“Kako sam to mogao/la učiniti? Gdje mi je pamet bila?”
“Kakva sam ja osoba ako ne saslušam prijateljicu?”
“Kako sam mogao/la zaboraviti na rođendan prijatelja?”
“Moram napraviti ručak za partnera, inače ću se osjećati kao da sam loša partnerica.”
U svim navedenim primjerima emocija koja se pojavljuje u pozadini je krivnja. Uz krivnju, možda se pojavljuju i druge emocije poput srama ili ljutnje, ali s obzirom na to da su one obrađene u drugim blog postovima (o sramu možete pročitati na ovoj poveznici, a o ljutnji na ovoj poveznici), u ovom blog postu bavit ćemo se krivnjom.
Što je krivnja?
Krivnja je emocija samosvijesti koja se javlja kada (u)činimo nešto loše. Često krivnja ne proizlazi iz stvarne situacije, odnosno ne proizlazi iz nečega što smo, objektivno gledano, učinili loše, nego mi samo mislimo da smo učinili nešto loše. Krivnja je obično vezana uz druge ljude i naše postupke prema njima. No, krivnja se javlja i kada kršimo određena moralna pravila, ali ni ta pravila ne moraju biti objektivno ispravna pravila, već se mogu temeljiti na onome što smo mi zamislili da je ispravno ili smo iz odgoja usvojili da je ispravno. Pogledajmo na primjerima što to znači.
Ovu emociju možemo osjećati ako smo u svađi rekli ružne stvari drugoj osobi. U takvoj situaciji krivnja proizlazi iz realne situacije, odnosno uviđamo da smo u afektu postupili na loš način i žao nam je zbog vlastitih postupaka. Krivnja nas može potaknuti na to da se ispričamo drugoj osobi, čime možemo izgladiti odnos i popraviti štetu učinjenu ružnim riječima koje smo izrekli. Osim toga, osjećaj krivnje poprilično je neugodan, potiče nas na preispitivanja vlastitih postupaka pa nas može potaknuti i na to da ubuduće pripazimo i potegnemo unutarnju kočnicu kada smo u afektu.
No, može se dogoditi da u ovakvoj situaciji osoba ne osjeća samo krivnju zbog vlastitog postupka, već i sebe počinje doživljavati kao lošu osobu, lošu partnericu/lošeg partnera, lošu prijateljicu/lošeg prijatelja, lošu kćer/loše sina… Tada se krivnja “pretoči” u sram i “izjeda” osobu, stvarajući joj pritisak da se ispričava, opravdava ili na neke načine iskupljuje drugoj osobi. Više o sramu, kao i razlici između srama i krivnje možete pročitati u blog postu na poveznici. U tom slučaju krivnja postaje veliki teret i djelomično na negativan način potiče osobu da se ispriča. To bi značilo da se osoba ispričava djelomično jer joj je žao zbog vlastitog postupka, ali i djelomično jer želi očuvati sliku o sebi u vlastitim, kao i tuđim očima. Ne želi biti “loša osoba”.
Ponekad se na sve to pojavi i strah od napuštanja, odnosno osoba strahuje da bi moglo doći do napuštanja ako je netko ljut na nju zbog određenog postupka. Često osoba pritom precijeni razinu ljutnje koju netko osjeća i vjerojatnost napuštanja.
No, krivnju neka osoba može osjećati i kada nije izrekla ili učinila nešto loše. Kriviti se možemo kada smo uzeli mali predah od posla jer smo premoreni pa ne dajemo maksimum taj dan na poslu. Možemo ju osjećati kada smo umorni došli s posla pa kažemo članu obitelji da ne možemo sad sudjelovati u nekoj aktivnosti ili saslušati što ga/ju muči. Ovo su primjeri u kojima smo poslušali sami sebe i slijedili vlastite kapacitete, no doživljaj nam je kao da to nije u redu i da smo sebični te se krivimo zbog toga. Ponekad se samožrtvujemo iz krivnje, iscrpljujući se pritom, ali, nažalost, djelomično iz nezdravih motiva – krivnja nam stvara pritisak, tjera nas da ne poštujemo sebe i vlastite granice.
Koja je funkcija krivnje?
Kao što smo spominjali u blog postu o emocijama (možete ga se prisjetiti putem ove poveznice), naše emocije imaju neku funkciju, odnosno svrhu. U suštini, emocije nam pomažu da možemo preživjeti i imati dobre socijalne odnose. Stoga i krivnja ima važne funkcije.
Prvenstveno, budući da krivnja može biti poprilično neugodna, ova emocija nas potiče da se ispričamo drugoj osobi, čime održavamo socijalne odnose, a oni su nam kroz povijest pomagali da opstanemo, preživimo i nosimo se s opasnostima. Socijalni odnosi pomažu nam i u zadovoljenju psiholoških potreba, poput potreba za emocionalnom toplinom, prihvaćanjem i pripadanjem.
Uz to, krivnja nas potiče da ubuduće pripazimo na vlastito ponašanje, čime usvajamo, često nepisana, pravila ponašanja koja su važna za suživot u mikrokulturi u kojoj boravimo.
Dakle, krivnja je korisna emocija koja nam pomaže da se uklopimo u sredinu u kojoj živimo, održavamo socijalne odnose i pritom ne činimo drugim ljudima nešto nažao. Ova emocija počinje stvarati probleme kada je vrlo česta (tj. osoba ju doživljava u velikom broju situacija), vrlo intenzivna i stvara pritisak da se ponašamo na načine koji nadilaze ozbiljnost situacije ili vlastite kapacitete i zdrave granice, što je opisano u prošlom dijelu teksta.
Kako se razvija emocija krivnje tijekom odrastanja?
Kao i druge emocije samosvijesti, krivnja se javlja između prve i druge godine života. U tom razdoblju sposobnosti postaju dovoljno razvijene da dijete može tumačiti emocionalne izraze drugih ljudi i određivati uzročno-posljedične veze (Berk, 2007).
Jako važan utjecaj na razvoj emocija samosvijesti ima okolina. Nastojeći usaditi moralne vrijednosti koje društvo ili sami roditelji smatraju ispravnima, često roditelji govore rečenice poput: “Nemoj to raditi, mama će biti tužna.”, “Kakav si ti to prijatelj da nisi dao Luki igračke?”.
Kada roditelji učestalo povezuju djetetovo ponašanje s emocijama drugih ljudi (npr. dijete ne pospremi igračke pa roditelj kaže da će mama zbog toga biti tužna), velika je vjerojatnost da će dijete usvojiti pogrešnu ideju o tome da je odgovorno za tuđe emocije. Pretjerano će sebi pripisivati tuđa neugodna emocionalna stanja i očekivati negativne reakcije od drugih ljudi (npr. da će netko biti ljut, povrijeđen ili zamjerati).
Uz to, rečenicama poput prethodno navedene rečenice “Kakav si ti to prijatelj da nisi dao Luki igračke?”, roditelji povežu djetetovo ponašanje s time kakvo je dijete kao osoba, odnosno u ovom slučaju prijatelj. To stvara temelj za pretjerano poistovjećivanje vlastitog ponašanje i slike o sebi. Dijete kroz ovakve rečenice stvara ideju da će, ako ne napravi nešto prema pravilima koja se očekuju od njega, biti loša osoba, prijatelj, sin… Time nastaje nezdrava krivnja koja osobu potiče da “služi” drugima kako ne bi slika o samome sebi bila narušena. Kod pretjeranog poistovjećivanja slike o sebi i vlastitog ponašanja preveliki je fokus na svakom pojedinom ponašanju kao pokazatelju toga tko smo mi kao osoba. Primjerice, svaka situacija je novi test za to koliko sam dobra prijateljica i ako jednom ne saslušam prijateljicu kada joj je teško, nastaje osjećaj krivnje koji mi signalizira da nisam dobra prijateljica, zanemarujući pritom u koliko slučajeva jesam bila uz nju i saslušala ju.
Primjereniji oblik roditeljskog utjecaja bio bi navoditi koje ponašanje je primjereno, a koje nije i konkretno zašto nije, bez referiranja na tuđe emocije ili kakva osoba će dijete biti ako postupi na loš način. Primjerice, kada dijete ne posudi igračku drugom djetetu mogli bismo reći: “Nije lijepo što si zadržao igračku za sebe. Važno je dijeliti igračke i Luka je tvoj prijatelj, voli se igrati s ovim igračkama kao i ti. Vidi, i ja dijelim s tobom svoje stvari, podijeli i ti s Lukom pa da vidimo kako se možete i zajedno igrati, moglo biti biti još zabavnije nego kad si sam.”
Tijekom razvoja može se dogoditi da dijete, zbog opterećenosti roditelja nekim problemima, počne preuzimati ulogu odraslog (engl. parentification). Iz uloge odrasloga počne pretjerano brinuti o tome kako se roditelj osjeća (ili oba roditelja) i nastoji iščitati potrebe i osjećaje roditelja kako bi mu olakšao život. Nerijetko se pritom kod djeteta razvija pretjerana krivnja ako vidi da je roditelj loše i na sebe preuzima previše odgovornosti za to kako se roditelj osjeća. Kasnije kroz život takav obrazac doživljavanja i ponašanja može se prenijeti na druge odnose.
Kako se nositi s krivnjom?
Kada se radi o krivnji koja je primjerena situaciji, kao u primjeru u ovom tekstu kada smo govorili o krivnji koju osoba osjeća nakon što je konfliktu izrekla ružne riječi sugovorniku, adekvatna reakcija bila bi isprika sugovorniku, a zatim i nastojanje da sličnu povredu integriteta, granica ili prava druge osobe ne ponovimo. Važno je da isprika dolazi iz zdrave empatije prema drugoj osobi i usmjerenosti na to da naše ponašanje nije bilo u redu, a ne iz pritiska koji stvara strah od napuštanja ili ideja da smo loša osoba.
Ako se pojavljuje vrlo intenzivna krivnja ili krivnja koja sa sobom nosi i ideju da smo loša osoba zbog određenog postupka, za početak odvojimo postupak i tko smo mi kao osoba. Neki postupak ne čini nas dobrom ili lošom osobom. Vrlo smo složena bića koja u određenom trenutku nose u sebi niz uloga te u svakoj od njih imamo tisuće postupaka i namjera. Uz to, kroz vrijeme se mijenjamo u istoj ulozi (npr. ulozi prijateljice, kćeri), a time mijenjamo svoje postupke i namjere. Stoga je vrlo nepravedno, ali i nelogično, ideju tko smo mi svesti na određena ponašanja koja su nam u nekom trenutku u fokusu.
Važno je uzeti u obzir i da tuđa reakcija na neku situaciju nije u potpunosti u našoj kontroli i odgovornosti. Svojom verbalnom i neverbalnom komunikacijom utječemo na sugovornika, ali kako će se točno druga osoba osjećati ili kako će reagirati ovisi o toj osobi (npr. ovisi o njenom temperamentu, osobinama ličnosti, ranijim iskustvima, odgoju, drugim okolnostima u njezinom trenutnom životnom periodu…). Drugim riječima, ako je roditelj ljut jer niste došli u posjetu do njih za vikend, to ne znači da je vaš postupak izravno doveo do ljutnje kod roditelja, već ljutnja proizlazi iz njihovog doživljaja situacije.
Nadalje, prisjetimo se da smo u nekom trenutku napravili najbolje što smo mogli u tom trenutku. Lako je odrediti što smo sve mogli drugačije napraviti nakon što se situacija odigrala i ishod nam je poznat.
Zastanite na trenutak i priupitajte se jeste li prestrogi prema sebi i maltretirate li sebe visokim standardima ponašanja, a zaboravljate da ste samo čovjek, nesavršeno biće koje griješi. To ne znači da opravdavamo vlastite postupke i nastojimo ponavljati greške, već da ih prihvaćamo kao sastavni dio naše ljudskosti. Zapitajte se i imate li možda pravila, usvojena tijekom odgoja, o tome kako se nešto radi, a koja su kruta, stroga i ne odgovaraju složenosti ljudskog života.
Možemo još izdvojiti i nošenje s krivnjom nakon gubitka (npr. prekida odnosa, smrti neke osobe). Nije rijetkost da se ljudi nakon gubitka fokusiraju na neki aspekt vlastitog ponašanja u odnosu s drugom osobom i razmišljaju kako bi stvari bile drugačije da tog aspekta ponašanja nije bilo. Time se, razumljivo, pojavljuje i emocija krivnje. Međutim, ovakvo razmišljanje označava pretjerano preuzimanje odgovornosti za ishod nekog događaja. Stoga je važno prisjetiti se da imamo samo malu razinu kontrole nad situacijom, reakcijama drugih ljudi ili nekim ishodom, kao i da smo u nekoj situaciji postupili najbolje što smo tada znali.
U konačnici, nastojte da vas u ponašanju vode vaše životne vrijednosti (više o njima pročitajte u blog postu na poveznici), a ne nezdrava razina krivnje. Raditi stvari iz pritiska koji pretjerana krivnja stvara nije korisno za vas, ali ni za odnos s drugom osobom. Pretjerana krivnja briše vašu autentičnost, slobodu izbora, zdrave granice te stvara krutost, ukočenost i pretjeranu napetost. Stoga se zapitajte kakvi vi želite biti u nekom odnosu i nastojte to postići, ali prihvatite da svi griješimo i da te greške o vama ne govore da ste loša osoba.
Literatura
Berk, L. (2007). Psihologija cjeloživotnog razvoja. Jastrebarsko: Naklada Slap.