koju mu je teško skuhati, ali nije mu veliki problem snaći se i nahraniti na druge načine. No, Ani se čini da će partneru biti jako teško ako se ne pobrine za njegovu večeru.

Posljedično, umjesto da dođu do kompromisa (npr. koje dane Ana kuha večeru, a koje dane partner te koje dane će izaći van nešto pojesti ili naručiti hranu), Ana samoinicijativno cijelu situaciju i kuhanje večere svali na sebe. 

Moguće je, naravno, da će partneru biti teško skuhati večeru ili da mu je večera jako važna, ali to ne umanjuje činjenicu da je Ani teško skuhati večeru i da njoj ta večera nije toliko važna jer ju za sebe ne bi radila. 

Nadalje, osobe sklone samožrtvovanju često misle ili kažu da ne očekuju od drugih ljudi ništa zauzvrat. No, s vremenom se ipak pojavljuju razočaranje, ogorčenost ili ljutnja jer potrebe ostaju nezadovoljene i drugi ljudi ne daju natrag onoliko koliko osobe sklone samožrtvovanju daju njima. Pritom se doživljaj koliko osoba sklona samožrtvovanju daje drugima temelji na njezinoj procjeni koliko je drugim ljudima nešto važno, a ta procjena obično je iskrivljena. 

Osobe sklone samožrtvovanju obično potiskuju razočaranje, ogorčenost i ljutnju koji nastaju zbog neravnoteže davanja i primanja u socijalnim odnosima. Naime, osoba obično doživljava da pretjeruje i da nema pravo osjećati se razočarano, ogorčeno ili ljuto. Kada bi osoba slijedila emocije razočaranja, ogorčenosti ili ljutnje, vjerojatno se ne bi samožrtvovala, a to bi onda dovelo do krivnje i pritiska da nastavi sa samožrtvovanjem.

Posljedično, u osobama sklonim samožrtvovanju ima puno nakupljenih i potisnutih emocija te nezadovoljenih potreba. Stoga nije rijetkost da osobe koje su sklone samožrtvovanju imaju psihosomatske simptome poput glavobolja, gastrointestinalnih problema, kronične boli ili kroničnog umora. Psihosomatski simptomi alarm su osobi da se pobrine za sebe. Međutim, ponekad osobe sklone samožrtvovanju ne povežu svoje psihosomatske simptome sa samožrtvovanjem. One vide samo tjelesno zdravlje, a svoje psihičke potrebe i dalje zanemare. Uz to, tjelesno zdravlje obično doživljavaju dovoljno dobrim razlogom za brigu o sebi, za razliku od rada na nezadovoljenim psihičkim potrebama.

Ponekad zbog dugotrajno nezadovoljenih potreba dolazi do pretjeranih reakcija. Primjerice, osoba odjednom eksplodira od ljutnje i to na neku sitnicu, što izaziva čuđenje okoline jer osoba nije prethodno pokazivala nikakve znakove nezadovoljstva. Također, ponekad dolazi do pasivno agresivnih ponašanja. Primjerice, namjerno se osoba ne javlja prijateljima da provjeri kako su, nastojeći se time osvetiti ili testirati ih da vidi koliko brinu o njoj.

Kako se razvija samožrtvovanje?

Gotovo svi se barem u maloj mjeri ponekad samožrtvujemo. Samožrtvovanje je normalni ljudski poriv, osobito prema bliskim ljudima. Želimo voljene osobe zaštiti od patnje i loših životnih događaja. Štoviše, u većini kultura diljem svijeta samožrtvujuća ponašanja pozitivno se vrednuju pa se posljedično pohvaljuju i time potiču. 

Problem kod samožrtvovanja nastaje kada je ono vrlo učestalo i kada potrebe pojedinca dobrim dijelom ostaju zanemarene.

U nastavku ću se usmjeriti na to kako nastaje pojačana sklonost samožrtvovanju. 

Jedan od čimbenika koji doprinosi nastanku pojačane sklonosti samožrtvovanju je visoko empatičan temperament. Naime, pojedine osobe visoko su osjetljive na tuđu emocionalnu bol te mogu tu bol snažno osjetiti, kao da je njihova. 

Uz temperament važan čimbenik su okolnosti u kojima je pojedinac odrastao. Kada je roditelj (ili oba roditelja) pojačano potrebit (npr. roditelj koji je depresivan, narušenog tjelesnog zdravlja, ima financijskih problema, djeluje slabo i nemoćno), dijete uči svoje potrebe stavljati na drugo mjesto. Potrebe roditelja djeluju važnije i dijete ne želi svojim “malim” potrebama zamarati roditelja. Posljedično, dijete je emocionalno deprivirano. Tu emocionalnu deprivaciju dijete potiskuje i usmjerava se na potrebe roditelja. Naime, ako će roditelj biti dobro, i dijete će biti dobro. Stoga je djetetov prioritet pobrinuti se o roditelju. 

Kroz takva iskustva dijete nauči zanemarivati vlastite potrebe. Poriv za samožrtvovanjem pojedinac prenosi u odraslu dob i na ostale ljude izvan primarne obitelji.

Važan čimbenik koji doprinosi razvoju pojačane sklonosti samožrtvovanju je opažanje roditelja koji se učestalo samožrtvuje. Kada dijete gleda roditelja koji se pojačano samožrtvuje, uči da je to poželjno ponašanje i način iskazivanja pažnje, brižnosti ili ljubavi. Također, u obiteljima u kojima se barem jedan roditelj pojačano samožrtvuje, samožrtvovanje se postavlja kao moralna vertikala kojoj treba naginjati. 

Konačno, samožrtvovanje roditelja često je usmjereno prema ostvarivanju djetetove dobrobiti. To je, naravno, poželjno, sve dok ne prelazi u nezdrave i pretjerane razmjere. Kada prelazi u nezdrave i pretjerane razmjere, dijete je pod pritiskom da postupa na isti način kao što i samožrtvujući roditelj postupa. U suprotnom dijete osjeća krivnju i kao da je ostalo dužno roditelju uzvratiti za odricanja koja roditelj radi zbog djeteta. Posljedično se dijete počne pojačano samožrtvovati za roditelje i odricati vlastitih potreba. Taj način doživljavanja i ponašanja zatim prenosi na druge ljude izvan obitelji i u odraslu dob.

Zaključak

Samožrtvovanje je društveno poželjno ponašanje koje je usmjereno na postizanje tuđe dobrobiti. Ono predstavlja važan dio bliskih odnosa, kao i funkcioniranja društva u cjelini. 

Problemi sa samožrtvovanjem nastaju kada je ono pretjerano, odnosno kada se pojedinac suviše samožrtvuje. U takvim slučajevima pojedinac pretjerano zanemaruje vlastite potrebe te u pozadini osjeća pretjeranu i nezdravu krivnju. Kod takvih oblika samožrtvovanja s vremenom se nakupi pojačana ogorčenost, ponekad i ljutnja. Osobe sklone samožrtvovanju ove emocije obično potiskuju. Posljedično, velika je vjerojatnost da će pojedinci koji se pojačano samožrtvuju imati psihosomatske smetnje i problema s tjelesnim zdravljem.

Kroz ovaj blog post mogli ste dobiti uvid u shemu samožrtvovanja i bolje ju razumjeti. Ako se pronalazite u ovoj shemi, vjerujem da Vas zanimaju savjeti što možete učiniti kako biste prekinuli začarani krug krivnje i samožrtvovanja. Ako želite naučiti kako se pobrinuti za vlastite potrebe bez osjećaja krivnje, preporučujem Vam da pročitate i blog post u kojem su navedeni savjeti kako to možete postići.

Literatura

Young, J. E. i Klosko, J. S. (1993). Reinventing your life: how to break free from negative life patterns. New York, N.Y., U.S.A., Dutton.

Young, J. E., Klosko, J. S. i Weishaar, M. E. (2006). Schema therapy: A practitioner’s guide. New York: The Guilford Press.