Odmor i opuštanje u suvremenom svijetu često djeluju poput luksuza. Često smo preplavljeni obvezama. Nastoji se optimizirati svaki trenutak u danu. Žuri se s jednog mjesta na drugo. U prometu se osjeti nervoza čim netko odmah ne krene na zeleno svjetlo na semaforu.
Često se čuju rečenice poput:
- “Ništa ne stižem.”
- “Kad bi barem dan imao 48 sati.”
- “Nisam vidjela prijatelje tjednima; ne stignem od svih obveza.”
- “Na godišnjem sam, ali ne mogu isključiti mozak i ne misliti što sve trebam napraviti.”
- “Stalno negdje žurim.”
- “Ne znam kada sam se zadnji puta naspavao/la.”
- “Toliko sam umoran/na, a ne stignem stati; sve će se raspasti ako ne obavim sve što treba.”
Što se to događa u životima suvremenog čovjeka? Jesu li obveze i žurba dio realiteta ili si ih sami namećemo? Ne stižemo se odmoriti ili se ne znamo odmarati? Jesu li odmor i opuštanje uistinu luksuz? U nastavku blog posta zavirite u odgovore na ova pitanja.
(Samo)nametnuti pritisak uništava odmor
Tehnološki napredak omogućio je izrazito brz prijenos informacija. Stoga je suvremeno doba brže i dinamičnije nego bilo koje vrijeme u povijesti do sada.
Dok su naši preci u proteklim desetljećima morali odlaziti u knjižnice kako bi prikupljali znanje ili čekati vijesti na radiju i televiziji da čuju novosti, danas su znanje i novosti dostupni u bilo kojem trenutku jednim klikom na mobitelu.
Dostupni smo porukom ili pozivom u bilo kojem trenutku.
Količina informacija po portalima i društvenim mrežama beskonačna je.
Ne gledaju se dugački video materijali, već samo kratki isječci (npr. reels, Youtube shorts...). Nema vremena za dugačke obavijesti ili tekstove. Previše je informacija koje se previše brzo mijenjaju.
Imamo konstantni uvid u tuđe živote na društvenim mrežama (tj. bolje rečeno – imamo uvid u ono što drugi žele da vidimo).
Društva postaju sve više individualistički orijentirana i kompetitivnija. Standardi izvrsnosti povećavaju se i perfekcionizam je u porastu (Curran i Hill, 2019).
U takvim okolnostima nimalo ne iznenađuje da dolazi do:
- kontinuirane povećane pobuđenosti zbog količine i brzine informacija kojima smo izloženi;
- stvaranja psihološke ovisnosti o digitalnim uređajima i internetu jer je pobuđenost koju stvaraju nagrađujuća za naš mozak;
- doživljaja praznine kada se ništa ne događa, kada je dosadno i tiho.
A dolazi i do:
- doživljaja da nikad nije dovoljno koliko i što radimo;
- stalne zauzetosti obvezama jer se čini da ne smijemo stati – ako stanemo, drugi ljudi, koji su izdržljiviji/jači/uporniji/mlađi, pregazit će nas;
- doživljaja da drugi žive bolje od nas;
- teškoća u zaustavljanju razmišljanja što se sve mora napraviti;
- doživljaja da ništa ne stižemo;
- doživljaja da nemamo vremena za odmor.
Kada jednom zapnemo u žrvnju pritisaka oko obveza i stalnog ganjanja novih ciljeva, teško se iz tog žrvnja izvući van. Izlazak iz tog žrvnja stvara nemir i neugodu. Čini se pogrešnim. Osjećamo tenziju na samu pomisao da ćemo nešto mijenjati. Čak i ako uzmemo odmor, on se čini kao mučenje jer glasić u glavi, koji govori što smo sve sad mogli obaviti i što nas sve čeka, ne staje.
U takvim okolnostima odmor ili ne postoji ili ako postoji, nije kvalitetan. Ne dolazi do stvarnog odmicanja od obveza. Ne dolazi do ispunjavanja bitnih potreba, kao što je opuštanje, spontanost, uživanje u nečemu (npr. hobijima) što nije dio profesionalnog identiteta ili drugih naših uloga.
U konačnici se naš organizam troši i ne puni se svime što mu je potrebno. Organizam se nalazi u poziciji kao da jedemo samo brokulu. Brokula je zdrava, ali nije dovoljna za zdravo funkcioniranje tijela. Potrebni su i drugi nutrijenti da bismo bili zdravi. Tako i time što ispunjavamo postavljene ciljeve, zadovoljavamo bitnu psihološku potrebu za kompetentnošću. No, zanemarujemo druge potrebe koje su podjednako važne za naše mentalno zdravlje, poput potrebe za odmorom.
Posljedice manjka kvalitetnog odmora i odmaka od obveza
Prenatrpanost obvezama i užurbanost drže nas u drive modu. Um i tijelo kontinuirano se nalaze u stanju napetosti.
Kao da vozimo auto – poželjno je da tijekom vožnje pazimo kakva je cesta, gdje su drugi auti i ostali sudionici prometa. No, ne možemo voziti koncentrirano i odmorno duže vrijeme, nego se moramo odmoriti. Također, auto se pregrije ako vozite bez pauze dugo vremena, a i potroši se gorivo ili struja koji su potrebni da bi radio.
Tako ni mi ne možemo ispunjavati razne ciljeve, biti pod pritiskom i u žurbi duže vrijeme bez kvalitetnog odmora. Ako ne zastanemo i odmorimo se, tijelo prelazi u burnout. Drugim riječima, pregori. To se očituje kroz, primjerice (Mental Health UK, 2025):
- kronični umor,
- iscrpljenost,
- pad motivacije za stvari koje su osobu prije veselile,
- doživljaj otuđenosti,
- bezvoljnost,
- veću razinu cinizma i sarkazma,
- pad imuniteta,
- psihosomatske probleme,
- hipertenziju.
Obično tek u takvim okolnostima, kada je stanje već postalo poprilično teško i problematično, osoba napokon stane i uvidi da je potrebno promijeniti životni stil i tempo.
Promjene u društvu ipak se naziru
Svjesnost o posljedicama života u pritiscima i užurbanosti u posljednjim godinama raste. Ljudi sve više teže dobroj ravnoteži privatnog i poslovnog života (Benítez-Márquez i sur., 2022; Waworuntu i sur., 2022). Velika važnost stavlja se na mogućnost samoaktualizacije, fleksibilnost i autonomiju na radnom mjestu.
Nadalje, od početka 1990-ih godina u zapadnim razvijenim zemljama sve je češći downshifting (Cockman i Pyke, 2020). Ovaj engleski naziv odnosi se na svjesno usporavanje tempa karijere i života. Kod downshiftinga osoba bira manje stresni, često slabije plaćeni posao, u zamjenu za veću ravnotežu između privatnog i poslovnog života. Veliki pritisci u okviru posla, radoholizam, konzumerizam, naglašena kompetitivnost i prekovremeni rad mijenjaju se za sporiji i manje stresan posao (obično i manje plaćen posao).
U privatnom životu ljudi su sve skloniji digitalnom detoxu i manjoj dostupnosti u bilo kojem trenutku putem društvenih mreža i drugih komunikacijskih kanala.
“Imam pravo na odmor i usporiti.”
“Imam pravo na odmor i usporiti.” Iako se možda um i tijelo bore protiv ove rečenice, ona predstavlja činjenicu. Ako vam se čini da ne smijete odmoriti i usporiti, zapravo, birate ne odmoriti i ne usporiti. Neke stvari uistinu jesu neodgodive, poput plaćanja računa, održavanja prezentacije u zadanom terminu na poslu ili hranjenje novorođenčeta (odnosno, odgodive su uz jako visoku cijenu koju ćete zbog odgađanja platiti). No, osim nekolicine neodgodivih obveza, ostale obveze i koliko ćemo im se posvetiti mi sami biramo.
Birate hoćete li neke zadatke delegirati drugima, pa makar ih ti drugi ne napravili savršeno, ili ćete sebe natjerati da obavite te zadatke. U redu je, primjerice, prepustiti drugoj osobi da usiše stan, neovisno o tome što neće usisati sve kutove i dijelove ispod kauča.
Birate da vodite u svojoj glavi razne optimizacije poslova i vremena, umjesto da prihvatite da se neke stvari neće obaviti. Sigurno nisu sve stvari jednako prioritetne.
Pokušajte stoga:
- odrediti što je stvarno važno, a što nije;
- više se posvetiti onome što je važno, nego onome što nije;
- prihvatiti da nikada nećete sve završiti i da će uvijek uslijediti novi zadaci;
- prihvatiti da je u redu pogriješiti i da nikada nitko, uključujući vas, neće biti savršen;
- osvijestiti da obavljeni poslovi i zadaci ne definiraju vrijednost vas kao osobe;
- osvijestiti da osjećaju “nije dovoljno” ne možete dokazati da jeste dovoljno dobri jer uvijek nakon jednog obavljenog zadatka slijedi uskoro novi zadatak za koji će se djelovati da se i on mora obaviti kako biste bili “dovoljno dobri”.
Vježbajte usporavanje tijekom dana. Ne žurite s jednog mjesta na drugo i manje gledajte u svakom trenutku na sat i u mobitel. Ako dogovarate kavu, pokušajte ju dogovoriti tako da nije na minutu nakon što završite posao. Dajte si vremena i prostora da ne završavate poslove i privatne dogovore pod vremenskim pritiskom.
Istražite što vas veseli i opušta te uključite te aktivnosti u svoj raspored umjesto skrolanja po mobitelu i gledanja u prazno u TV.
Koristite vježbe opuštanja i meditacije. Time ćete pomoći vašem tijelu da otpusti napetost koja se skuplja tijekom dana. Češće tijekom dana osvijestite koji dijelovi tijela su napeti i ciljano ih opustite (npr. opustite čeljust, spustite ramena, opustite šake).
Budite prisutni u trenutku i, primjerice, hodajući ulicom pogledajte više oko sebe (zgrade, nebo, drveće, travu…). Svjesno pristupite onome što vas veseli. Ako je to šalica čaja, svjesno joj se posvetite kada god je to moguće, bez multitaskinga i bivanja u glavi na nekom drugom mjestu, a ne uz šalicu čaja. Time ćete povećati doživljaj ispunjenosti kroz svakodnevnicu i pomoći tijelu da se opusti barem na nekoliko trenutaka više puta tijekom dana. I tih nekoliko trenutaka puno će značiti za vaše mentalno i tjelesno zdravlje 🙂
Prijavite se za primanje obavijesti o novim blog postovima!
Literatura
Benítez-Márquez, M. D., Sánchez-Teba, E. M., Bermúdez-González, G. i Núñez-Rydman, E. S. (2022). Generation Z within the workforce and in the workplace: A bibliometric analysis. Frontiers in Psychology, 12, 736820.
Cockman, R. L., & Pyke, L. (2020). Downshifting: Boundary management for the privileged few? Ephemera: Theory & Politics in Organization, 20(4), 43–64.
Curran, T. i Hill, A. P. (2019). Perfectionism is increasing over time: A meta-analysis of birth cohort differences from 1989 to 2016. Psychological Bulletin, 145(4), 410-429. doi: 10.1037/bul0000138
Mental Health UK (2025). https://mentalhealth-uk.org/burnout/
Waworuntu, E. C., Mandagi, D. W. i Pangemanan, A. S. (2022). Work-Life Balance, Job Satisfaction and Performance Among Millennial and Gen Z Employees: A Systematic Review. Society, 10(2), 384-398.
