Sukobi u partnerskim odnosima i kako ih uspješno rješavati

Sukobi su uobičajena pojava u socijalnim odnosima. Događaju se sa članovima obitelji, romantičnim partnerima, prijateljima, kolegama na poslu, poznanicima ili slučajnim prolaznicima. U nekim slučajevima sukobi su burni, dugotrajni ili dovode do prekida odnosa. U drugim slučajevima odvijaju se mirno, bez povišenog afekta i gotovo su nezamjetni.

Bez obzira na intenzitet sukoba i njegove posljedice, većini ljudi sukobi su neugodni. Nekim je ljudima razina neugode koju doživljavaju oko sukoba toliko visoka da žele pod svaku cijenu sukobe izbjeći. No, izbjegavanje sukoba rijetko je moguće na duže staze, pogotovo u intenzivnijim odnosima poput partnerskih odnosa.

Što su sukobi? Kakvi su pristupi sukobima u odnosima? Zašto su sukobi važni i ne bi ih trebalo izbjegavati? Kako konstruktivno pristupiti sukobu i riješiti ga? Odgovore na ova pitanja saznajte u nastavku 🙂

U blog postu usmjerit ćemo se na partnerske odnose i sukobe u ovoj vrsti odnosa. Zašto će naglasak biti na sukobima u partnerskim odnosima?

Partnerski odnos u odrasloj dobi

Partnerski odnos je blizak odnos koji uključuje romantičnu ljubav, seksualnu privlačnost i intimnost s drugom osobom. Takav odnos može biti formaliziran kroz brak, ali jednako vrijedno ostvariv i kroz druge oblike zajednica (npr. životno partnerstvo, neformalno životno partnerstvo).

Partnere, kao i prijatelje, birate, za razliku od članova obitelji. Obiteljski odnosi često su teško raskidivi zbog zamršenih i isprepletenih aspekata života koje dijelite sa članovima obitelji. Stoga su i sukobi sa članovima obitelji obično otvoreniji i doživljavaju se manje rizičnima nego sukobi s romantičnim partnerima i prijateljima. Posljedično, razina i vrsta ulaganja, kao i oblici komunikacije koji se koriste, u obiteljskim su odnosima drugačiji nego u partnerskim i prijateljskim odnosima.

U odrasloj dobi partnerski odnos razlikuje se i od prijateljskog odnosa prema intenzitetu. Naime, budući da osoba s partnerom/icom provodi velik dio vremena te s njim/njom dijeli životni prostor, ciljeve, planove i najintimnije dijelove sebe, partnerski odnosi obično su vrlo intimni i intenzivni. Posljedično su sukobi u partnerskim odnosima u odrasloj dobi vjerojatniji nego u prijateljskim odnosima.

Nadalje, iako su prijatelji vrlo važni za mentalno zdravlje (npr. za smanjenje usamljenosti; Camirand i Poulin, 2022), ulaskom u odraslu dob njihovo mjesto sve više zamjenjuju romantični partneri, briga oko vlastite djece i posla (Arnett, 2015; Barry i sur., 2009). Važnost partnerskog odnosa u odrasloj dobi potvrđuju istraživanja koja pokazuju da zadovoljstvo partnerskim odnosom u velikoj mjeri doprinosi mentalnom zdravlju te doživljaju blagostanja i dobrobiti (Beckmeyer i Cromwell, 2019; Braithwaite i sur., 2010). Sukladno tome, ambivalentnost osjećaja prema partneru, neusklađenost životnih ciljeva i negativan pristup sukobima u partnerskim odnosima imaju negativan učinak na zadovoljstvo partnerskim odnosom, zadovoljstvo životom i trajanje partnerskog odnosa (Gere i Schimmack, 2013; Gottman i Levenson, 2000; Zoppolat i  sur., 2024).

Uzimajući u obzir važnost partnerskog odnosa i učinke negativnog pristupa sukobima, ovaj blog post bit će posvećen upravo partnerskom odnosu i konstruktivom rješavanju sukoba.

Sukobi u partnerskom odnosu

Sukob nastaje kao posljedica neusklađenosti želja, potreba, granica, ciljeva ili pristupa određenim stvarima između dviju osoba. Primjerice, sukob između partnera može nastati kada jedna osoba želi provesti godišnji odmor na jednom mjestu, a druga osoba na drugome mjestu. U tom slučaju želje dviju osoba su neusklađene.

Također, sukob između partnera može nastati oko količine vremena kojeg provode zajedno. Potreba jedne osobe može biti da provode veću količinu vremena zajedno, a druga osoba može imati potrebu provoditi određenu količinu vremena bez partnera.

Nadalje, sukob može nastati kada jedna osoba preferira da se kupaonica čisti na jedan način, a druga osoba može preferirati drugi način. Tada su načini na koje se rade stvari neusklađene između partnera.

Sukob može nastati i oko dugoročno važnih tema i osobnih ciljeva, poput pristupa odgoju djetetu, financijskih pitanja ili provođenja vremena s partnerovom obitelji ili prijateljima.

Svi navedeni primjeri ilustriraju uobičajene situacije u kojima se partneri ponekad nađu tijekom života. Sukobi su potpuno normalna pojava u partnerskim odnosima i događaju se obično na tjednoj razini. S vremena na vrijeme događaju se i veći sukobi koji u određenoj mjeri djeluju na partnerski odnos. Kakvo će biti djelovanje manjih i većih sukoba na partnerski odnos, ovisi o pristupima sukobu koje partneri koriste.

Pristupi sukobima u partnerskim odnosima

U sukobima u partnerskim odnosima obično uočavamo tri pristupa (Christensen i Shenk, 1991; Domingue i Mollen, 2009; Schrodt i  sur., 2014):

• konstruktivno rješavanje sukoba – pristup u kojem oba partnera započinju raspravu o problemima, izražavaju svoje osjećaje i sudjeluju u rješavanju problema;

• izbjegavanje i uskraćivanje – pristup u koje oba partnera izbjegavaju raspravu o problemima, izbjegavaju jedno drugo i uskraćuju emocionalni/fizički kontakt tijekom razdoblja nakon rasprave;

• zahtijevanje/povlačenje – pristup u kojem jedan partner prigovara i postavlja zahtjeve, dok se drugi partner povlači; u heteroseksualnim partnerskim odnosima najčešće je žena je ona koja postavlja zahtjeve, a muškarac se obično povlači.

Pristupi izbjegavanje s uskraćivanjem i zahtijevanje/povlačenje nepoželjni su pristupi sukobima jer dugoročno dovode do nezadovoljstva odnosom i potencijalno prekida odnosa.

Zašto su ova dva pristupa sukobima nepoželjna? Normalno je da se dvije osobe ne slažu oko svih svakodnevnih ili dugoročno važnih tema. Svaka osoba je do odrasle dobi bila uronjen u vlastiti mikro svijet i odgojena prema određenim načelima koja su se smatrala ispravnima u nekoj obitelji. Do odrasle dobi pojedinac ima izrađenu ličnost, identitet, ključne životne vrijednosti i ciljeve. Tu su još i temperament i genetski određene sklonosti određenim načinima doživljavanja svijeta. Osoba je prikupila i iskustva, koja su ponekad i i traumatska, iz odrastanja ili ranijih partnerskih i drugih važnih odnosa.

Zajedno sa svime navedenim osoba ulazi u partnerski odnos.

Nemoguće je da se svi navedeni čimbenici s kojima se ulazi u partnerski odnos u potpunosti podudaraju. Ponekad za male i donekle nevažne nepodudarnosti pojedinac ima sasvim dovoljno kapaciteta da ih tolerira. No, ponekad će jedan partner (ili oba partnera) imati loš dan i smanjeni kapacitet za toleranciju različitosti i doći će do sukoba.

U intenzivnom odnosu kao što je partnerski odnos potpuno je normalno i da ponašanja partnera djeluju kao okidač za pojedine osobne ranjivosti. Primjerice, kada je jedan partner bolestan i očekuje da će mu/joj drugi partner posvetiti više pažnje i brige, no to se ne dogodi, može se osjećati ljuto, a u pozadini povrijeđeno jer ima doživljaj da nije dovoljno važan partneru. No, drugi partner pritom možda polazi iz vlastitih očekivanja što bi njemu/njoj odgovaralo tijekom bolesti, a to može biti da se njega/nju ostavi na miru i u tišini.

Kada jedan ili oba partnera izbjegavaju rad na različitostima ili problemima u partnerskom odnosu, ponašaju se kao da ne vide slona u sobi. Potiskuju probleme i stavljaju ih pod tepih koji s vremenom postaje planina koja se više ne može zaobići. Različitosti i problemi normalna su pojava, a izbjegavanjem rada na njima oni nisu uklonjeni, već se povećao njihov značaj i negativan utjecaj na partnerski odnos.

Izbjegavanje sukoba javlja se zbog raznih razloga, poput:

• osoba je odrasla u obitelji u kojoj su sukobi bili vrlo intenzivni, česti i/ili se nisu konstruktivno rješavali pa kroz odrastanje stvori uvjerenje da su sukobi loši;
• osoba je odrasla u obitelji u kojoj su se potiskivale emocije i potrebe pa nauči i sama to raditi u partnerskom odnosu;
• strah od tuđe ljutnje;
• strah od neugode do koje dolazi tijekom ili nakon sukoba;
• strah od napuštanja;
• strah da će osobu netko nadjačati u sukobu i da će “izgubiti bitku”;
• potreba za ugađanjem drugima;
• manjak uvida u vlastite potrebe i usmjerenost na tuđe potrebe.

Neovisno o tome koji su razlozi u pozadini izbjegavanja sukoba, posljedice izbjegavanja dugoročno su negativne. Osim što se problemi samo gomilaju, izbjegavanjem sukoba propušta se mogućnost za rastom i razvojem se u odnosu na individualnoj razini, ali i da odnos raste i razvija se. Konstruktivan rad na različitostima i problemima obogaćujući je jer time bolje partneri upoznaju sebe i drugu osobu, brinu za sebe i partnera te daju prostora za normalne ljudske emocije poput ljutnje i frustracije.

No, da bi sukob imao navedene pozitivne posljedice, važno je da se konstruktivno rješava. Kako izgleda konstruktivan pristup sukobima?

Konstruktivno rješavanje sukoba

1. Partneri (vrlo vjerojatno) ne rade stvari protiv vas

Da bi se sukobi rješavali konstruktivno, partneri bi se trebali usmjeriti na problem koji je izvor sukoba i na to kako da taj problem zajedno riješe. Cilj je da su oba partnera usmjerena na problem, a ne da je jedan partner protiv drugoga. Za ostvarivanje ovakve perspektive, potrebno je odvojiti postupke partnera od pretpostavke zašto dolazi do tih postupaka.

Često se događa da partneri pretpostavljaju kako im druga strana određene stvari radi namjerno. Međutim, u pravilu partneri ne rade stvari namjerno da vama bude loše ili da vama napakoste. Dakle, obično ne rade stvari protiv vas, već doživljavaju stvari drugačije od vas i pritom vaše granice ili potrebe budu narušene. Ako partneri uistinu opetovano namjerno rade stvari kako biste vi bili loše, upitno je koliko je taj odnos zdrav i funkcionalan.

Najčešće je ipak slučaj da se u odnosima ljudi ne usmjeravaju protiv vas. To ne umanjuje mogućnost da ćete ipak biti povrijeđeni kada partner naruši vaša očekivanja, želje ili potrebe, ali smanjuje intenzitet te povrijeđenosti. Kada je situacija manje osobna ili ozbiljna, razina povrijeđenosti je manja.

2. Izbjegavajte pretpostavke

Nemojte pretpostavljati što druga osoba misli, osjeća ili treba. Iako se osobe u partnerskom odnosu jako se dobro poznaju, jedna osoba i dalje ne zna svaku misao, osjećaj ili potrebu druge osobe.

Pitajte i provjerite s drugom osobom što joj prolazi kroz glavu, kako se osjeća i što joj treba.

Budite transparentni i vi sa svoje strane te jasno izražavajte vlastite potrebe bez očekivanja da će ih druga osoba sama odrediti.

3. Odredite vlastite okidače

Pratite koje situacije oko partnerskog odnosa izazivaju u vama neugodne emocionalne reakcije. Time ćete bolje prepoznati kada bi sukob mogao nastati. Znat ćete vlastite “slabe točke” na koje ćete pripaziti da ne bi došlo do eskalacije vaših emocija. Uz to, naučit ćete uočavati što se u vama u dubini događa i koje su psihološke potrebe narušene. Time ćete bolji moći iskomunicirati što vam treba i manje ćete se usmjeravati na površinske teškoće koje su u nekoj situaciji naglašene.

Stoga se zapitajte:

• U kojim situacijama u partnerskom odnosu ste ljuti, frustrirani ili iznervirani?
• Što se točno u tim situacijama događa?
• Jesu li obično vaše reakcije na te okidače intenzivnije kada ste umorni, gladni ili pod stresom?
• Ima li u tim situacijama ispod ljutnje, frustracije i iznerviranosti drugih neugodnih emocija (npr. jeste li, zapravo, povrijeđeni, tužni, posramljeni, razočarani, ustrašeni, anksiozni, osjećate krivnju)?
• Koje su vaše psihološke potrebe narušene u tim situacijama? Osjećate li se zanemareno, nebitno, nevidljivo ili nedovoljno vrijedno? Osjećate li da vas druga osoba ne razumije, dubinski ne vidi i ne čuje? Osjećate li da vam nedostaje autonomije i da se gušite? Osjećate li da vam nedostaje razgovora, podrške, brižnosti, pažnje i povezanosti?

4. Koristite asertivnu komunikaciju

Procijenite koji od okidača se odnose na stvari koje su vam vrlo važne, a koje su vam stvari vrlo malo važne i gotovo nevažne. Za važne stvari odredite koje su vaše potrebe narušene i pripremite se unaprijed za asertivnu komunikaciju u nekoj sljedećoj situaciji. Dakle, unaprijed pripremite što okvirno želite reći sljedeći puta, i vježbajte u sebi ili na glas pred ogledalom kako ćete to reći na smiren i asertivan način.

Asertivnom komunikacijom izražavate vlastite potrebe na smiren i samopouzdan način te pritom poštujete integritet druge osobe. Kroz ovakvu komunikaciju pokušajte dati do znanja koje su vaše potrebe i granice narušene, ali saslušajte i drugu osobu i njezinu perspektivu na situaciju. Odredite kako možete uvažiti potrebe obje strane ili ako to nije moguće, odredite koji bi bio kompromis.

Više o asertivnoj komunikaciji možete naučiti u treningu asertivnosti.

5. Umirite se

Ako su vaše emocije i/ili emocije partnera nastale u sukobu vrlo intenzivne, zaustavite se i uzmite pauzu. Nemojte nastaviti razgovor sve dok se ne smirite.

Nađite signal kojim ćete dati do znanja da su emocije preintenzivne i da je potrebno uzeti pauzu. To može biti riječ (npr. “stop” ili neka neutralna riječ za sukobe kao što je “oblak”) ili da dignete ruku kao da želite doći do riječi na sastanku. Taj signal dogovorite kada ste smireni i imajte na umu da taj signal znači da je vrijeme za pauzu. Uz taj signal ne trebate ništa drugo reći ili učiniti.

Kada uzimate pauzu, odvojite se od partnera i promijenite prostor u kojem se nalazite. Ako ste u dnevnom boravku, možete otići u kupaonicu ili u šetnju oko kuće/po kvartu, a partner u spavaću sobu ili na balkon. Nemojte nastavljati razgovor ste dok oboje niste u većoj mjeri smireni nego što ste uznemireni. Ne morate biti u potpunosti mirni, ali je važno da ste dovoljno smireni da možete zdravo i racionalno razmišljati. Kada ste u afektu, to obično nije moguće. Štoviše, u afektu se stvari čine fatalnima, negativnima, osobnima i izrazito ozbiljnima te se vidi samo trenutni problem i ne vide se ostale situacije i pozitivna iskustva s partnerom.

Ako se tijekom dana ne možete umiriti, u redu je prespavati i dopustiti spavanju da umiri pobuđeni živčani sustav. Ako ne riješite sukob isti dan, već ga rješavate više dana, to je sasvim u redu. Problematično je ako se o sukobima uopće ne raspravlja ili se oni izbjegavaju. No, zdravo je sukobe, pogotovo ako su veliki i značajni, rješavati kroz neko vrijeme. Ne stvarajte si pritisak da sukob morate riješiti isti dan.

Ako je vaša emocionalna reakcija vrlo intenzivna i vidite da nadilazi ozbiljnost situacije, moguće je da se aktivirala vaša ranjivost i neka od shema zbog kojih suviše negativno i pojednostavljeno gledate na situaciju, sebe ili drugu osobu. U tom slučaju bi bilo važno da odredite s kojim prošlim iskustvima je povezana ta situacija i kako vaša prošlost utječe na interpretaciju situacija u sadašnjosti. Za pomoć u radu u tom području preporučila bih vam rad sa stručnjacima za mentalno zdravlje, kao što su shema terapeuti.

Literatura

Arnett, J. J. (2015). Emerging adulthood: The winding road from the late teens through the twenties (2nd ed.). Oxford University Press. doi:10.1093/oxfordhb/9780199795574.013.9

Barry, C. M., Madsen, S. D., Nelson, L. J., Carroll, J. S. i Badger, S. (2009). Friendship and romantic relationship qualities in emerging adulthood: Differential associations with identity development and achieved adulthood criteria. Journal of Adult Development, 16(4), 209–222. doi: 10.1007/s10804-009-9067-x

Beckmeyer, J. J. i Cromwell, S. (2019). Romantic relationship status and emerging adult well-being: Accounting for romantic relationship interest. Emerging Adulthood, 7(4), 304–308. doi: 10.1177/2167696818772653

Braithwaite, S. R., Delevi, R. i Fincham, F. D. (2010). Romantic relationships and the physical and mental health of college students. Personal Relationships, 17(1), 1–12. doi: 10.1111/j.1475-6811.2010.01248.x

Camirand, E. i Poulin, F. (2022). Links between best friendship, romantic relationship, and psychological well-being in emerging adulthood. The Journal of Genetic Psychology: Research and Theory on Human Development, 183(4), 328–344. doi: 10.1080/00221325.2022.2078684

Christensen, A. i Shenk, J. L. (1991). Communication, conflict, and psychological distance in nondistressed, clinic, and divorcing couples. Journal of Consulting and Clinical Psychology, 59(3), 458–463. doi: 10.1037/0022-006X.59.3.458

Domingue, R. i Mollen, D. (2009). Attachment and conflict communication in adult romantic relationships. Journal of Social and Personal Relationships, 26(5), 678–696. doi: 10.1177/0265407509347932

Gere, J. i Schimmack, U. (2013). When romantic partners’ goals conflict: Effects on relationship quality and subjective well-being. Journal of Happiness Studies: An Interdisciplinary Forum on Subjective Well-Being, 14(1), 37–49. doi: 10.1007/s10902-011-9314-2

Gottman, J. M. i Levenson, R. W. (2000). The timing of divorce: Predicting when a couple will divorce over a 14-year period. Journal of Marriage and the Family, 62(3), 737–745. doi: 0.1111/j.1741-3737.2000.00737.x

Schrodt, P., Witt, P. L. i Shimkowski, J. R. (2014). A meta-analytical review of the demand/withdraw pattern of interaction and its associations with individual, relational, and communicative outcomes. Communication Monographs, 81(1), 28–58. doi: 10.1080/03637751.2013.813632

Zoppolat, G., Righetti, F., Faure, R. i Schneider, I. K. (2024). A systematic study of ambivalence and well-being in romantic relationships. Social Psychological and Personality Science, 15(3), 329-339. doi: 10.1177/19485506231165585