Preplavljujuća anksioznost, panični napadaji, nezadovoljstvo sobom, problemi u socijalnim odnosima, depresivnost, tugovanje, bizarne i zastrašujuće misli, opterećujuće brige oko zdravlja, razni strahovi, neobjašnjivo zatvaranje u sebe, nemogućnost uspostavljanja bliskog ili intimnog odnosa… Ova lista samo je početak popisa psihosocijalnih teškoća s kojima se ljudi mogu susresti tijekom života. Možda ste i vi uočili neke od teškoća kod sebe i isprobali ste razne alate, tehnike, strategije kojima ste ih pokušali riješiti. Ne ide na bolje ili se problem stalno vraća. I odjednom se pojavi misao da biste mogli potražiti stručnu pomoć. Ili vam je netko od vaših bližnjih to savjetovao. Možda u startu vjerujete da će vam stručna pomoć koristiti, a možda vam se postavljaju pitanja poput što ću ja tamo ili zar će mi neka nepoznata osoba reći nešto što već ne znam ili nisam probao/la. Probijete se ipak kroz ta pitanja i odlučite dati šansu psihoterapiji. No, onda dolazimo do novih pitanja. Što, zapravo, znači psihoterapija? Kako će razgovor sa psihoterapeutom izgledati? Kakav je to odnos u koji ulazim, odnos psihoterapeut-klijent? Što ću uopće pričati sa psihoterapeutom? Razna pitanja prate i emocije – sram, anksioznost, krivnja, nada, bespomoćnost… Kroz ovaj blog post pokušat ćemo odgovoriti na barem neka od ovih pitanja kako bi se i neugodne emocije koje možda doživljavate smanjile te kako biste naprosto znali što očekivati u okviru psihoterapijskog razgovora i odnosa.
Prvi razgovor sa psihoterapeutom
Kao i za bilo koji prvi susret s nepoznatom osobom, ne znamo tko je osoba koja će sjediti nasuprot nas. Kako točno izgleda, koje je boje njezin glas, kako priča, kakve su joj geste, koliko je opuštena, humoristična ili ozbiljna, koliko djeluje emocionalno toplo i prihvaćajuće. Stoga nije nimalo neobično da za prvi susret sa psihoterapeutom klijenti osjećaju anksioznost i znatiželju. No, kao i u svakom prvom susretu s nepoznatom osobom, u prvom razgovoru sa psihoterapeutom radi se prvenstveno o međusobnom upoznavanju.
Kako to točno izgleda u razgovoru sa mnom? Za početak se predstavim klijentu, odnosno objasnim što radim u profesionalnom području i kojim se psihoterapijskim pristupima u radu koristim. Zatim klijent predstavi osnovne informacije o sebi (npr. koji posao radi, gdje živi) i nakon toga popričamo o teškoćama zbog kojih se klijent javio za psihoterapiju. U prvom razgovoru pitam klijente za konkretne primjere koji mogu ilustrirati problem s kojim se suočava. Razgovaramo o emocijama koje klijent doživljava vezano uz problem, mislima koje osobi padaju na pamet kada je problem aktivan, kao i što se tada događa u tijelu i na kraju krajeva kako se osoba ponaša. Primjerice, ako je problem zbog kojeg osoba dolazi na razgovor anksioznost u socijalnim situacijama, u prvom razgovoru pričamo o primjerima kojih se osoba može prisjetiti, a odnose se na anksioznost u socijalnim situacijama. Kako se tada osjećala, što joj je padalo na pamet u toj situaciji i kako se ponašala (npr. je li pobjegla s druženja, je li bila povučena i distancirana). Razgovaramo kada se problem pojavio, u kojem kontekstu je izraženiji, odnosno manje izražen. Nadalje, pričamo i što osobi pomaže da se nosi s problemom ili je pomagalo ranije. U razgovoru se dotaknemo i pitanja što su sve bili okidači za pojavljivanje ili intenziviranje problema, kao i pitanja što je osobu potaknulo da se baš sada javi na terapiju.
Razgovor o teškoćama samo je uvodni razgovor te se identificiranje problema, bolje razumijevanje psihološke pozadine problema, različiti načini manifestacije problema u životu pojedinca razrađuju detaljnije kroz sljedeće razgovore. U početnim susretima naglasak je na boljem razumijevanju problema te se terapeut i klijent zajedno probijaju kroz šumu koja je nastala tijekom vremena i pokušavaju bolje vidjeti svako drvo koje čini tu šumu.
U prvom razgovoru terapeut i klijent osvrnu se i na klijentove ciljeve, odnosno što bi klijent želio postići kroz terapiju. U razmišljanju o ciljevima pitamo se što bi konkretno klijent volio da se u njegovom životu promijeni i kako će uopće znati da je do promjene došlo. Govorimo o tome što klijent želi, a ne kakav ne želi biti. Primjerice, ako se klijent javlja zbog niskog samopouzdanja, nije rijetkost da klijent kaže da ne želi biti nesiguran. Međutim, ako razmišljamo o tome što više ne želimo, nismo ništa konkretno rekli oko toga što zapravo želimo. Kažemo sami sebi što nije u redu, ali ne i što točno želimo. Kako ćemo onda znati čemu težimo, kamo idemo? Ovakvo razmišljanje nalikuje razmišljanju u kojem kažemo da ne želimo biti za vrijeme godišnjeg odmora u Zagrebu, ali nismo rekli gdje točno želimo biti (npr. na moru, na nekom putovanju po europskim gradovima, u planinama). Stoga na primjeru samopouzdanja pokušavamo odrediti što bi značilo da je klijent samopouzdaniji, kako će se samopouzdanje vidjeti u njegovom životu, kako klijent definira za sebe samopouzdanje i visoko samopouzdanje. U razgovoru zajedno klijent i ja prolazimo kroz ciljeve, zajedničkim snagama ih oblikujemo te kasnije kroz psihoterapijski rad modificiramo i provjeravamo kako napredujemo u njihovom ostvarivanju. Uz to, identificiramo prepreke za ostvarivanje ciljeva, bilo da su unutar ili izvan klijenta, te njihov utjecaj nastojimo smanjiti ili ukloniti.
Jedno od čestih pitanja u prvom razgovoru koje klijenti postave je koliko učestalo se odvijaju razgovori. Obično se u početku razgovori odvijaju jednom u tjedan dana ili jednom u dva tjedna. Ako su susreti rjeđe od toga, rad na teškoćama moguć je, naravno i dalje, samo je proces sporiji, a uspostavljanje terapijskog odnosa, također, može biti otežano ili barem usporeno. S vremenom, osobito pred kraj psihoterapijskog rada, susreti se prorjeđuju.
Nakon prvog razgovora, kao i tijekom psihoterapijskog rada, klijenti ponekad ispune upitnike koji mogu pomoći psihoterapeutu, ali i samom klijentu da bolje razumiju teškoće na kojima klijent želi raditi.
Očekivanja i odgovornosti
Prvi razgovor služi nam i da prođemo kroz klijentova očekivanja od psihoterapije i psihoterapeuta, kao i prava i odgovornosti obje strane.
Kada govorimo o očekivanjima, važno je provjeriti potencijalna klijentova nerealistična očekivanja od psihoterapije i psihoterapeuta. Među nerealističnim očekivanjima može se čuti shvaćanje psihoterapije kao čarobnog štapića kojim će se brzo riješiti problemi. Naime, klijent obično isproba razne strategije kojima nastoji riješiti svoj problem i već mu je dosta i samog problema i pokušavanja njegovog rješavanja. Stoga nije neobično da želi, uz stručnu pomoć, problem riješiti odmah. Međutim, rad na problemu predstavlja proces koji traje neko vrijeme i često je taj proces spor te uključuje uspone i padove. Dakle, najčešće ne dolazi do neprestanog poboljšanja, već se faze poboljšanja izmjenjuju s fazama pada u nošenju s problemom, osobito u počecima rada na problemu. Kada kažem da psihoterapijski proces traje neko vrijeme, ne znamo koliko točno dugo traje i za naizgled isti problem jedan klijent može početi primjećivati veće pozitivne pomake nakon pet susreta, a netko nakon 15 susreta. Do navedenih razlika dolazi zbog razlika u ličnosti, socijalnom kontekstu, ranijim iskustvima, komorbiditetu s drugim teškoćama.
Također, psihoterapeut nije osoba koja rješava klijentove probleme, govori što i kako treba raditi ili koje odluke treba donijeti. Psihoterapeut nastoji stati “u klijentove cipele”, zauzeti njegovu perspektivu, razumjeti ju i pristupiti joj sa suosjećanjem. Uz to, nastoji kroz pitanja analizirati problem kako bi se stekli novi uvidi i zauzela drugačija perspektiva od one koju klijent obično zauzima. Također, u počecima rada psihoterapeut pomaže klijentu da se kroz psihoedukaciju bolje upozna s problemom (npr. što je anksioznost), a time nastoji postići normalizaciju problema i razumijevanje koje pomaže da problem nije više veliki “bauk”.
U odgovornosti, primjerice, spada koliko vremena prije samog termina klijent otkazuje termin te aktivan angažman u radu na ostvarivanju ciljeva. Taj angažman može, u pojedinim fazama rada, biti otežan zbog određenih okolnosti koje se neplanirano pojave u klijentovom životu, a ponekad je otežan i zbog klijentovog otpora kojeg zajedno psihoterapeut i klijent identificiraju i rade na njemu. Odgovornost, odnosno dužnost psihoterapeuta je da osigura povjerljivost svih podataka koje klijent iznosi i ne informira druge osobe o identitetu svojih klijenata. Međutim, psihoterapeut je dužan prekršiti anonimnost i povjerljivost odnosa s klijentom kada sazna da će klijent počiniti djela kojima će ugroziti vlastiti ili tuđi život. U tim slučajevima psihoterapeut je dužan alarmirati druge institucije (npr. hitna pomoć).
Terapijski odnos
Jedan od ključnih elemenata psihoterapijskog procesa je terapijski odnos. Da bi se terapijski odnos uspostavio potrebno je određeno vrijeme. Klijent i psihoterapeut trebaju se uopće upoznati u početku te ujedno kroz taj proces vidjeti koliko su “kliknuli”. Naime, kao što je spomenuto, psihoterapeut nastoji “stati u klijentove cipele” i prilagoditi se klijentu, ali ipak u svoj rad unosi i vlastite osobine ličnosti koje mogu, ali i ne moraju odgovarati klijentu te klijent može odlučiti u bilo kojem trenutku da ne bi volio nastaviti psihoterapiju s određenim psihoterapeutom. Osim toga, klijent može u bilo kojem trenutku prekinuti psihoterapiju jer uoči da mu sam psihoterapijski pristup koji psihoterapeut koristi ne odgovara ili uoči da nije trenutno spreman za psihoterapiju.
Razumljivo je da klijent u počecima rada osjeća određenu nelagodu kada govori o sebi pred psihoterapeutom, no kako se odnos između psihoterapeuta i klijenta uspostavlja, ta nelagoda se smanjuje i nestaje.
Psihoterapeut nastoji u odnosu s klijentom pokazati razumijevanje klijenta, njegovog života, strategija nošenja s problemima i samog problema. Razumijevanje ne znači opravdavanje klijenta i njegovih postupaka, već pokazuje klijentu da ga čujemo i vidimo. Upravo poruka “čujem te i vidim, a pritom ni ne prosuđujem ni osuđujem” predstavlja važan element terapijskog odnosa i time se taj odnos obično dosta razlikuje od drugih vrsta odnosa koje klijent ima u svojem životu. Kroz terapijski odnos psihoterapeut nastoji određene psihološke potrebe, koje su kod klijenta ostale zapostavljene ili su narušene, uvažiti i zadovoljiti.
Dakle, kao što psihoterapija predstavlja proces, tako je i uspostavljanje terapijskog odnosa proces. Stoga je korisno pričekati nekoliko susreta da se vidi koliko je klijent “kliknuo” sa psihoterapeutom i koliko je motiviran nastaviti proces rada na teškoćama. Odnos između klijenta i psihoterapeuta jedinstven je te se na temelju tuđeg iskustva u psihoterapiji ne može pouzdano zaključiti kakvo će biti naše vlastito iskustvo. Stoga ako dvojite otići ili ne otići na psihoterapiju, jedino što može pomoći ukloniti dvojbe je sam odlazak na psihoterapiju. U konačnici što možete izgubiti odlaskom na prvi razgovor? Vjerujem da lista gubitaka nije osobito dugačka 🙂
Prijavite se za primanje obavijesti o novim blog postovima!
