Većina ljudi upoznata je s reakcijama borbe i bijega (engl. fight/flight). No, često u medijima i svijesti ljudi promakne jednako važna reakcija koju zovemo smrzavanje (engl. freeze).
Što je smrzavanje? Što se u tijelu događa kod ove reakcije? Je li ova reakcija vezana uz aktivaciju simpatikusa ili neki drugi dio živčanog sustava? Koliko je ova reakcija (ne)korisna?
Kroz ovaj blog post saznat ćete odgovore na ova pitanja 🙂 Nakon pročitanog blog posta bolje ćete razumjeti kada i zašto dolazi do reakcije smrzavanja. Upoznat ćete se s različitim oblicima ove reakcije i sa zaglavljenošću u smrzavanju. Time ćete moći lakše ukloniti osjećaj krivnje koji dolazi uz smrzavanje i osvijestiti ovu reakciju u svojoj svakodnevnici. Na kraju teksta pronaći ćete i savjete kako izaći iz reakcije smrzavanja.
Kako prepoznati smrzavanje?
Ovu reakciju možete prepoznati u doživljaju:
- blokade;
- zakočenosti i paraliziranosti;
- nemogućnosti da nešto kažete ili učinite;
- zaleđenosti u trenutku;
- velike napetosti, no ne možete se izraziti ili nešto učiniti;
- da se mozak ugasio.
Takvo stanje često je neugodno i iz njega je teško izaći dok još traje situacija.
Ponekad je praćeno naknadnim osjećajem krivnje što je do takve reakcije uopće došlo.
Smrzavanje se ponekad poistovjećuje sa slabošću te djeluje nekorisnom i nepoželjnom reakcijom.
No, ono ima svoju svrhu i daleko je od slabosti. U nastavku blog posta doći ćemo do objašnjenja zašto je to tako 🙂
Kada nastaje smrzavanje?
Smrzavanje često nastaje kada borba ili bijeg nisu mogući ili još nisu jasni kao opcija (Schmidt i sur., 2008). Primjerice, provalnik je upao u vaš stan i vidite da je fizički jači od vas. Ni borba ni bijeg ne bi bili mogući. Stoga dolazi do smrzavanja koje se očituje u tome što:
- Ne možete se pomaknuti s mjesta.
- Riječi ne izlaze iz vas ili su nesuvisle.
- Glava je prazna.
- No, tijelo je napeto, oči širom otvorene, stisnuti ste i u grču.
Slična reakcija može se javiti i u manje opasnim situacijama. Smrzavanje se može pojaviti u konfliktu kada trebate nešto reći ili postaviti granicu, ali ostanete blokirani. Drugi primjer je smrzavanje u ispitnoj situaciji. Zamislite da dolazite na ispit i jako anksiozni. Smrzavanje se tada očituje u doživljaju da ste napeti i u grču te da je glava prazna i ništa ne znate, iako ste učili.
Dakle, smrzavanje ne nastaje samo u po život opasnim situacijama. Smrzavanje se javlja u bilo kojoj situaciji koju procjenjujete ugrožavajućom. Primjerice, ako dođe do konflikta, možda se naruši odnos i izgubite osobu. Ako padnete ispit, možda izgubite priliku za upis sljedeće godine ili razočarate roditelje.
U vama se tada aktivira simpatikus koji ubrza rad srca, potakne pliće disanje i poveća napetost mišića. Time simpatikus omogućava da vaše tijelo bude spremno za reakciju borbe ili bijega kada se za to ukaže prilika. No, aktivira se i parasimpatikus koji vas zakoči jer u tom trenutku borba ili bijeg (još) nisu mogući. Doživljaj u tijelu je kao da istovremeno stisnete i gas i kočnicu u automobilu. Tijelo je aktivirano, no tu aktivaciju ne možete realizirati.
Smrzavanje vs. gašenje
Ako opasnost postane preplavljujuća i u potpunosti neizbježna, iz smrzavanja možete prijeći u gašenje (engl. shutdown). Kod reakcije gašenja usporava se rad srca i pada krvni tlak. Uz to, dolazi do doživljaja slabosti u mišićima. Pojavljuju se i doživljaji disocijacije, depersonalizacije i derealizacije. U konačnici gašenje može voditi u nesvjesticu.
Primjerice, ako gubite svijest kada vidite krv, tada kod vas dolazi do reakcije gašenja. Situacija u kojoj se nalazite djeluje preplavljujuće i istovremeno neizbježno. Padanjem u nesvijest odvajate se od boli i patnje te pritom ne trošite dodatno energiju za suočavanje s onime što doživljavate da je nemoguće izbjeći.
Prelazak iz smrzavanja u gašenje nije nužan. Možete ostati u smrzavanju, a može se dogoditi da ste u reakciji gašenja bez da ste bili u reakciji smrzavanja.
Zašto nastaje smrzavanje?
Cilj smrzavanja je zaštita organizma od moguće opasnosti. Zamislite da ste u šumi i čujete pucketanje grančica. Možda se to prikrada divlja životinja? Bez razmišljanja stanete i osluškujete taj zvuk. Srce ubrzano kuca, plitko i tiho dišete, tijelo je napeto. Ova reakcija smrzavanja pomoći će vam da ne privlačite pažnju divlje životinje. No, istovremeno ste spremni za bijeg ili borbu ako će to biti moguće i potrebno.
Nadalje, cilj ovakve reakcije je inhibiranje boli. Zamislite da vas je u šumi ipak napala velika i snažna zvijer. Njezin napad bi po vaše tijelo bio izrazito bolan. No, reakcija smrzavanja pomaže vam da tada ne osjećate bol koju ta zvijer nanosi. Kako je to moguće? Naime, tijekom reakcije smrzavanja u tijelu se oslobađaju endorfini koji smanjuju osjet boli. Uz to, dolazi do smanjenja prijenosa signala boli od pojedinih dijelova tijela do mozga . No, zašto bi bilo dobro što manje osjećati bol? Kada manje osjećate bol, spremniji ste na bijeg ili borbu ako bi se za to ukazala prilika. Kada osjećate bol, teško je održavati pažnju na samoj opasnosti i aktivirati se kada je to potrebno.
Smrzavanje stoga djeluje kao sustav imobilizacije. Kod imobilizacije se stavlja, primjerice, slomljena podlaktica u stanje mirovanja radi sprječavanja pogoršanja ozljede i smanjenja boli. Zato se ponekad reakcija smrzavanja zove i reakcija imobilizacije.
Kako dolazi do odluke o vrsti reakcije?
Kada naiđete na neposrednu opasnost, obično nema vremena za svjesno donošenje odluke kako ćete točno reagirati. Ne stignete svjesno procijeniti sve čimbenike koji bi mogli utjecati na odluku i prisjetiti se bitnih kompetencija ili iskustava iz prošlosti. Za svjesnu i temeljitu procjenu situacije potrebno je vrijeme kojeg u tom trenutku nemate. Kada biste svjesno i temeljito procjenjivali situaciju, aktiviran bi bio vaš prefrontalni korteks, odnosno dio mozga koji je važan u analitičkom i racionalnom rezoniranju.
No, budući da nemate dovoljno vremena za svjestan i temeljit pristup situaciji, reakcija se formira u milisekundama suradnjom određenih dijelova mozga izvan prefrontalnog korteksa. Doživljaj kojeg tada imate je da ste samo nesvjesno i automatski reagirali. Primjerice, vaše smrzavanje pred provalnikom koji je upao u stan vrlo vjerojatno ne bi bila svjesna i promišljena odluka, već bi se smrzavanje samo dogodilo.
Kod neposredne opasnosti donošenje odluke odvija se primarno suradnjom talamusa, amigdale, periakveduktalne sive tvar (strukture važne za obradu opasnosti i pokretanje obrambenih reakcija) i hipotalamusa (Roelofs i Dayan, 2022).. Ove strukture u mozgu zaobiđu vašu svjesnu procjenu situacije i uzmu u obzir samo ključne informacije iz okoline, poput:
- koliko je opasnost blizu;
- koliko je opasni podražaj velik;
- kako se opasni podražaj kreće i koliko se brzo kreće;
- kakav je prostor u kojem se nalazite;
- postoji li ikakva prošla emocionalna i ponašajna reakcija vezana uz takav podražaj.
Drugim riječima, kada se smrznete u blizini neposredne opasnosti, odluka o smrzavanju nije bila vaša svjesna odluka. Tu je odluku mozak donio kao najbolju moguću uzimajući u obzir ključne informacije o opasnosti.
Možda ćete naknadnim razmišljanjem o situaciji pomisliti da ste mogli reagirati na drugačiji način. Možda ćete pomisliti da bi bilo bolje da ste se borili i zauzeli za sebe. No, u trenutku kad je neposredna opasnost bila tu, vi niste znali sve što kasnije znate o situaciji.
Niste krivi što ste se smrznuli. Niste krivi što se automatski niste krenuli boriti nego ste se smrznuli. To nije bila svjesna odluka, nego automatska reakcija vašeg živčanog sustava. Odluka o smrzavanju bila je izvan vaše kontrole.
Trauma i smrzavanje
Neposredna opasnost u nekim slučajevima može biti više od same trenutne opasnosti. Naime, ponekad je ta opasnost traumatski događaj za osobu. Pod traumatskim događajem podrazumijevamo bilo koji događaj koji se dogodio neočekivano, naglo i predstavljao je veliku i preplavljujuću opasnost za osobu (Levine, 1997).
Kod traumatskih događaja često dolazi do smrzavanja upravo zbog šoka da se takav događaj uopće odvija. Dakle, kod traumatskog događaja opasnost je neočekivana, preplavljujuća i brzo se odvija. U takvim situacijama mozak često procijeni da će biti najbolje smrznuti se. Smrzavanje je nesvjesna i često najbolja moguća odluka u tako velikoj, iznenadnoj i ugrožavajućoj situaciji.
Ako ste bili izloženi traumatskom događaju, ne znači odmah da imate posttraumatski stresni poremećaj. No, izloženost traumatskom događaju vjerojatnije će imati negativne posljedice po vas ako tijelo nije imalo prilike otpustiti smrznutu energiju. Otpuštanje smrznute energije može biti u obliku trešenja tijela ili plakanja. No, može biti i u obliku zamišljanja pokreta kojeg niste u traumatskom događaju mogli izvesti (npr. zamišljanje da trčite, da ste udarili napadača…).
Što možete učiniti kad se smrznete?
Prepoznajte smrzavanje
Da biste izašli iz smrzavanja, najprije morate prepoznati da se smrzavanje pojavilo. Samim prepoznavanjem da ste smrznuti i imenovanjem smrzavanja, polagano se budite iz smrzavanja.
Time što si kažete “Ovo je smrzavanje”, već ste aktivirali prefrontalni korteks koji je potreban da biste dalje svjesno i promišljeno reagirali.
Mikro-radnje i prizemljivanje
Ne očekujte od sebe da ćete tijekom smrzavanja napraviti veliki pothvat. Za početak napravite male radnje koje će aktivirati vaše tijelo. To može biti:
- pomaknete prste na rukama;
- lagano pomaknete stopala;
- ustanete ako sjedite;
- stisnete i opustite šake;
- okrenete glavu lijevo-desno.
Mala radnja može biti i da primijetite vlastito disanje te da ga barem malo produbite.
Možete otvoriti usta kao da ćete nešto reći (iako možda ništa nećete reći) ili možete glasnije izdahnuti.
Možete čvršće stati na pod ili čvrsto sjesti na stolac i osvijestit pod ili stolac. Time ćete osjetiti kontakt sa čvrstom podlogom koja vam može pružiti doživljaj stabilnosti.
Time nećete riješiti situaciju, ali ćete polagano otvarati prostor da tijelo izađe iz smrznutosti. Ove male radnje pomognu tijelu da se pokrene i aktivira. Tek kada tijelo izađe iz smrznutosti možete rješavati situaciju.
Nakon situacije “dovršavanje reakcije”
Tijelo treba dovršiti ono što nije moglo napraviti u samoj situaciji, s to možete biti:
- lagano trešenje tijela;
- hodanje ili trčanje;
- istezanje;
- plakanje;
- zamišljanje što biste učinili (npr. pobjegli, rekli nešto).
Dodatne ideje kako otpustiti energiju koja se mobilizirala tijekom smrzavanja potražite u treningu na poveznici.
Ponekad je u dovršavanju radnje koja nije mogla biti izvedena potrebno vodstvo stručnjaka jer je situacija možda bila traumatična. U takvim slučajevima poželjnije je javiti se osoba koja je obrazovana za rad s traumama nego pokušavati raditi sam sa sobom
Smrzavanje nije znak slabosti, već pokušaj tijela da vas zaštiti. Izlazak iz smrzavanja ne događa se kroz prisilu, već kroz male i postupne korake koji vraćaju osjećaj sigurnosti i kontrole u tijelu.
Prijavite se za primanje obavijesti o novim blog postovima!
Literatura
Levine, P. A. (1997). Waking the tiger: Healing trauma: The innate capacity to transform overwhelming experiences. Berkeley, CA: North Atlantic Books.
Roelofs, K. i Dayan, P. (2022). Freezing revisited: Coordinated autonomic and central optimization of threat coping. Nature Reviews Neuroscience, 23(9), 568–580. doi: 10.1038/s41583-022-00608-2
Schmidt, N. B., Richey, A., Zvolensky, M. J. i Maner, J. K. (2008). Exploring human freeze responses to a threat stressor. Journal of Behavior Therapy and Experimental Psychiatry, 39(3), 292–304. doi: 10.1016/j.jbtep.2007.08.002
