Pokazivanje vlastitih emocija, traženje pomoći, pokazivanje da nam je stalo do nekoga, izlazak iz zone komfora, zaljubljivanje, priprema iznenađenja voljenoj osobi, prihvaćanje novog ili izazovnog posla, odlazak na psihoterapiju … u svim navedenim situacijama, kao i u brojnim drugim situacijama koje nisu ni spomenute ovdje, možemo se osjećati ranjivima. Što to znači? Ranjivost predstavlja osjećaj emocionalne izloženosti i nesigurnosti, osjećaj da postoji neki rizik za naš vlastito “ja” ako stvari krenu po zlu (Brown, 2014).
Kada pokazujemo vlastitu ranjivost, osjećamo se kao da smo goli pred drugom osobom – skinuli smo svoju odjeću i sada netko može vidjeti naš celulit, pivski trbuščić, madeže i tjelesne ožiljke. Drugim riječima, pokazivanje ranjivosti je kao da smo “psihološki goli” pred drugom osobom. Ako pokažemo vlastitu ranjivost, druga osoba može vidjeti naše nesavršenosti i slabe točke, odnosno dijelove nas za koje smatramo da su loši i neprihvatljivi, da nisu dovoljno dobri. Upravo se tih nesavršenosti i slabih točaka često sramimo pa ih nastojimo što bolje prikriti (o sramu je bilo više riječi u prethodnom blog postu).
Kada bismo pokazali da nas nešto muči, da se s nečime u sebi borimo, da nam nešto nije baš tako lako učiniti, da griješimo, da smo ponekad tužni i povrijeđeni, mislimo da tada više ne bismo bili jaka figura u tuđim očima, da bismo ispali slabi, jadni i nesposobni. Ponekad su u našim očima drugi vrlo jaki, mogu se sa svime nositi i stvari im idu od ruke, a samo smo mi slabi, samo mi griješimo i samo je nama teško nositi se s nekim situacijama.
Uz to, često postoji i pozadinski strah da ako netko vidi naše nesavršenosti i slabe točke, da nas neće razumjeti, da će nas odbaciti ili kritizirati zbog njih, da će nas u konačnici odbaciti i da ćemo ostati sami. Bojimo se da se nećemo sviđati drugima ako nismo uvijek nasmijani i jaki. Bojimo se opterećivati druge ljude svojim problemima jer nisu “dovoljno značajni” ili želimo druge zaštititi od neugodnih emocija koje bi se pojavile kada bi čuli da nam je teško. Osobi uistinu nije lako biti ranjivom ako u sebi nosi ovakve negativne pretpostavke, ako će zbog ranjivosti platiti visoku cijenu – odbacivanje, neprihvaćanje, posramljenost. Tko bi onda htio biti ranjiv ako bi se takve negativne stvari mogle dogoditi?
Što radimo da sakrijemo ranjivost?
Sakriti ranjivost znači iznositi na van ono što smatramo prihvatljivim dijelovima samog sebe. Primjerice, iznosimo u većoj mjeri činjenice o sebi, a ne kako se osjećamo, što nas je u nekom odnosu zasmetalo ili što nam je puno značilo. Pokazivanje ranjivosti ne znači da svima “otvaramo dušu”. To može biti više znak nedostatka uvida u samog sebe, ponekad i očajničkog traženja pomoći, vapaja za bliskošću ili velike želje za stvaranjem privrženosti s drugim ljudima. Ranjivost na zdrav način pokazujemo s ljudima s kojima smo bliski. Naravno, da bi nam netko postao blizak, važno je pokazati tvoj osobi ranjivost i dati šansu da se odnos razvije, što znači da se postepeno otvaramo i dijelimo s tom osobom malo pomalo emocije, unutarnje borbe i duboka promišljanja o sebi, svijetu ili odnosima.
Nadalje, sakrivanje ranjivosti znači da ne tražimo pomoć kada nam je teško i da si ponekad ne dopustimo biti slabi. Ponekad u želji da udovoljimo drugima i ne izgubimo ljude iz vlastitog života, prihvaćamo razne aspekte odnosa ili druge osobe koji nam ne odgovaraju, bojeći se pokazati svoje emocije i mišljenje, a to ujedno znači da sakrivamo vlastitu ranjivost iz straha da ne budemo odbačeni.
Ponekad sakrivamo ranjivost na način da svoje neugodne emocije poput tuge, koja je duboka i bolna emocija, izražavamo u obliku ljutnje, koja je u većoj mjeri napadačka emocija i djeluje manje otkrivajuće (o emocijama ljutnje i tuge bilo je riječi u prethodnim blog postovima).
Sakrivamo ranjivost i kada sakrivamo suze, kada postavljamo emocionalni zid pred drugom osobom i glumimo veselost, čvrstoću, hrabrost i jakost.
Sakrivanje ranjivosti ne znači da osoba nema potrebu pokazati ranjivost, ali pokazivanje ranjivosti je nešto strano toj osobi, djeluje vrlo neugodno, zastrašujuće i ponekad riječi ili emocije samo ostanu zamrznute i u trenutku kada bi ih osoba htjela pokazati, ne mogu izaći van jer su zarobljene u našem unutarnjem kavezu u kojem čuvamo naše najskrivenije tajne.
Kako dolazi do potrebe da sakrijemo ranjivost?
Kada dijete kroz odrastanje ne nauči da je u redu roditeljima pokazati svoje emocije i vlastito “ja”, često dolazi do sakrivanja ranjivosti u odrasloj dobi (Young, Klosko i Weishaar, 2006). Naime, dijete tijekom odrastanja može biti posramljeno ako se osjeća npr. tužno ili ljuto (poruke roditelja poput “Ma zašto se tako osjećaš, to je glupost; što plačeš?”).
Osim toga, roditelji tijekom odrastanja mogu biti prisutni u djetetovom životu, ali ponekad su emocionalno odsutni, čime dolazi do tzv. proksimalne separacije (Schore, 2015). Naime, u takvim slučajevima, koji često nastaju zbog velike zaposlenosti roditelja te njihove izloženosti stresu i/ili bolestima, roditelj ne ispunjava djetetove emocionalne potrebe, ne stvara se sigurna privrženost, dijete žudi za toplinom, pripadanjem i povezanošću s roditeljima. U djetetu se stvara emocionalna pustinja, praznina i dijete je usamljeno. S jedne strane, osjećaj usamljenosti, iako je neugodan, postaje djetetu vrlo poznat i “normalan”. S druge strane, dijete ima želju to promijeniti jer, kao i svako ljudsko biće, ima psihološke potrebe za povezanošću, pripadanjem, sigurnošću, bliskošću. Međutim, problem do kojeg dolazi je da, zbog emocionalne odsutnosti roditelja, dijete ne nauči kako zadovoljiti te potrebe i da je važno pokazati ranjivost kako bi one bile zadovoljene.
U nekim slučajevima do sakrivanja ranjivosti dolazi jer je dijete izloženo utjecajima iz okoline zbog kojih smatra da nije dovoljno dobro, da nešto s njime nije u redu (više o toj temi možete pročitati u blog postu o perfekcionizmu). Ako se to uvjerenje ukorijeni, u dječjoj, ali i odrasloj dobi, osoba se može sramiti same sebe, a pokazivanje vlastite ranjivosti postaje previše neugodno jer se osoba boji da će svi vidjeti koliko je loša i neadekvatna (naravno, u pravilu to uopće nije slučaj, već samo uvjerenje).
U konačnici, društvo koje ističe veliku važnost savršenstva te da svi moramo biti jaki i uspješni, a kroz društvene mreže širi se ideja da su drugi uistinu jaki i uspješni, iako je to samo vanjska samoprezentacija, a ne realitet. Uz takve društvene pritiske pokazivanje ranjivosti postaje dosta strano, čudno i neugodno.
Koje su posljedice sakrivanja ranjivosti?
Stvarajući štit oko svoje ranjivosti ne postajemo imuni na nju, ona ne postaje manja i ne nestaje. Svakome je ponekad teško, neugodno, ne zna se s nečime nositi, pogođen je nekim događajima ili tuđim postupcima, svatko od nas doživljava emocije i ima potrebu za povezanošću i bliskošću. Stoga pokušajima da sakrijemo ranjivost zatomljujemo neke od osnovnih vlastitih psiholoških obilježja i potreba. Time naši socijalni odnosi mogu postati neispunjavajući jer se neotvaranjem drugima ne može postići kvalitetna bliskost s drugim ljudima. Stvara se začarani krug – pojedinac ima potrebu za bliskošću i osjeća emocionalnu prazninu ili usamljenost, ali se ne otvara drugima pa te potrebe ostaju nezadovoljene i ostaje usamljen.
Niska razina kvalitete socijalnih odnosa povezana je pak s lošijim mentalnim blagostanjem i zdravljem (Kawachi i Berkman, 2001; Umberson i Montez, 2010). Uz zadovoljavanje prethodno navedenih psiholoških potreba za bliskošću i povezanošću, kvalitetni socijalni odnosi mogu pomoći u boljem nošenju sa stresom, smanjiti negativne učinke stresa koji se javlja u drugim područjima (npr. na poslu), a time pomoći u uspostavljanju boljeg psihofizičkog zdravlja osobe.
Potiskivanje emocija povezano je i s nizom somatskih problema, poput raznih kroničnih bolesti (npr. multipla skleroza, sklerodermija, kožne bolesti, astma…), karcinoma, funkcionalnih bolesti (tj. bolesti kod kojih nije poznat ili otkriven tjelesni uzročnik, npr. sindrom iritabilnog crijeva) (Maté, 2020). Kako u novije vrijeme sve više rast svijest o povezanosti tjelesnog i mentalnog zdravlja, nastalo je i interdisciplinarno područje dugačkog naziva – psihoneuroendokrinoimunologija. U okviru ove discipline veliki naglasak upravo je na istraživanju odnosa između adekvatnog izražavanja emocija i tjelesnog zdravlja.
Što učiniti da olakšamo pokazivanje ranjivosti?
Iako osjećamo emocionalnu prazninu, često nismo svjesni da je njezin uzrok upravo skrivanje ranjivosti. Stoga je za početak važno osvijestiti bojimo li se ranjivosti, izbjegavamo li je već pomalo rutinski i nesvjesno. Ako primijetimo da se bojimo pokazati vlastitu ranjivost, zapitajmo se je li naša lažna jakost, čvrstoća i površna samoprezentacija urodila uistinu plodom. Ako nismo autentični barem u najbližim odnosima, što imamo od tih odnosa – imamo li time samo nekoga fizički prisutnog i dostupnog za druženje, a zapravo “autentično ja” i dalje je usamljeno? Jesmo li se uistinu uspjeli zaštiti od emocionalne boli i patnje, zadržati sve ljude uz sebe? Jesmo li se uspjeli dubinski i potpuno uvjeriti da nama ne treba nitko i da smo sami sebi dovoljni?
Važno je početi polako dijeliti svoje emocije s osobom s kojom osjećamo najveću povezanost. Tako ćemo, primjerice, ako nas ta osoba pita “Kako si?”, umjesto automatskog odgovora “Dobro”, reći kako smo uistinu. Ako nas ta osoba pita trebamo li pomoć, nećemo ju automatski odbiti iz potrebe da budemo jaki, već ćemo je prihvatiti, iako možemo i sami nešto učiniti.
Ne očekujemo da će svi moći izdržati i prihvatiti našu ranjivost, ali to nam nije ni cilj. Barem jedna osoba kojoj se možemo emocionalno otvoriti već čini veliku razliku i može biti dovoljna da se osjećamo emocionalno ispunjenima.
Priznajmo sami sebi da smo ponekad slabi, plačljivi, tužni i ljuti i da nam je ponekad teško. I to je u redu. Svakome od nas je ponekad tako, nitko nije ni na što od toga imun. Ne znači to da smo u potpunosti slabi i nesposobni, već samo da nam je ponekad teško i imamo pravo na to da nam neke stvari budu teške i da nas povrijede, neovisno o tome što na druge te iste stvari ne djeluju na taj način.
Prihvatimo i da je život ispunjen neizvjesnošću. Ne znamo što će rukovoditelj reći kad mu predložimo novu ideju, ne znamo kako će točno reagirati osoba kad joj kažemo da nas nešto smeta u našem odnosu, ne znamo hoće li osoba koja nam se svidjela prihvatiti naš poziv na piće… Ne znamo još puno stvari i brojne od njih ne možemo kontrolirati, ma koliko se trudili unaprijed ih analizirati. I da, ponekad nam je neugodno kada stvari ne idu po planu i kada osoba ne reagira na nas kako smo priželjkivali ili nam je bilo potrebno u nekom trenutku.
Međutim, sve je to u samoj srži našeg života. Život je nepredvidljiv i nesavršen, ponekad smo sretni, a ponekad nam je teško. I sve je to u redu. U redu je da nismo uvijek dobro, nasmijano i sretno. Ali sve je to prolazno, pogotovo ako te uspone i padove u našem životu ne doživljavamo suviše ozbiljno i ako stvari koje se događaju ne povezujemo sa slikom o sebi, odnosno da nam neka greška koju učinimo ne znači da smo nesposobni ili da nam neki prekinuti odnos ne znači da nas nitko ne može voljeti i da odnosi s drugim ljudima nisu za nas.
Što je alternativa pokazivanju ranjivosti? Usamljenost, neautentičnost, život u strahu… Kada, s jedne strane, uzmemo u obzir ove posljedice i, s druge strane, da pokazivanje ranjivosti dovodi do kvalitetnijeg života, ranjivost ni ne zvuči tako loše 🙂
Prijavite se za primanje obavijesti o novim blog postovima!
Literatura
Brown, B. (2014). Budite odvažni i činite velike stvari. Zagreb: V.B.Z.
Kawachi, I. i Berkman, L. F. (2001). Social ties and mental health. Journal of Urban Health: Bulletin of the New York Academy of Medicine, 78(3), 458–467.
Maté, G. (2020). Kada tijelo kaže ne: Cijena skrivenog stresa. Zagreb: Mozaik knjiga.
Schore, A. N. (1994). Affect regulation and the origin of the self: The neurobiology of emotional development. Hillsdale, N.J: Lawrence Erlbaum Associates.
Umberson, D. i Montez, J. K. (2010). Social relationships and health: A flashpoint for health policy. Journal of Health and Social Behavior, 51(1, Suppl), S54–S66. doi: 10.1177/0022146510383501
Young, J. E., Klosko, J. S. i Weishaar, M. E. (2006). Schema therapy: A practitioner’s guide. New York: The Guilford Press.