“Nisam napravila sve što sam planirala. Nisam dovoljno dobar ručak napravila. Nisam se dovoljno potrudila. Nisam dovoljno dobra u onome što radim. Nisam dovoljno zabavna. Nisam dovoljno zanimljiva. Nisam dovoljno lijepa.”
Ove i razne druge “nisam dovoljno” misli često su dio naše svakodnevice. Naša tortura kreće jutarnjim mislima poput “moram napraviti ovo i ovo i još oko 100 stvari” te privremeno završava večernjim razmišljanjem o tome što sve nisam danas napravila i sutradan moram nadoknaditi, kako “za nešto nisam dovoljno…” (npr. sposobna, jaka, uspješna) ili “nisam za nekoga dovoljno…” (npr. dobra partnerica, kćer, prijateljica).
Oskudica
U doba društvenih mreža, prebacivanja privatnosti u široku javnost, izrazito natjecateljskog društvenog ozračja, neprestanog pomicanja granica što znači biti obrazovan ili uspješan, nimalo ne čudi da smo postali eksperti u razmišljanju “nisam dovoljno…”, koje Brene Brown (2014) naziva “oskudica“. Zašto “oskudica”? Kada nema nečega dovoljno, nastaje oskudica. U slučaju da razmišljamo o sebi, vlastitom postignuću i karakteristikama u terminima “nije dovoljno”, stvara se u nama dojam “oskudice”, odnosno kao da oskudijevamo nečime (npr. ljepotom, humorom, sposobnostima, ženstvenošću, muževnošću, mišićima…). Osjećaj oskudice prati nas kroz našu svakodnevicu poput tamnog oblaka iz kojeg ponekad rominja kišica, a ponekad pada po nama jak pljusak. Mijenja se sadržaj na koji se usmjerava, što u ovom trenutku “nije dovoljno dobro”, ali duboko u sebi osjećamo da je oskudica stalno tu.
Bijeg od oskudice
Oskudica u nama izaziva sram (o sramu je bilo riječi u prethodnom blog postu) koji nas tjera da se skrivamo, da želimo pobjeći od sebe. Često to radimo neprestanim skrolanjem po društvenim mrežama jer ne možemo ostati sami sa sobom ni minutu. No, umjesto da pobjegnemo od sebe, samo dublje zapadamo u nezadovoljstvo jer nam društvene mreže samo potvrde da je drugima u životu bolje nego nama.
Također, jedna od čestih strategija bijega od samih sebe je kroz pretrpavanje poslovima. Nije rijetkost da nam je cijeli dan ispunjen obvezama te čak i druženja ili hobije doživljavamo kao još jednu obvezu u danu. Ponekad se ulovimo da si kažemo, odlazeći na kavu s prijateljem ili birajući telefonski broj roditelja, “samo da još to odradim”. Razmišljamo da će od tog i tog datuma biti bolje, samo da određena gužva prođe i onda će biti lakše.
Međutim, iz tjedna u tjedan pritisak je sve veći i konačnog kraja našoj torturi nema, ni kad dođe taj toliko očekivani datum, jer se nove obveze pojavljuju neprestano. Na kraju ni ne znamo funkcionirati bez adrenalina i užurbanosti. Kao da smo hrčci koji trče po svojem kolu bez prestanka, ponekad iz navike, a ponekad iz straha da, ako malo zastanemo, možda će tišina i mir izvući iz nas nešto “tamno” i neželjeno, možda se nećemo svidjeti sami sebi i naš život činit će nam se beskoristan, možda ćemo osjetiti nelagodu u vlastitoj koži i koliko smo daleko od istinitog, autentičnog “ja” i koliko se sramimo samih sebe.
Užasavamo se trenutka u kojem se dosađujemo jer nam mozak počinje 100 na sat vrtjeti sjećanja na sve ono što smo loše napravili ili nas neprestano podsjeća što sve moramo učiniti. Nismo u sadašnjem trenutku, već odlazimo u prošlost ili budućnost. Teško nam je biti tu, u doticaju sa samim sobom.
Tiranija “moranja”
Bježeći od sebe kroz pretrpavanje poslovima, često se možemo uloviti da nam kroz glavu prolaze misli koje počinju s “moram/moraš” (ili “trebam/trebaš”). Taj zapovjedni glas stalno od nas nešto zahtijeva: “Moram kupiti to i to voće, ali skupo je u tom dućanu pa moram ići u onaj drugi, ali onda moram usput pokupiti pecivo i sve to mora biti optimizirano na sekundu jer moram nakon toga doma još dovršiti posao ili pokupiti djecu iz škole.” Uz to, neprestano nam govori i kakvi moramo biti: “Moram biti pametnija, zabavnija, ljepša, mršavija. Moram biti muževniji, snažniji, manje emocionalan, mišićaviji.”
Ovaj naš unutarnji diktator tjera nas da budemo hiperproduktivni i optimizirani, kako bismo barem nakratko pobjegli od bolne oskudice. Uz to, želi riješiti našu oskudicu tako da nas tjera da budemo savršeni (Young, Klosko i Weishaar, 2006). “Tek kada ćeš biti savršen/a, uspjet ćeš dokazati sebi i drugima da je s tobom sve okej, da riječi ‘nisi dovoljno…’ nisu istinite” (o perfekcionizmu je bilo više riječi u prethodnom blog postu). Tjera nas da budemo ono što je nemoguće postići – savršeni, uvijek jaki i nepogrešivi. Okrutne društvene mreže i razni internetski portali samo mogu doliti ulje na vatru. Negativni komentari raznih neupućenih ljudi koji anonimno iznose svoje mišljenje o svemu dodatno stvaraju dojam da “nisam dovoljno” i da moram biti savršen/a te da biti dovoljno dobar/a, biti prosječan/na je užasno.
Tiranija moranja (“moram napraviti ovo ili ono, moram izgledati ovako ili onako, moram biti ovakva ili onakva…”) usko je vezana uz našeg unutarnjeg kritičara. Tom kritičaru ništa ne odgovara i kako god da okrenemo, što god da napravimo, neće biti dobro.
Dakle, oskudica je bolno emocionalno iskustvo koje nas stalno barem malo “žulja” i nastojimo taj iritantni glas utišati kroz pretrpavanje poslovima, izbjegavanje kontakta sa samim sobom. U tome nam pomaže naš unutarnji diktator koji kroz brojne “moram” izjave kontinuirano “kvoca” o tome što sve još moramo napraviti ili kakvi moramo biti. Na kraju, kada na to dodamo unutarnjeg kritičara kojemu ništa ne odgovara od onoga što napravimo i tko mi jesmo, kraja našem unutarnjem mučenju nema.
Kako da izađemo na kraj s osjećajem oskudice?
Ako bijeg od oskudice i postizanje savršenstva nisu opcije, kako da se riješimo tog ogromnog utega? Za početak, važno je povećati ljubav i suosjećanje prema samome sebi. Strog i samokritičan pristup prema nama samima potaknut će nas da napravimo nešto što nam je unutarnji diktator zadao kao zadatak, ali što nakon toga slijedi? Nova doza nezadovoljstva, novi više ili manje (ne)dostižni ciljevi, novi problemi. Važno je odbaciti uvjerenje da je savršenstvo moguće i da su drugi, osobito oni koje gledamo na društvenim mrežama, savršeni. Nitko nije savršen, već je svatko od “dovoljno dobar”. Bježanje od te činjenice samo produbljuje agoniju i udaljava nas od ljubavi prema samome sebi, od prihvaćanja samog sebe. Njegujmo što više suosjećanje prema sebi. Suosjećanje ne znači slabost, već da poštujemo sebe i druge, razumijemo samog sebe i imamo hrabrosti prihvatiti sebe, sa svojim nesavršenostima. Suosjećanje je nezaobilazan dio čvrstog i stabilnog samopoštovanja i ljubavi prema sebi.
Nadalje, iako je nemoguće prestati u potpunosti uspoređivati se s drugima, važno je u što većoj mjeri odmaknuti se od idealizacije tuđih života i umanjivanja vrijednosti vlastitog života. Budimo zahvalni na onome što imamo i težimo daljnjem rastu i razvoju, ali bez pretjeranog fokusiranja na ono što mi nemamo, a drugi imaju te bez ljubomore na tuđe živote.
Dopustimo si istražiti tko smo mi uistinu, bez razmišljanja o onome što “moramo” ili što se od nas očekuje. Zapitajmo se bismo li nečemu težili ili nešto radili kada nitko drugi ne bi za to znao ili kada neke ključne osobe ne bi za to znale. Pokušajmo se odmaknuti od internaliziranih ideja o nama samima, zaronimo malo u nas same i upoznajmo vlastito “ja”, kakvo je ono bez društvenih okova.
Kao što je ranije navedeno, kada je unutarnji diktator jako glasan, čak i ugodne aktivnosti postaju obveze. Ako idemo na kavu s prijateljima s kojima ugodno provodimo vrijeme, nastojmo izbjegavati rečenice upućene sebi u terminima “Moram se s njima naći” i potičimo termine “Želim/Voljela bih se s njima naći”.
Ako zamislimo sebe kao dijete, zapitajmo se kako se ono osjeća sada, kada ga pritišćemo unutarnjim diktatorom i unutarnjem kritičarom. Kako se osjećate kada zamislite to dijete u sebi? Biste li mu voljeli zadavati novu patnju ili biste ga radije zagrlili i pomogli mu da napokon prodiše?
U kontaktu s drugim ljudima nastojmo biti prisutni, angažirani, posvećeni odnosu zbog samog odnosa, a ne zbog dobivanja nečega zauzvrat ili stvaranja distrakcije od osjećaja oskudice.
Vježbe mindfulnessa (više o mindfulnessu pronađite u prethodnom blog postu) mogu pomoći u povećanju usredotočenosti na sadašnji trenutak i boljem prihvaćanju sebe.
Konačno, razne “nisam dovoljno…” ideje imaju svoju pozadinu u odrastanju i iskustvima iz djetinjstva. Stoga rad na tim iskustvima u okviru psihoterapije može pomoći u boljem prihvaćanju samih sebe i povećanju ljubavi prema sebi.
Literatura
Brown, B. (2014). Budite odvažni i činite velike stvari. Zagreb: V.B.Z.
Young, J. E., Klosko, J. S. i Weishaar, M. E. (2006). Schema therapy: A practitioner’s guide. New York: The Guilford Press.