Usamljenost – skrivena unutarnja bol modernog doba

Usamljenost je univerzalan ljudski doživljaj obilježen dubokom unutarnjom tugom i boli. Kada smo usamljeni, osjećamo se otuđeno, izolirano, kao da nam nešto, ili bolje rečeno netko, nedostaje. 

Kada se ponor usamljenosti otvori, padamo kroz njega polagano, nesvjesni da nas tamna sila vuče u bezdan. Padajući sve dublje i dublje odvajamo se od samoga sebe sve dok ne ostanemo u ponoru u kojem više ne znamo tko smo. Iz tog ponora u daljini vidimo i čujemo druge ljude, ali oni uopće ne vide da i mi postojimo.

Što je usamljenost?

Jedni od začetnika istraživanja usamljenosti, Peplau i Perlman (1982), definiraju usamljenost kao neugodan doživljaj koji se javlja uslijed nesklada između željene i trenutne kvalitete ili kvantitete socijalnih odnosa.

Iako su ovi autori naglasili važnost i kvalitete i kvantitete socijalnih odnosa, istraživanja pokazuju da nezadovoljstvo kvalitetom socijalnih odnosa ima značajniji doprinos na razinu usamljenosti nego nezadovoljstvo kvantitetom socijalnih odnosa (Heinrich i Gullone, 2006).

Drugim riječima, možemo biti usamljeni kada smo okruženi ljudima jer smo nezadovoljni kvalitetom odnosa s tim ljudima. 

Primjerice, usamljenost se može pojaviti kada:

• doživimo prazninu u svojoj socijalnoj mreži jer smo ostali bez nama važne osobe uslijed smrti, rastave ili preseljenja te osobe;
• živimo u sredini u kojoj nemamo mogućnost ostvarivanja socijalnih kontakata, a voljeli bismo ih ostvariti;
• prolazimo težak period u životu, a nedostaje nam socijalne podrške koja bi nam pomogla da se nosimo s teškoćama i emocijama koje taj period uključuje;
• pričamo drugim ljudima o svojim problemima i osjećamo da nas drugi ne razumiju;
• drugi ne dijele radost koju doživljavamo za nama važne stvari;
• osjećamo da ne možemo biti autentični u odnosima;
• osjećamo da se s drugim ljudima ne uspijevamo povezati kako bismo voljeli;
• ne dobivamo suosjećanje i utjehu koji nam trebaju u nama teškoj situaciji.

Trajanje usamljenosti

Usamljenost može biti privremena i kronična. 

Privremena usamljenost nastaje kao posljedica trenutnih okolnosti i promjena (npr. uslijed preseljenja iz rodnog grada na studij u novi grad). Postupnim privikavanjem na nove okolnosti i primjenom vlastitih socijalnih vještina u gradnji novih socijalnih odnosa, usamljenost se obično smanjuje. 

No, kada pojedinac ne uspijeva izgraditi željene socijalne odnose kroz duže vrijeme, usamljenost postaje kronična. Primjerice, zbog života u maloj sredini u kojoj osjećamo da se značajno razlikujemo od okoline, možemo se iznova i iznova osjećati izolirano, otuđeno i neshvaćeno. Drugim riječima, kronično se osjećamo usamljeno.

Kada se duže vrijeme osjećamo usamljeno, možemo zapasti u zamku da svojim ponašanjima potkrepljujemo usamljenost. Što to točno znači?

Zamislimo da se student Ivan osjeća usamljeno. Veliku većinu vremena provodi sam. Na predavanjima na fakultetu susreće kolege, ali najčešće s njima ima površne razgovore. Osjeća da ga nitko uistinu ne poznaje. Tužan je što nema bliskih prijatelja. Htio bi podijeliti svoje brige ili sretne trenutke s nekime, no nema s kime. 

Tako se osjeća još od kraja osnovne škole. Odrastao je u maloj sredini u kojoj nije mogao birati s kime će se družiti, a ljudi kojima je bio okružen nisu bili na istoj valnoj dužini kao i on.

Budući da je već toliko dugo usamljen, Ivan počinje vjerovati da je on nepoželjan, dosadan i naporan te da zato nema socijalne odnose kakve želi imati. Zbog toga postaje osjetljiv na znakove negativnog mišljenja drugih ljudi o njemu ili odbacivanja od drugih ljudi. 

Posljedično, Ivan je odustao od pozivanja ljudi na druženje. Naime, boji se da će biti odbijen. Ako je odbijen, to znači da je nepoželjan. Kada je s drugim ljudima, zatvoren je i ne priča previše o sebi, a pogotovo ne o osobnim stvarima. Ako nekoga i pozove na piće te ako ta osoba odbije, doživi to vrlo osobno i ozbiljno. Sve zajedno to dovodi da se ne povezuje s drugim ljudima. 

Također, ostaje u starim odnosima koji se nisu razvili u dublje i bliskije odnose i ne usudi se tražiti nove ljudi. 

U konačnici, zatvaranjem u sebe Ivan ne gradi svoje socijalne vještine kojima bi se približio onome što mu nedostaje. 

Dakle, radi se o začaranom krugu. Od spleta nesretnih okolnosti u kojima Ivan ni kriv ni dužan nije stekao kvalitetne odnose tijekom odrastanja preko uvjerenja da nema prijatelje jer je u njemu problem pa sve do ponašanja kojima na kraju podržava vlastitu usamljenost.

Ivanov začarani krug i kronična usamljenost vjerojatniji su kod osoba koje imaju izražene maladaptivne sheme, odnosno kod osoba kojima tijekom odrastanja nisu zadovoljene osnovne psihološke potrebe za prihvaćanjem, podrškom, brižnošću ili povezanošću.

Usamljenost i moderno doba

Život u modernim društvima diljem svijeta ispunjen je digitalnim tehnologijama pomoću kojih smo gotovo neprestano okruženi riječima, licima i glasovima ljudi. 

Nikada u povijesti nismo mogli poslati poruku koja je na drugi kraj svijeta mogla stići istog trena kao što to možemo učiniti danas. 

Velik broj poslova uključuje barem malo kontakta s drugim ljudima, bilo da su to kolege, korisnici naših usluga, naši nadređeni ili predstavnici institucija koji reguliraju naše poslovanje. 

No, znači li sve to da se osjećamo povezani jedni s drugima više nego ikada prije u povijesti? Jesu li sve ove okolnosti iskorijenile usamljenost iz života modernog čovjeka?

Istraživanja pokazuju da se oko 35-40 % Europljana osjeća umjereno usamljeno, a još oko 13 % vrlo usamljeno (Berlingieri, Colagrossi i Mauri, 2023). 

Kada se sjetimo da usamljenost najvećim dijelom nastaje zbog doživljaja da kvaliteta socijalnih odnosa nije sukladna našim potrebama i očekivanjima, ovi rezultati nisu iznenađujući. Iako usamljenost u moderno doba nije drastično visoka, suvremene tehnologije nisu ju uklonile iz naših života.

Naime, velik dio komunikacije putem suvremenih tehnologija površne je prirode. Objave uljepšanih fotografija na društvenim mrežama ili kratki pozivi kojima u brzini pitamo jedni druge kako smo, bez da stvarno zastanemo i čujemo jedni druge, ne pomažu u ostvarivanju kvalitetne povezanosti.

Slušajući razne neformalne razgovore, kao i priče starijih generacija koje uspoređuju suvremene socijalne odnose s onima iz njihove mladosti, ponekad nailazim na ideje da su danas ljudi dalje jedni od drugih nego što su prije bili. Dakle, smatra se, ne samo da je usamljenost naš suputnik u moderno doba, već i da je ona danas izraženija nego u prijašnjim vremenima. 

No, do sada provedena istraživanja to ne potvrđuju (Luhmann, Buecker i Rüsberg, 2023). Preciznije rečeno, jedna skupina istraživanja pokazuje da je usamljenost bila izraženija u prethodnim desetljećima. Druga skupina istraživanja pokazuje da je usamljenost danas izraženija. Treća skupina istraživanja pokazuje da je usamljenost danas jedno izražena kao i u prethodnim desetljećima. Dakle, rezultati su nejednoznačni i ne znamo sa sigurnošću kakva je razina usamljenosti u moderno doba u odnosu na usamljenost u prijašnjim vremenima.

Iako ne znamo je li usamljenost danas izraženija nego prije pola stoljeća, znamo da se način upoznavanja ljudi promijenio, kao i ljudi s kojima gradimo bliske socijalne odnose.

Za razliku od prije pola stoljeća, a da ne govorimo o još ranijim vremenima, ljudi su bili primorani i osuđeni na stvaranje socijalne povezanosti s ljudima kojima su bili okruženi po rođenju i na koje su nabasali na radnom mjestu koje nisu tijekom života mijenjali. Danas mi svoje okruženje u velikoj mjeri možemo birati. Mogućnosti promjena poslova, putovanja i selidbi značajno su veće. Uz to, online svijet omogućava nam da u bilo kojem trenutku stupimo u kontakt s potpunim strancima i ostvarimo povezanost s ljudima koje možda nikada nećemo vidjeti uživo. 

Također, sve više tražimo podršku i povezanost s ljudima (npr. prijateljima) koji nisu naša primarna obitelj u kojoj smo rođeni.

Dakle, vjerojatno se naša komunikacija danas ponekad odvija na površan način, u žurbi, gužvi i stresu svakodnevnih obaveza. No, moderno doba otvara i nove puteve koje možemo prigrliti kako bismo ostvarili povezanost s ljudima koji nam odgovaraju po interesima i osobinama.

Možemo li biti sami i neusamljeni?

Kada smo sami, nismo pritom nužno i usamljeni. 

Ako smo sami jer to biramo i jer nam je potreban privremeni odmak od socijalnih kontakata, možemo se u toj samoći osjećati ispunjeno i cjelovito. Naime, u prostoru samoće možemo doći u kontakt sa sobom i svojim potrebama. Samoću možemo iskoristiti da procesiramo emocije koje smo prethodno doživjeli, proradimo vlastite životne prioritete i ciljeve, upoznamo bolje sebe ili da se odmorimo na način koji osjećamo da nam je u tom trenutku najviše potreban. 

No, ako smo sami, a želimo biti s drugim ljudima i ostvarivati kvalitetnu povezanost s njima, velika je vjerojatnost da ćemo se osjećati usamljeno.

Potreba za povezanošću s drugim ljudima normalna je i univerzalna ljudska potreba (Ryan i Deci, 2008; Young, Klosko i Weishaar, 2006). Kada smo okruženi ljudima s kojima osjećamo povezanost i uz koje se osjećamo sigurno, čak se i živčani sustav umiruje (Porges, 2009). Socijalna smo bića i kvalitetni socijalni odnosi važni su za mentalno, ali i tjelesno zdravlje. Naime, usamljenost je povezana s većom razinom depresije, anksioznosti, kao i lošijim zdravstvenim navikama (npr. manje tjelovježbe, loša prehrana), koje doprinose kardiovaskularnim i drugim kroničnim bolestima (Hämmig, 2019; Park, 2020). 

Kako smanjiti usamljenost?

1. Gradite kvalitetne odnose

Kako se ne biste osjećali usamljeno, gradite odnose u kojima ćete imati doživljaj zdrave povezanosti s drugim ljudima. 

Zdrava povezanost s drugima uključuje osjećaj da:

• drugi obraćaju pažnju na Vas i brinu o Vama;
• kada su Vam potrebni, drugi ljudi su tu za Vas ;
• ste shvaćeni i prihvaćeni; 
• možete podijeliti svoju ranjivost;
• se možete pouzdati u druge ljude;
• imate sigurno utočište kod drugih ljudi.

Ovakvu povezanost obično možete ostvariti s malim brojem ljudi. Već jedna osoba s kojom ostvarujete zdravu povezanost daje Vam štit prema usamljenosti.

2. Otvaranje ljudima

Da biste imali prethodno opisane zdrave odnose s ljudima, važno je da se ljudima postepeno otvarate te pokazujete sebe, svoje potrebe i granice. Bez ranjivosti i asertivnosti odnosi će biti neautentični i površni.

Polako se otvarajte ljudima oko sebe, pokazujte svoje emocije i potrebe. Krenite od ljudi s kojima se osjećate ugodno i smatrate da bi mogli biti brižni i otvoreni prema Vašoj ranjivosti. Također, krenite od manjih stvari koje ćete s njima dijeliti i postepeno se otvarajte za sve važnije i dublje stvari. 

Pokažite svoje potrebe i granice na asertivan način. Ako druga osoba može čuti i razumjeti Vaše potrebe i granice, na pravom ste mjestu za gradnju kvalitetnog odnosa. Ne trebaju drugi samoinicijativno znati što Vama treba, važno je da mogu biti tu za Vas kada im Vi date do znanja kako se osjećate, što Vam smeta ili što Vam je potrebno da biste se osjećali dobro.

Ako očekujete odbijanje i nerazumijevanje od drugih ljudi, pristupite otvaranju drugim ljudima kao eksperimentu kojim ćete ispitati svoje pretpostavke. Nemate što izgubiti – ako ne dijelite ništa, sigurno ostajete usamljeni, a ako podijelite nešto, imate priliku smanjiti svoju usamljenost.

3. Upoznavanje ljudi

Ako u Vašoj okolini nema ljudi s kojima biste gradili zdrave i bliske odnose, odvažite se na upoznavanje novih ljudi. Krenite sami na aktivnosti ili samo sjednite na kavu više puta u isti kafić i moguće da ćete s vremenom i opetovanim dolascima na ista mjesta ipak upoznati nove ljude. 

Budite aktivni i javite se ljudima s kojima biste se voljeli vidjeti. Ako se oni Vama ne jave prvi, ne znači da Vas ne bi rado vidjeli. Ne mogu ljudi uvijek biti tu za Vas i svaki puta pristati na druženje kada im se javite. To ne znači da im nije uopće stalo do Vas, već naprosto nekada ne mogu izaći na kavu s Vama. Odbijanje od strane druge osobe ne govori ništa o Vama.

4. Različite vrste odnosa

Širite polako krug ljudi s kojima ste u kontaktu. Ne trebaju svi odnosi biti bliski i duboki. To je i nemoguće postići. Neki odnosi bit će utemeljeni na specifičnim interesima (npr. odnosi s ljudima s kojima trenirate boks). Neki odnosi će se pojaviti jer ste s određenim ljudima na istom mjestu duže vrijeme (npr. kolege na poslu ili susjedi).

Takvi odnosi mogu umanjiti Vašu usamljenost jer zadovoljavaju Vašu potrebu za povezanošću u usko definiranim područjima i ulogama.

Zamislite odnose kao koncentrične kružnice. U najmanjem krugu nalazi se najmanje ljudi. To su ljudi najbliži Vama i s njima ostvarujete najdublje odnose. Kako se kružnice udaljavaju od Vas, u njih se može smjestiti sve više i više ljudi. No, ti ljudi su i udaljeniji od Vas i odnosi s njima su površniji. Iako s njima odnosi nisu bliski, i dalje su ti ljudi u Vašem životu i s vremenom se može dogoditi da netko iz udaljenijeg kruga dođe u nešto bliži krug, ali i obrnuto. Odnosi se s vremenom mijenjaju kako se i ljudi unutar odnosa mijenjaju.

5. Kvalitetno iskoristite samoću

Pokušajte vrijeme koje provodite sami sa sobom iskoristiti na zdrav način. Gradite zdrave navike, njegujte zahvalnost i uočavanje pozitivnih stvari u Vašem životu, učite nove vještine, boravite u prirodi, upoznajte bolje sebe. Neka samoća bude prostor u kojem punite vlastite baterije, a ne prostor u kojem ruminirate o tome što rade drugi ljudi i zašto Vas se nisu sjetili pozvati danas na kavu. Što ste više u zdravom odnosu sa sobom, s više autentičnosti moći ćete pristupiti gradnji socijalnih odnosa kroz svakodnevnicu.

Literatura

Berlingieri, F., Colagrossi, M. i Mauri, C. (2023). Loneliness and social connectedness: insights from a new EU-wide survey. Fairness policy brief 3/2023. European Commission – Joint Research Centre, JRC133351.

Hämmig O. (2019). Health risks associated with social isolation in general and in young, middle and old age [published correction appears in PLoS One. 2019 Aug 29;14(8):e0222124]. PLoS One, 14(7), e0219663. doi: 10.1371/journal.pone.0219663

Heinrich, L. M. i Gullone, E. (2006). The clinical significance of loneliness: A literature review. Clinical Psychology Review, 26(6), 695–718. doi: 10.1016/j.cpr.2006.04.002

Luhmann, M., Buecker, S. i Rüsberg, M. (2023). Loneliness across time and space. Nature Reviews Psychology, 2(1), 9-23. doi: 10.1038/s44159-022-00124-1

Park, C. i sur. (2020). The effect of loneliness on distinct health outcomes: A comprehensive review and meta-analysis. Psychiatry Research, 294, 113514. doi: 10.1016/j.psychres.2020

Peplau, L. A. i Perlman, D. (Eds.). (1982). Loneliness: A sourcebook of current theory, research, and therapy. New York: Wiley Interscience.

Porges, S. W. (2009). The polyvagal theory: New insights into adaptive reactions of the autonomic nervous system. Cleveland Clinic Journal of Medicine, 76(Suppl 2), S86-S90. doi: 10.3949/ccjm.76.s2.17

Ryan, R. M. i  Deci, E. L. (2008). Self-determination theory and the role of basic psychological needs in personality and the organization of behavior. U O. P. John, R. W. Robins i L. A. Pervin (Ur.), Handbook of personality: Theory and research (3. izdranje., str. 654–678). The Guilford Press.

Young, J. E., Klosko, J. S. i Weishaar, M. E. (2006). Schema therapy: A practitioner’s guide. New York: The Guilford Press.