Moje ime je Vanja Putarek i upravo čitati moj prvi blog post kojeg sam napisala kako bih približila dvije struke kojima se bavim. Te struke, za koje sam se obrazovala i stekla diplome po njihovom završetku, su psihologija i psihoterapija. Obje struke počinju sa “psiho”, obje smatram vrlo važnima i obje podjednako obožavam. Poznavanje jedne struke pomaže mi u radu u drugoj struci, ali riječ je o različitim strukama koje ljudi često poistovjećuju.
Kada sam nakon završetka studija rekla ljudima da sam psihologinja po struci, obično bi krenule šale kako bi svakome od njih trebao psiholog, ali da im zapravo nema pomoći, kao i da sigurno znam što oni misle.
Dio ljudi ne bi razlikovao psihologiju i psihijatriju, a često bi poistovjećivali psihologiju sa psihoterapijom. Kada uzmem u obzir nedovoljnu prisutnost tema o mentalnom zdravlju i manjak upoznavanja sa psihološkim spoznajama tijekom obaveznog obrazovanja, ne samo u Hrvatskoj, već i u brojnim razvijenim državama diljem svijeta, prethodno opisane reakcije i ideje o psiholozima razumljive su.
Stoga je osnovna svrha ovog teksta pružanje informacija o psihologiji, psihoterapiji i važnosti metalnog zdravlja kako bi ljudi mogli bolje razumjeti načine na koje im psihoterapija može pomoći u povećanju kvalitete života.
Što je psihologija?
Psihologija je znanost koja proučava doživljavanje i ponašanje ljudi. Psiholozi nisu isto što i psihijatri jer su psihijatri stručnjaci za mentalno zdravlje koji su završili studij medicine te posljedično smiju propisivati farmakoterapiju (lijekove). Mi, psiholozi, nakon završetka studija najčešće radimo u ljudskim resursima u raznim tvrtkama, u školama i vrtićima, bolnicama. Područje u kojem radi dio psihologa, a koje se često poistovjećuje s poslom psihologa (iako to, kao što se može primijetiti, nije slučaj), jest psihoterapija.
Što je psihoterapija?
Psihoterapeuti su najčešće završili studij psihologije ili medicine, ali psihoterapijom se bave i osobe koje su završile socijalni rad, pedagogiju i edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Kako bi osoba postala psihoterapeut, nakon studija mora završiti odgovarajuće edukacije.
Postoje različiti psihoterapijski pravci, poput kognitivno-bihevioralne, gestalt, transakcijske, realitetne, sistemske psihoterapije, psihoanalize, ali neovisno o pristupu, kroz psihoterapiju ljudi bolje upoznaju sebe, rade na konkretnim teškoćama i postizanju željenih ciljeva te pritom postaju kompetentni pomoći sami sebi u budućnosti (European Association for Psychotherapy, n.d.-a).
U psihoterapiji se koriste različite tehnike i stavlja se naglasak na različite čimbenike (npr. emocije, misli, sadašnji trenutak ili prošlost, interakcija pojedinca i okoline ili usmjerenost na unutrašnji svijet osobe), što ovisi o psihoterapijskom pristupu.
U psihoterapiji vrlo važnu ulogu ima stvaranje odnosa između klijenta i terapeuta kroz koji se, u povjerljivom okruženju, mogu „izgrađivati stepenice“ koje vode prema klijentovom cilju.
Za pojedine teškoće pojedini pristupi prikladniji su od ostalih. Primjerice, terapija izbora za anksiozne smetnje je kognitivno-bihevioralna psihoterapija; Butler i sur., 2006; Hofmann i Smits, 2008; Norton i Price, 2007; Otte, 2011; Tolin, 2010). No, odabir psihoterapeuta i psihoterapijskog pristupa ovisi o osobinama i preferencijama klijenta, kao i o uspostavljenom odnosu klijenta i terapeuta.
Psihoterapija može biti posvećena raznim temama, poput teškoća vezanih uz stres, tjeskobu, različite vrste briga, fobije, depresiju, odnose s drugima, samopoštovanje, konkretni problem koji ne znaju kako bi riješili (npr. problemi na radnom mjestu), osjećaj ispraznosti i besmisla, gubitke i tugovanje, opsesije, životne tranzicije, bolje upoznavanje samog sebe. Psihoterapeuti rade s djecom, adolescentima i odraslima, individualno ili kroz grupni rad.
Psihoterapija ima pozitivan učinak na mentalno zdravlje, ali i ukupno zdravlje pojedinca jer je mentalno zdravlje povezano s imunološkim sustavom, a time i mogućnostima organizma da se obrani od zdravstvenih teškoća (Kolappa i sur., 2013).
Osim toga, zdravlje se ne definira kao odsustvo bolesti ili kao stanje tjelesnog blagostanja, već se definira kao stanje tjelesnog, mentalnog i socijalnog blagostanja (European Association for Psychotherapy, n.d.-b; WHO, 2020). Dakle, rad na mentalnom zdravlju ujedno je i rad na tjelesnom zdravlju.
Kočnice za započinjanje psihoterapije
Usprkos pozitivnim učincima, mnogi ljudi nisu spremni otići na psihoterapiju. Samo između 20% i 40% osoba koje u istraživanjima iskazuju psihičke teškoće potraži pomoć stručnjaka (Kessler i sur., 2001).
Ključni razlog neodlaska na psihoterapiju je stigma koja se veže uz psihičke teškoće i psihoterapiju (Ben-Porath, 2002; Corrigan, 2004; Jorm i Wright, 2008).
S jedne strane društvo smatra da su ljudi koji imaju psihičke teškoće slabi i nekompetentni, a ako ljudi za svoje teškoće potraže stručnu pomoć, smatraju ih slabijima nego ljude koji imaju psihičke teškoće, a koji ne potraže stručnu pomoć (tj. smatra se da su preslabi da se sami nose sa svojim teškoćama i da zato traže stručnu pomoć).
S druge strane, taj stav društva pojedinci internaliziraju, odnosno usvajaju kao vlastite ideje te se osjećaju kao slabi, loši i neadekvatni ako primjećuju da se ne mogu sami nositi sa svojim mislima i osjećajima te ako im je narušena kvaliteta života. Misli poput „Što će drugi misliti?“, „Ako odem na terapiju, to će biti dokaz da sam lud/a.“, „Drugi će me odbaciti i ostat ću sam/a ako odem na terapiju.“ samo su neki od primjera razmišljanja koje može spriječiti ljude da porade na sebi i svojem mentalnom zdravlju.
Nadalje, ljudi ponekad misle da njihovi problemi nisu dovoljno ozbiljni da bi se javili psihoterapeutu.
Kada je riječ o tjelesnom zdravlju, situacija je potpuno drugačija i ljudi su spremni brzo reagirati na simptome neke bolesti kako bi provjerili i/ili vratili svoje tjelesno zdravlje. Međutim, kao što ljudi nisu opremljeni svim potrebnim kompetencijama kako bi radili na tjelesnom zdravlju, nisu opremljeni ni svim potrebnim kompetencijama kako bi radili na mentalnom zdravlju.
Stoga je negiranje potreba za radom na sebi i na mentalnom zdravlju te „njegovanje“ iluzije da sami možemo i trebamo riješiti svoje psihičke teškoće često način održavanja i/ili produbljivanja teškoća i može imati bumerang efekt.
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) (2001), svaka četvrta osoba tijekom svoga života patit će od nekog oblika psihičkih smetnji. Uz to, većini od nas događaju se prolazni i akutni stresovi kod kojih je naša kvaliteta života narušena. Dakle, svi prolazimo veće ili manje turbulencije i u tome nismo izolirani slučajevi.
Odlazak psihoterapeutu ne predstavlja pokazatelj da smo ludi, već da brinemo o svojem cjelokupnom zdravlju.
Osim toga, nije lako otvoriti se nepoznatoj osobi, pokazati ranjivost i sama pomisao na to stvara nelagodu. O ranjivosti možete pročitati više u tekstu na ovoj poveznici.
No, velik broj klijenata navodi da osjeća olakšanje već nakon prvog susreta jer su mogli s nekime otvoreno popričati o stvarima koje ih muče i za koje su mislili da ne mogu podijeliti s drugim ljudima. Važno je imati na umu da psihoterapeuti ne mogu „čarobnim štapićem“ riješiti probleme, već usmjeravaju i podržavaju klijente u radu na mentalnom zdravlju kako bi klijenti u konačnici mogli pomoći sami sebi.
Također, jedan terapeut, ili jedan psihoterapijski pristup, ne odgovara svima. Ako iz prvog pokušaja ne uspijete „kliknuti“ sa svojim terapeutom, ne odustajte jer psihoterapija donosi pozitivne rezultate i kontinuirani rad na sebi pomaže u nošenju s teškoćama!
Za kraj, ako želite detaljnije informacije o ovim temama, bacite pogled na poveznice o tekstovima o psihoterapiji i kako kod mene izgleda prvi razgovor.
Prijavite se za primanje obavijesti o novim blog postovima!
Literatura
Ben-Porath, D. D. (2002). Stigmatization of individuals who receive psychotherapy: An interaction between help-seeking behavior and the presence of depression. Journal of Social and Clinical Psychology, 21(4), 400–413.
Butler, A. C., Chapman, J. E., Forman, E. M. i Beck, A. T. (2006). The empirical status of cognitive behavioral therapy: A review of meta-analyses. Clinical psychology review, 26, 17-31.
Corrigan, P. W. (2004). How stigma interferes with mental healthcare. American Psychologist, 59(7), 614-625.
European Association for Psychotherapy (n.d.-a). About Psychotherapy.
European Association for Psychotherapy (n.d.-b). Cost effectiveness of psychotherapy.
Hofmann, S. G. i Smits, J. A. (2008). Cognitive-behavioral therapy for adult anxiety disorders: a meta-analysis of randomized placebo-controlled trials. Journal of Clinical Psychiatry, 69, 621-632.
Jorm, A. F. i Wright, A. (2008). Influences on young people’s stigmatizing attitudes towards peers with mental disorders: National survey of young Australians and their parents. British Journal of Psychiatry, 192, 144–149.
Kessler, R. C., Berglund, P. A., Bruce, M. L., Koch, R., Laska, E. M., Leaf, P. J. i sur. (2001). The prevalence and correlates of untreated serious mental illness. Health Services Research, 36, 987–1007.
Kolappa, K., Henderson, D. C. i Kishore, S. P. (2013). No physical health without mental health: lessons unlearned? Bulletin of the World Health Organization, 91, 3-3A.
Norton, P. J. i Price, E. C. (2007). A meta-analytic review of adult cognitive-behavioral treatment outcome across the anxiety disorders. Journal of Nervous and Mental Disease, 195, 521-531.
Otte, C. (2011). Cognitive behavioral therapy in anxiety disorders: current state of the evidence. Dialogues in Clinical Neuroscience, 13(4), 413-421.
Tolin, D. F. (2010). Is cognitive-behavioral therapy more effective than other therapies? A meta-analytic review. Clinical Psychology Review, 30(6), 710-720.
World Health Organization (WHO) (2001). Mental disorders affect one in four people.
World Health Organization (WHO) (2020). Basic documents (Constitution of the World Health Organization, str. 1.
