Što znači biti zdrav? Ljudi većinom na ovo pitanje odgovore rečenicama poput: “Kada nisam bolestan/Kada me ništa ne boli/Kada su mi svi nalazi uredni.” No, znači li zdravlje uistinu samo izostanak bolesti?
Što je zdravlje?
Prema biomedicinskom modelu, zdravlje predstavlja odsustvo bolesti (Rocca i Anjum, 2020; Wade i Halligan, 2004). Drugim riječima, nisam bolestan – dakle, zdrav sam. Ovaj model i pristup zdravlju bio je dominantan tijekom 20. stoljeća, a nastao je pod utjecajem istraživanja o uzročnicima bolesti u 19. stoljeću koja su utrla put modernim pristupima liječenju bolesti (npr. Koch i istraživanja o uzročnicima tuberkuloze, kolere, malarije; Pasteur i njegova istraživanja mikroba). Zahvaljujući ovim istraživanjima pronađeni su uzročnici raznih zaraznih bolesti, čime su otkrivene i učinkovite metode uklanjanja tih uzročnika. Osim toga, u 20. stoljeću istraživanja o uzročnicima bolesti odredila su i razne genetske čimbenike koji služe kao predispozicija za razvoj bolesti, što je pomoglo razvoju najsuvremenijih metoda kojima se uspješno tretiraju čak i genetski problemi koji dovode do određenih bolesti (npr. CRISPR).
Biomedicinski model usmjeren je na traženje uzroka neke bolesti i tretman kojim se uzročnik može ukloniti. Time su brojne ranije smrtonosne bolesti sada samo vrlo blaga bolest pa je i životni vijek značajno povećan. No, kao što možda na svojoj koži ili u bližoj okolini možete uočiti, nisu stvari toliko jednostavne kao što ih biomedicinski model predstavlja. Naime, postoje teškoće za koje nema jasnog medicinskog uzorka. Primjerice, kod funkcionalnih poremećaja (npr. sindrom iritabilnog crijeva, fibromialgija) nema vidljivih znakova organskog oštećenja, a teškoća je i dalje tu. Nadalje, biomedicinski model donekle je i redukcionistički, odnosno pojednostavljuje pogled na bolesti. Kod nekih bolesti uistinu se može izolirati jedan uzročnik te bolesti, ali su kod brojnih bolesti uzročnici mnogobrojni i važne su interakcije između tih uzročnika. Tako, recimo, neće svaka osoba s genetskom predispozicijom ili koja je pušač oboljeti od raka pluća. Također, ovaj pristup zdravlju najviše se bavio tjelesnim zdravljem, odnosno poistovjećivao je zdravlje s tjelesnim zdravljem, zanemarujući pritom mentalno zdravlje.
Stoga je u 70-im godinama 20. stoljeća nastao biopsihosocijalni model (Engel, 1977) koji zdravlju pristupa holistički. Upravo je ovaj model ugrađen u aktualnu definiciju zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije prema kojoj zdravlje predstavlja stanje tjelesnog, mentalnog i socijalnog blagostanja (WHO, 2023a). Dakle, zdravlje nije samo odsustvo tjelesne bolesti, već ispunjenje, dobrobit i blagostanje i u tjelesnom i u mentalnom i u socijalnom području.
Sva tri područja, u kojima je važno ostvariti blagostanje za sveukupno zdravlje, povezana su. Zamislimo situaciju u kojoj se osoba preseli u drugi grad. Preseljenjem gubi svoju socijalnu mrežu, barem za kontakt uživo. Zamislimo dalje da je ta osoba u obitelji naučila kako treba stisnuti zube kad joj je teško i ne pokazivati emocije. Dolaskom u novi grad toj osobi je, naravno, na prvu stresno, ali ne vidi potrebu za time da pokaže svoje emocije jer bi to bilo za slabiće. Samo gura naprijed iz dana u dan. Najednom se počnu pojavljivati problemi sa želucem za koje se ispostavi da su psihosomatske prirode. Kako je to trenutak u kojem je ta osoba možda prvi puta osjetila veliku dozu gubitka kontrole jer nije mogla samo tako, preko noći, riješiti psihosomatske probleme, s vremenom se počnu pojavljivati pojačane brige o zdravlju koje prerastu u zdravstvenu anksioznost.
Dakle, teškoće u jednom području povezane su s teškoćama u druga dva područja zdravlja pa je za kvalitetan rad na sebi i zdravlju važno obuhvatiti sva tri područja te u svakome od njih nastojati ostvariti blagostanje.
Mentalno zdravlje
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO, 2023b), mentalno zdravlje je stanje u kojem pojedinac realizira svoje potencijale i sposobnosti, može se nositi sa svakodnevnim životnim stresorima, produktivan je i ispunjen te može doprinijeti zajednici (na mikro i makro razini).
Mentalno zdravlje nije pitanje „sve-ili-ništa”, već se radi o kontinuumu. To bi značilo da na zdravlje ne gledamo kao da je prisutno ili nije prisutno, već može biti prisutno u određenoj mjeri. Primjerice, osoba može u okviru svojeg privatnog života biti ispunjena, dok je u okviru poslovnog života nezadovoljna (npr. nezadovoljna je radnim uvjetima i odnosima s kolegama). Time se osoba može osjećati, ukupno gledano, umjereno zadovoljno i mentalno zdravlje u umjerenoj je mjeri prisutno. Promjenom posla i boljim radnim uvjetima to bi se moglo promijeniti.
Kao i u definiciji Svjetske zdravstvene organizacije o zdravlju, tako i u definiciji o mentalnom zdravlju možemo vidjeti da mentalno zdravlje nije odsustvo bolesti, odnosno odsustvo psihičkog poremećaja. Štoviše, neka osoba može imati dijagnosticiran psihički poremećaj, ali i dalje ostvarivati svoje potencijale, živjeti produktivan i ispunjen život. A što je zapravo psihički poremećaj?
Često se kaže da osoba ima psihički poremećaj ako udovoljava kriterijima navedenima u priručnicima za postavljanje dijagnoza (npr. Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, skraćeno DSM). Dijagnoze koje koristimo pomažu u komunikaciji između stručnjaka. Primjerice, ako kažemo da osoba ima depresiju, stručnjaci znaju što bi to značilo i koja terapija (bilo lijekovi, bilo metode u psihoterapiji) bi iz toga slijedila.
Međutim, postavljanje dijagnoza kako ih danas postavljamo u sve je većoj mjeri kritizirano. Naime, više je pravilo nego iznimka da poremećaji dolazi “u paketu”, odnosno komorbiditeti su učestali (npr. depresija i anksioznost). To pokazuje da granice između poremećaja nisu osobito fiksne i da pojedini simptomi “povuku” sa sobom neke simptome koji pripadaju drugoj dijagnozi. Osim toga, unutar pojedine dijagnoze nalazi se čitav spektar različitih manifestacija jedne te iste dijagnoze, odnosno velika je heterogenost. Tako će se među osobama s dijagnozom depresije pronaći velike razlike u intenzitetu simptoma i nošenju s istima. Konačno, kriteriji za postavljanje dijagnoza s vremena na vrijeme se mijenjaju. Neki simptomi se izbacuju iz kriterija, a čak se i čitave dijagnoze ponekad izbace iz popisa psihičkih poremećaja.
Stoga se danas u sve većoj mjeri naglašava transdijagnostički pristup. Prema ovom pristupu, postoje pozadinski procesi koji su zajednički različitim psihičkim smetnjama (npr. izbjegavajuća ponašanja, pogreške u procjeni opasnosti…) pa se smatra korisnijim uzeti u obzir pozadinske procese, a ne površinsku manifestaciju tih procesa kroz simptome i zatim dijagnoze.
Odnos između tjelesnog i mentalnog zdravlja
Iz biomedicinskog modela koji je bio dominantan u 20. stoljeću slijedi i duga tradicija odvajanja tjelesnog i mentalnog zdravlja. Međutim, u novije vrijeme vidimo da je to poprilično pogrešno. Kao što smo iz primjera osobe koja se preselila u drugi grad vidjeli, postoji povezanost socijalnog, mentalnog i tjelesnog aspekta zdravlja, a klinička praksa i istraživanja upravo to i potvrđuju. Primjerice, u radu s klijentima u kliničkoj praksi vidimo kako potiskivanje emocija, poput ljutnje, može negativno djelovati na tjelesno zdravlje (npr. mogu se pojaviti psihosomatski problemi ili se mogu “aktivirati” predispozicije za kronične smetnje). Nadalje, istraživanja navode kako 30 – 40 % onkoloških bolesnika ima i psihički poremećaj (Caruso i Breitbart, 2020). Zatim, oko 37 % kroničnih bolesnika (npr. osobe oboljele od dijabetesa, srčanih bolesti) ima i neki psihički poremećaj (Daré i sur., 2019). Također, zlostavljanje, izloženost nasilju i ovisnostima u obitelji povezano je s autoimunim bolestima, poput reumatoidnog artritisa, u odrasloj dobi (Dube i sur., 2009). Dakle, tjelesno i mentalno zdravlje neodvojivi su oblici zdravlja.
Jedno od područja koje se bavi upravo povezanošću tjelesnog i mentalnog zdravlja je psihoneuroendokrinoimunologija (PNEI). Ova znanstvena grana proučava odnos između živčanog, imunološkog i endokrinog sustava te psihičkih procesa. Postoje i znanstvene grane koje proučavaju odnos između tjelesnog i mentalnog zdravlja u specifičnim područjima. Tako psihoonkologija proučava mentalno zdravlje osoba oboljelih od karcinoma i istražuje moguće psihološke utjecaje na tijek bolesti. Psihodermatologija proučava liječenje kožnih bolesti uz pomoć psiholoških i psihijatrijskih tehnika.
Zašto su tjelesni i mentalni procesi uopće povezani? Najjednostavniji odgovor je: zbog preživljavanja 🙂 Naši mentalni procesi nastali su upravo s ciljem da se šanse za preživljavanje povećaju (Feldman Barrett, 2020). Ljudski mozak, uključujući razne procese koji se u njemu odvijaju, od razmišljanja ili emocija, nastao je kako bi upravljao složenim ljudskim tijelom, kalkulirao resursima kojima tijelo raspolaže i u konačnici, na temelju toga, pomagao ljudskom biću da preživi. Primjerice, mentalni procesi koji omogućuju predviđanje gdje se nalazi neka opasnost, kao i emocije koje nam daju do znanja jesmo li na sigurnom ili je neka naša potreba narušena, činili su važan dio našeg preživljavanja u surovim životnim uvjetima. Današnji uvjeti značajno su drugačiji, no “hardware” s kojim poslujemo (naše tijelo i naš mozak) isti je.
Stoga, razni mentalni i emocionalni procesi koji svakoga od nas ponekad muče i preplavljuju, poput briga ili anksioznosti, imali su važnu ulogu u našem preživljavanju jer su nam omogućavali da se pripremimo na moguću opasnost (više o anksioznosti možete pročitati u blog postu na poveznici). No, danas, u suvremeno doba, ovi procesi mogu biti pretjerani i nekorisni jer je okolina u kojoj se nalazimo značajno sigurnija od života u pećini sa zvijerima na nekoliko metara udaljenosti. Da biste se bolji nosili sa psihičkim teškoćama, važno je razumjeti njihovu ulogu kroz povijest, čime ujedno normaliziramo njihovo postojanje. Time napravimo i dobar temelj za rad na teškoćama s kojima se suočavamo. U brojnim blog postovima na ovoj stranici možete pročitati o načinima suočavanja s pojedinim psihičkim teškoćama, a uvijek se za pomoć možete obratiti stručnjaku za tjelesno i stručnjaku za mentalno zdravlje kako biste holistički pristupili vlastitom zdravlju 🙂
Prijavite se za primanje obavijesti o novim blog postovima!
Literatura
Caruso, R. i Breitbart, W. (2020). Mental health care in oncology. Contemporary perspective on the psychosocial burden of cancer and evidence-based interventions. Epidemiology and Psychiatric Sciences, 29, e86, 1-4. doi: 10.1017/S2045796019000866
Daré, L.O. i sur. (2019). Comorbidities of mental disorders and chronic physical diseases in developing and emerging countries: A meta-analysis. BMC Public Health, 19(304), 1-12. doi: 10.1186/s12889-019-6623-6
Dube, S. R., Fairweather, D., Pearson, W. S., Felitti, V. J., Anda, R. F. i Croft, J. B. (2009). Cumulative childhood stress and autoimmune diseases in adults. Psychosomatic Medicine, 71(2), 243-250. doi: 10.1097/PSY.0b013e3181907888
Engel, G. L. (1977). The need for a new medical model: A challenge for biomedicine. Science, 196(4286), 129–136. doi: 10.1126/science.847460
Feldman Barrett, L. (2020). Seven and a half lessons about the brain. Boston: Houghton Mifflin Harcourt.
Rocca, E., Anjum, R. L. (2020). Complexity, Reductionism and the Biomedical Model. U R.L. Anjum, S. Copeland i E. Rocca (Ur.) Rethinking Causality, Complexity and Evidence for the Unique Patient. Springer, Cham. doi: 10.1007/978-3-030-41239-5_5
Wade, D. T. i Halligan, P. W. (2004). Do biomedical models of illness make for good healthcare systems? The BMJ, 329(7479), 1398-401. doi: 10.1136/bmj.329.7479.1398
World Health Organization (WHO, 2023a). Constitution.
World Health Organization (WHO, 2023b). Mental health.
