Misli – moćni arhitekti našeg unutarnjeg i vanjskog svijeta

Od buđenja ujutro do usnivanja navečer prate nas naši vjerni suputnici – naše misli. Svakodnevno se iznova možemo diviti koliko su neumorne i sveprisutne. Ponekad te misli govore kako da obavimo posao ili što da napišemo u ispitu iz nekog predmeta na fakultetu. Ponekad nam govore što se sve dogodilo jučer, prošle godine ili kad smo bili dijete, a ponekad govore što će se sve dogoditi u budućnosti. Ponekad su pune korisnog sadržaja, a ponekad su negativne i “ubodu” nas poput otrovne strelice. Neovisno o tome što nam govore i kakve su, možemo biti sigurni da će misli biti s nama bilo kada i bilo gdje. No, iako su važan dio našeg života, rijetko se zapitamo što su, zapravo, naše misli i obično ih uzimamo “zdravo za gotovo”. Stoga ćemo u ovom blog postu “baciti reflektor” upravo na misli i iznijet ću i vlastite i od raznih teoretičara razmišljanja o našim mislima 🙂

Pogledajmo malo bolje vlastite misli

Zastanite na trenutak, udobno se smjestite, zatvorite oči i ostanite u tom mirnom položaju sljedećih nekoliko minuta. Pratite što vam prolazi “kroz glavu”, koje sve misli imate. Misli mogu biti u obliku rečenica ili predodžbi. Ostavljam vas sada u ovoj vježbi i nakon oko 3-5 minuta možete završiti vježbu i vratiti se čitanju blog posta.

Prateći vlastite misli uočila sam da je najprije bila neka “tišina” u mojoj glavi, ali pojavila bi se misao poput “Pa nemam nekih misli”, što je, također, misao 🙂 Zatim su krenule pomalo provirivati, pomalo sramežljivo, usamljene misli poput, “Hladno mi je”, zatim je krenulo, sa svakom sljedećom misli sve brži i brži tempo pojavljivanja misli: “Da upalim grijanje? Ma ne, budem izdržala još tih nekoliko minuta. Kolika je sad ono cijena plina? Hm… joj bolje da možda ne upalim grijanje uopće. Ma daj, nećeš se valjda smrzavati. Ali opet, ta inflacija, treba štedjeti, a i sad će Božić, treba sve te poklone kupiti. Uf, pokloni, čekaj. Nisam još smislila što ću sve kupiti. Što sam ono prošle godine kupila? Kak se ne sjećaš? Eto, stariš. Je sve u redu s mojim pamćenjem? Sad si već zaboravila da radiš ovu vježbu. Već je sigurno prošlo dovoljno minuta.”

Koje misli ste vi uočili kod sebe? Jesu li neke bile u obliku predodžbi? Koliko su se brzo izmjenjivale? Koliko ste bili povodljivi za vlastitim mislima, slijedili ono što bi vam palo na pamet? Jesu li neke misli bile međusobno oprečne? Je li bilo nekih zvukova u okolini koji bi vam prekinuli niz misli i odvukli vam pažnju? Jeste li se obraćali sebi (npr. što sve morate napraviti ili ste si nadjenuli neke epitete poput “Lijena si. Glupa si.”)? 

Kao što možete primijetiti u mojem primjeru, a možda i kod sebe, misli se često pojavljuju kao nizovi asocijacija – jedna misao za sobom povuče sljedeću misao i nismo ni uspjeli trepnuti, već smo otišli kilometrima daleko od naše prve misli. Misli se samo roje u našoj glavi, bilo kao rečenice, bilo kao predodžbe. Zašto se to događa i što su na krajeva naše misli?

Što su misli?

Naši osjetni organi tijekom dana neprestano registriraju razne podražaje na koje nailazimo, poput živih i neživih objekata koje vidimo ili čujemo, što smo okusili, onjušili, dodirnuli ili što doživljavamo unutar tijela (tzv. interoceptivni osjeti). Pojedina područja mozga (npr. područje koje se zove talamus) prikupljaju te podatke i zatim ih analiziraju te šalju u druge dijelove mozga koji dalje omogućuju da integriramo sve te razne informacije u cjelinu. Integriranje pojedinih informacija dobivenih putem osjeta nazivamo percepcija, a zahvaljujući njoj postajemo svjesni okoline i podražaja u cjelini koji se u njoj nalaze.

Ponavljanim izlaganjem određenim podražajima dolazi do promjena na našim živčanim stanicama i u njihovim sinapsama (tj. mjestima na kojima živčane stanice međusobno komuniciraju). Primjerice, ako su dvije živčane stanice istovremeno aktivne, njihove sinapse (tj. spoj između njih) se pojačavaju (tzv. Hebbovo pravilo). Primjerice, odlazim zubaru i osjetim tjelesnu bol i emocionalnu neugodu jer mi zubar popravlja zub. Tada, dakle, percipiram i zubara i ordinaciju i samu zgradu u kojoj se zubar nalazi i razne druge podražaje koji su prisutni. Ako se redovito događa da doživim tjelesnu bol i emocionalnu neugodu kada sam u ordinaciji kod zubara, vjerojatno će mi i sama percepcija zgrade ili čekaonice ili ordinacije stvarati emocionalnu neugodu. Drugim riječima, sami podražaji koji su se često pojavljivali zajedno čvrsto su se povezali u našem mozgu, iako sama čekaonica ili ordinacija nije nikakav izvor tjelesne boli ili emocionalne neugode. Postepeno, izlaganjem raznim podražajima u našoj okolini, komunikacija između naših živčanih stanica postaje sve složenija, a sinapse koje se češće aktiviraju, jačaju s vremenom i ti živčani putevi postaju snažniji, odnosno dostupniji i lakše se aktiviraju (Pinel, 2002). 

Tako dolazi do misaonih procesa koje nazivamo učenje i pamćenje, kod kojih je, osim percepcije okoline, važna i mogućnost našeg mozga da stvara mentalne reprezentacije. A što su mentalne reprezentacije? One predstavljaju unutarnje zapise kojima naš mozak može baratati (Sternberg, 2005). Primjerice, u našem mozgu postoji mentalna reprezentacija mačke koja se može odnositi na vizualizaciju onoga što mi smatramo prototipom mačke (npr. tigrasta mačka) ili se može odnositi na vizualizaciju neke konkretne mačke (npr. naš kućni ljubimac) ili može biti simbolička i uključivati slova m/a/č/k/a koja tvore riječ mačku, a koja se u našem jeziku odnosi na životinju iz razreda sisavaca sa snažnim i fleksibilnim tijelom, jakim zubima i čeljusti, dobrim noćnim vidom i kandžama. Dakle, mentalne reprezentacije mogu biti u obliku predodžbi ili u obliku riječi. Zahvaljujući mentalnim reprezentacijama ne moramo nužno kroz osjetne organe doživjeti mačku, već možemo pomisliti na mačku bilo kada i bilo gdje. Time imamo mogućnost za složeni misaoni proces koji nazivamo mišljenje. Kada mislimo, koristimo mentalne reprezentacije da opisujemo trenutna ili moguća stanja unutarnjeg (tjelesnog, psihičkog) ili vanjskog svijeta u kojoj se nalazimo (Holyoak i Morrison, 2012). Mentalne reprezentacije predstavljaju, dakle, osnovu naših misli.

U davnim vremenima misli su postojale u glavama naših predaka koji su ih prenosili međusobno neverbalnim putevima (npr. gestama), kako to i danas rade djeca prije nego mogu vokalizirati (tj. izreći) što misle. Dakle, misli postoje neovisno o verbalnoj komunikaciji. Također, od davnih vremena do danas sadržaj misli se pomalo i mijenjao – od misli usmjerenih na opasnosti za preživljavanje koje se nalaze u vanjskom svijetu do misli usmjerenih na nas same i naš unutarnji svijet. 

U prenošenju mišljenja s vanjskog svijeta na unutarnji svijet došlo je i do prenošenja načina na koji razmišljamo o vanjskom svijetu na naš unutarnji svijet, što je dovelo i do određenih problema (Hayes, Strosahl i Wilson, 1999).

Problemi u razmišljanju o emocijama i raspoloženju

U vanjskom svijetu davnih predaka opasnosti su vrebale gotovo posvuda. Mogućnost analiziranja okoline, odnosno predviđanja gdje bi se mogla nalaziti opasnost i određivanja adekvatne strategije za nošenje s pojedinim vrstama opasnosti u velikoj mjeri pomogla je preživljavanju. Stoga nije ni iznenađujuće da je ljudska vrsta nazvana Homo sapiens, odnosno Mudar čovjek. Ovakve analitičke sposobnosti korisne su nam i danas kada smo u školi i učimo razne predmete, kada obavljamo radne zadatke na poslu ili kada naiđemo na neki problem poput pokvarene perilice rublja.

Međutim, isti analitički procesi mogu napraviti više štete nego koristi kada razmišljamo, primjerice, o lošem raspoloženju. Tako mogu ustati ujutro i primijetiti da nisam baš “dobre volje” pa mogu početi kopkati po sebi zašto je to tako. “Jesam li dobro spavala? Što se jučer dogodilo? Jesam li ja depresivna? Ajme, pa svi pričaju o depresiji, možda je ovo stanje depresije. Što ako postanem sad i suicidalna?” Ako malo bolje pogledamo, misli koje nam padaju na pamet, a koje su odraz analize našeg afektivnog stanja, pojačat će nam naše loše raspoloženje. Ne samo da nam nije bolje, nego nam je i značajno lošije. Umjesto prihvaćanja da smo trenutno loše raspoloženi, bojimo se vlastitih afektivnih stanja (o afektima možete pročitati u blog postu na poveznici), analiziramo ih i tražimo razloge za njih, nastojeći ih time ukloniti. Pritom zanemarujemo da ih nikako ne možemo u potpunosti ukloniti jer su sastavni dio života i razumljivo je da će se pojavljivati s vremena na vrijeme. 

Pitanja koja se postavljaju obično su: “A što će biti sa mnom i mojim životom ako to ne radim? Onda sam odustala od sebe i prepustila se osjećajima. Uostalom, zar nije korisno odrediti zašto se osjećam kako se osjećam? S jedne strane barem ću znati o čemu se radi, a s druge strane, moći ću prevenirati ta stanja u budućnosti ili ću znati na čemu trebam raditi da uklonim ovakva stanja.” Važno je napomenuti da izostanak analize ne znači odustajanje, već samo prihvaćanje da je određeno raspoloženje tu. Analizirali ili ne analizirali, ona će biti tu i kad-tad će se pojaviti ponovno. Tolerancija neugode i njezino prihvaćanje važan je korak u našoj mentalnoj higijeni i zdravlju. Analogno gledano, ako prihvaćam da pada kiša, ne znači da uživam u njoj i da ću se prepustiti pljusku i ne zaštititi se. Tako i s vlastitim afektivnim stanjima – prihvatiti ih znači da ih ne vrednujem kao grozne, nepodnošljive i nepoželjne. Mogu usporiti u dane kada sam loše raspoložena, omogućiti si više ugodnih slobodnih aktivnosti, ali ne s ciljem da se riješim lošeg raspoloženja, već samo da taj dan malo više brinem o sebi jer mi je to tada potrebno.

Nadalje, u mislima da bih trebala prevenirati loše raspoloženje obično se krije ideja da moram uvijek biti dobro i da su ovakva stanja nepoželjna. Međutim, kako ne mogu neprestano biti u potpunosti zdrava, već me s vremena na vrijeme zadesi neka viroza, tako i ne mogu uvijek biti dobro u afektivnom području. Naš organizam to bi teško mogao omogućiti s obzirom na kompleksnost okoline u kojoj boravimo i brojne tjelesne procese koji nisu u potpunosti u ravnoteži (npr. fluktuacije u hormonima). Uostalom, kao što je rečeno ranije, razna neugodna afektivna stanja potpuno su u redu i uobičajena, a jedino što nama preostaje je kako tim stanjima pristupamo. Primjerice, koliko nam to što se ne osjećamo u nekom trenutku osobito dobro diktira život, ovisi o našem pristupu tome kako se osjećamo, što ne znači da je samo stanje u kojem se nalazimo loše. Kada govorimo o pristupu, dolazimo do sljedeće teme, a to je pristup samim mislima. 

Problemi u razmišljanju o mislima

Kada smo govorili o mentalnim reprezentacijama, vidjeli smo da naše misli nisu ništa drugo nego li unutarnji zapisi raznih simbola (npr. riječi), slika, zvukova, dodira, mirisa ili okusa. No, kako su nam uvijek dostupne i neprestano se pojavljuju, doživljavamo ih stvarnima i važnima. Neke od misli nastale su kroz izravan kontakt s vanjskim svijetom (npr. poučavani smo kako da se obraćamo starijim osobama i koja su obilježja sisavaca; vidjeli smo pticu, automobil ili vlastite roditelje), a neke su nastale tako da smo interpretirali niz podražaja kojima smo bili izloženi, odnosno podražajima smo dali neko značenje kako bismo im se lakše prilagodili ili predvidjeli kako ćemo se u budućnosti ponašati. Pridavanje značenja i predviđanje imalo je važnu ulogu u našem preživljavanju pa naš mozak ove sposobnosti nastavlja koristiti i dandanas, iako za podosta drugačije podražaje od onih u kojima su ove sposobnosti uistinu i bile korisne. Primjerice, odbacivanju od strane nekolicine vršnjaka u osnovnoj školi naš mozak nastoji dati neki smisao i kada ne može pronaći nešto suvislo u okolini što bi mu poslužilo kao objašnjenje za ponašanja tih vršnjaka, naš mozak će i dalje nastojati to objasniti, ali će se usmjeriti na jedino u što ima uvid – nas same. Stoga ćemo ponašanja tih vršnjaka interpretirati  kao da je u nama problem, da smo nepoželjni i da nas se ne može prihvatiti. Time nastaju mentalne reprezentacije koje se povezuju u širu shemu u našem umu o nama samima. Problem nastaje kada tim mislima povjerujemo (Hayes i sur., 1999). Naime, umjesto da smo svjesni da su to samo misli i da su rezultat načina na koji smo interpretirali svijet, nama su naše misli, primjerice, da nas se ne može voljeti i prihvatiti, stvarnost. 

Zašto dolazi do takvog pristupa mislima o nama samima? Misli o nama samima obično nose izraženiji emocionalni naboj. Ako razmišljam o sebi u negativnim terminima, to sa sobom nosi veliku težinu. Misli se odnose na mene kao osobu. Pa kako da to ne doživimo ozbiljno i osobno? Stoga takve misli teže pustimo, a kao što je prethodno bilo navedeno, ako smo nečemu učestalo izloženi, živčani putevi jačaju, čime postaju dostupniji i lakše se aktiviraju. Stalnim ponavljanjem svjesno ili podsvjesno takvih misli, one su sve prisutnije, a time ih i sve ozbiljnije shvaćamo i tako se začarani krug nastavlja.

Razne druge misli, ne samo o nama samima, možemo ozbiljno shvatiti. Primjerice, razne bizarne misli koje se pojave niotkuda u našem umu i nemaju nikakvog smisla i dubljeg značenja, ali im pridamo pažnju pa se nastavljaju vraćati. Primjerice, misli poput “Što ako se bacim pod auto?” ili “Bacit ću se pod auto.” mogu se pojaviti kod bilo koga od nas, iako nismo suicidalni ni nesretni u životu. Takve misli predstavljaju intruzivne misli, odnosno misli koje samo prostruje kroz naš um bez nekog određenog razloga. Naš mozak naprosto radi nesavršeno i u pojedinim trenucima područja mozga koja imaju važnu inhibitornu ulogu zakažu, pa pojedine besmislene misli, poput navedenih intruzivnih misli, prodiru u našu svijest. No, koliko god bile neugodne i izazivale neugodne emocionalne reakcije, to su samo misli.

Nakon što smo osvijestili što su misli i da su one uistinu samo misli postavlja se i pitanje kako si pomoći da manje ozbiljno i osobno doživljavamo vlastite misli. Više o tome možete pročitati u sljedećem blog postu.

Literatura

Hayes, S. C., Strosahl, K. D. i Wilson, K. G. (1999). Acceptance and commitment therapy: An experiential approach to behavior change. Guilford Press.

Holyoak, K. J. i Morrison, R. G. (2012). Thinking and reasoning: A reader’s guide. U K. J. Holyoak i R. G. Morrison (Ur.), Oxford Handbook of Thinking and Reasoning. New York: Oxford University Press.

Pinel, J. P. J. (2002). Biološka psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Sternberg, R. J. (2005). Kognitivna psihologija. Jastrebarsko: Naklada slap.