Što je socijalna anksioznost?
Trebate prezentirati neku temu u razredu/na fakultetu/pred kolegama na poslu i najradije biste taj dan ostali doma jer vam kroz glavu prolaze misli da ćete se osramotiti, zablokirati, pasti u nesvijest od treme? Ili tijekom prezentiranja intenzivno razmišljate zašto netko gleda u mobitel ili zijeva (tj. pretpostavljate da je to zato što ste dosadni), razmišljate kako se crvenite i da će svi to vidjeti i pomisliti kako je grozno to što vam je neugodno, da ste čudni ili slabi? A možda se slični scenariji u vašoj glavi događaju i kada se radi o socijalnim interakcijama u privatnom životu (npr. kada razgovarate s prijateljem ili nepoznatom osobom pa razmišljate tijekom ili nakon razgovora što ste sve loše ili glupo rekli ili učinili)? Sve navedeno primjeri su razmišljanja, ponašanja i doživljavanja osoba koje su socijalno anksiozne.
Određena razina anksioznosti u socijalnim situacijama potpuno je u redu i uobičajena. Još je Aristotel u antičkoj Grčkoj rekao da je čovjek društveno biće, a i suvremene teorije (npr. teorija samodeterminacije autora Decija i Ryana, 2008) ističu upravo važnost potrebe za povezanošću, odnosno uspostavljanjem bliskih i ispunjavajućih odnosa. Osim toga, kada bismo u potpunosti uklonili strah od napuštanja i samoće ili konformizam, vladali bi poprilično kaotični uvjeti u svijetu ili anarhija koji ne bi bili korisni ni za pojedince ni za društvo u cjelini. Međutim, kada nam u velikoj mjeri prolazi kroz glavu da ćemo reći ili učiniti nešto loše ili da ćemo se osramotiti, kada u velikoj mjeri brinemo nakon socijalne situacije “kakvi smo bili u toj situaciji”, kada izbjegavamo socijalne situacije ili upoznavanje novih ljudi, tada govorimo o socijalnoj anksioznosti. Uz navedene misli i ponašanja, kod socijalno anksioznih osoba tjelesne reakcije u socijalnim situacijama obično su pojačano znojenje, kucanje srca, ubrzano disanje i hvatanje zraka, crvenilo po licu, vratu, prsnom košu (Leahy i sur., 2014).
Što je u pozadini socijalne anksioznosti?
U osnovi socijalne anksioznosti je strah od negativne evaluacije (Carter i sur., 2012; Winton i sur., 1995). Drugim riječima, socijalno anksiozne osobe pojačano brinu da će netko o njima misliti nešto loše (da su glupi, nesposobni, čudni, dosadni, nezanimljivi). Ove brige rezultiraju pojačanom anksioznošću koja može dovesti do lošije koncentracije, nesigurnosti, mentalne blokade. Posljedično, socijalno anksiozna osoba zaključuje da su ideje o lošoj izvedbi u socijalnim situacijama istinite, ali zanemaruje pritom udio negativnih misli i anksioznosti koji su doveli do te lošije izvedbe. Često osobe sa socijalnom anksioznošću, kako se uopće ne bi doveli u ovakve neugodne situacije, izbjegavaju socijalne interakcije, a time i smanjuju mogućnosti da uvježbaju socijalne vještine, koje se, kao i sve vještine, trebaju vježbati kako bi se razvile i usavršile.
Još jedan bitan čimbenik koji je u pozadini socijalne anksioznosti je usmjerenost pažnje na negativne socijalne znakove (npr. prekidanje usred rečenice, zijevanje tijekom razgovora, kada), kao i općenito znakove negativne socijalne evaluacije (npr. kritika). Osobe sa socijalnom anksioznošću u većoj mjeri usmjeravaju pažnju na takve znakove u odnosu na socijalno neanksiozne osobe. Nadalje, Clark i Wells (1995) pretpostavljaju da, kada se socijalno anksiozne osobe nađu u situaciji koju smatraju negativnom za njih, oni usmjeravaju pažnju na svoje unutarnje procese (misli, emocije, tjelesne reakcije) i zamišljaju što drugi ljudi misle o njima, a to što zamišljaju da drugi misle temelje na onome što se događa u njima samima (na vlastitim mislima, emocijama, tjelesnim osjetima), a ne stvarnim “dokazima” i mišljenju osoba iz okoline (Norton i Abbott, 2016; Vriends i sur., 2019).
Socijalno anksiozne osobe pojačano brinu o svojem ponašanju, izvedbi i prije socijalne situacije te su skloni pojačano analizirati socijalnu situaciju i nakon što ona završi (Leahy i sur., 2014). Tako će osobe sa socijalnom anksioznošću intenzivno brinuti prije socijalne situacije što će reći, učiniti, pokušavajući se pritom pripremiti na moguće negativne ishode i što bolje se pripremiti za situaciju (npr. kako će točno izgledati telefonski razgovor, što će se događati na kavi s prijateljima). To dovodi do pojačane uznemirenosti već prije samog događaja. Također, vjerojatnost da se osoba može u potpunosti pripremiti za neku socijalnu situaciju gotovo je nikakva jer je nemoguće predvidjeti svaku riječ ili ponašanje druge osobe. Nakon socijalne situacije osobe sa socijalnom anksioznošću pretjerano analiziraju socijalnu situaciju, obično tražeći “probleme”. Dakle, analiza obično vodi u pogrešne negativne interpretacije socijalne situacije.
Zanimljivo je da se socijalna anksioznost u istočnjačkim kulturama manifestira na drugačije načine od prethodno opisane manifestacije socijalne anksioznosti koja je tipična za kulture zapadnog svijeta. Preciznije rečeno, u istočnjačkim kulturama socijalna anksioznost uključuje, ne toliko strah da će se osoba osramotiti, nego strah da će osoba reći ili učiniti nešto čime će povrijediti druge ili dovesti do neugode kod drugih (Norasakkunkit i sur., 2012).
Socijalna anksioznost, introverzija, sramežljivost
Pojam socijalne anksioznosti ponekad se poistovjećuje s introverzijom i sramežljivošću, ali riječ je o različitim pojmovima. Naime, introverzija je osobina ličnosti i kada je ova osobina izraženija, osobi je dovoljno manje socijalnih interakcija da bi se osjećala ispunjeno, brzo se umara od socijalnih interakcija te je potrebno i određeno vrijeme da se odmori od socijalnih interakcija. Međutim, introverzija ne znači da se netko boji reakcija i mišljenja drugih ljudi, da smatra da će ispasti glup/a ili da osoba izbjegava socijalne interakcije zbog prethodno spomenutog straha od negativne evaluacije.
Odnos socijalne anksioznosti i sramežljivosti ispitivali su brojni istraživači, ali do jednoznačnih i potpuno jasnih spoznaja još nisu došli. Sramežljivost je osobina koja predstavlja pretjeranu usmjerenost na sebe u socijalnim situacijama i pojačanu bihevioralnu inhibiciju (tj. zakočenost, povučenost, nemogućnost osobe da reagira na adekvatan način na socijalne interakcije) (Hofmann i sur., 2006; Tsui i sur., 2017). Međutim, razina sramežljivosti može varirati, što znači da postoje osobe s izraženom sramežljivošću i s manje izraženom sramežljivošću. Nadalje, prema Poole i suradnicima (2017), sramežljivost je heterogeniji konstrukt od socijalne anksioznosti, što znači da se među sramežljivim osobama nalaze pojedinci od kojih neki imaju, a neki nemaju socijalnu anksioznost (tj. neke sramežljive osobe ne izbjegavaju socijalne situacije).
Kako smanjiti socijalnu anksioznost?
Jedna od ključnih tehnika u radu na socijalnoj anksioznosti je prekidanje izbjegavajućih ponašanja. Naime, izbjegavanjem socijalnih situacija osoba se ne uspijeva uvjeriti da te situacije nisu opasne. Uz to, izbjegavanjem socijalnih situacija ne vježbamo socijalne vještine, za koje je bitno da se prakticiraju jer bez iskustva i vježbe socijalne vještine ne mogu se razvijati i usvojiti. Dakle, korisno je da se osoba uključuje u što više socijalnih situacija, ali da pritom kreće od situacija koje izazivaju manju anksioznost do onih koje izazivaju izraženiju anksioznost. Primjerice, ako nekome hodanje po gužvovitoj ulici izaziva anksioznost, ali ne vrlo visoku anksioznost, osoba bi najprije mogla više puta prolaziti po dijelu grada u vrijeme gužve. Zatim, ako bi naručivanje pića u kafiću bilo isto izvor anksioznosti, ali izraženije od hodanja po gužvovitoj ulici, osoba bi mogla više puta naručiti piće u kafiću i to nakon što je prethodno hodanje po ulici postalo samo mali izvor anksioznosti.
Sljedeće područje na koje je važno usmjeriti se u radu sa socijalnom anksioznošću su razmišljanja koja osoba ima u socijalnim situacijama. Tako osobe sa socijalnim anksioznošću ponekad rade greške u zaključivanju o socijalnim znakovima i pogrešno ih interpretiraju. Primjerice, jedna od grešaka je tzv. čitanje misli kod kojeg osoba npr. vidi da kolege gledaju u mobitel za vrijeme izlaganja koje ta osoba ima pa zaključuje da to znači da ljudi u publici misle da je dosadna, da je izlaganje užasno, da se osramotila. Vjerojatnije je riječ o tome da je publika ili umorna ili načelno nezaintersirana za bilo što ili da su samo pogledali u mobitel kao što to često svi mi činimo. Sljedeća česta pogreška je tzv. personalizacija kod koje osoba pripisuje određene događaje, ponašanja sebi, odnosno pretjerano se usmjerava na sebe, zanemarujući druge, obično vjerojatnije čimbenike. Primjerice, “Vidi kako je konobarica nekako namrgođena – to je zbog načina na koji sam naručila kavu, krivo sam to napravila.” Važno je da osobe sa socijalnom anksioznošću primjećuju da njihovo razmišljanje uključuje razne pogreške i da vježbaju racionalnije razmišljanje (npr. da je vjerojatno konobarica loše raspoložena, što nema veze s naručivanjem kave).
U socijalnim situacijama osoba, također, može ako osjeća vrlo jaku uznemirenost vježbati duboko disanje kako bi se umirila (ova tehnika opisana je u tekstu Panika i strah od straha). Možete koristiti i tzv. prizemljavanje. Jedna od vježbi prizemljavanja je vježba pet osjetila: prepoznajete pet predmeta koje vidite, četiri različita zvuka, tri stvari koje možete dodirnuti, dva mirisa i jedan okus; nastojte ih što temeljite primijetiti, ne samo usputno. Primjerice, osvijestite što točno vidite na nekom predmetu, koje je boje, ima li nekih ukrasa na njemu i sl.
Za kraj, još je u 1. st. pr. Kr. grčki filozof Epiktet rekao: “Ljude ne ometaju događaji, već njihovo mišljenje (misli) o događajima”. Socijalne situacije nisu same po sebi strašne, već naše negativno razmišljanje o njima čini ih strašnima. Adekvatnim osvještavanjem i mijenjanjem vlastitih grešaka u razmišljanju i ponašanju možemo u velikoj mjeri smanjiti i socijalnu anksioznost.
Literatura
Carter, M. M., Sbrocco, T., Riley, S. i Mitchell, F. E. (2012). Comparing fear of positive evaluation to fear of negative evaluation in predicting anxiety from a social challenge. Journal of Experimental Psychopathology, 3(5), 782–793.
Clark, D. i Wells, A. (1995). A cognitive model of social phobia. U R. Heimberg, M. Liebowitz, D. Hope i R. Schneier (Ur.), Social phobia: Diagnosis, assessment and treatment (str. 69–93). New York: Guilford Press.
Deci, E. L. i Ryan, R. M. (2008). Self-determination theory: A macrotheory of human motivation, development, and health. Canadian Psychology, 49(3), 182–185.
Hofmann, S. G., Moscovitch, D. A. i Kim, H-J. (2006). Autonomic correlates of social anxiety and embarrassment in shy and non-shy individuals. International Journal of Psychophysiology 61, 134–142.
Leahy, R. L., Holland, S. J. i McGinn, L. K. (2014). Planovi tretmana i intervencije za depresiju i anksiozne poremećaje. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Norasakkunkit, V., Kitayama, S. i Uchida, Y. (2012). Social anxiety and holistic cognition: Self-focused social anxiety in the United States and other-focused social anxiety in Japan. Journal of Cross-Cultural Psychology, 43(5) 742–757.
Norton, A. i Abbott, M. (2016). Self-focused cognition in social anxiety: A review of the theoretical and empirical literature. Behaviour Change, 33(1), 44–64.
Poole, K. L. Van Lieshout, R. J. i Schmidt, L. A. (2017). Exploring relations between shyness and social anxiety disorder: The role of sociability. Personality and Individual Differences, 110(1), 55–59.
Tsui, T. Y. L., Lahat, A. i Schmidt, L. A. (2017). Linking temperamental shyness and social anxiety in childhood and adolescence: Moderating influences of sex and age. Child Psychiatry and Human Development, 48(5), 778–785. doi: 10.1007/s10578-016-0702-z.
Vriends, N., Bolt, O. C., Meral, Y., Meyer, A. H., Bögels, S. i Wilhelm, F. H. (2016). Does self-focused attention in social anxiety depend on self-construal? Evidence from a probe detection paradigm. Journal of Experimental Psychopathology, 7(1): 18–30. doi: 10.5127/jep.041514
Winton, E. C., Clark, D. M. i Edelmann, R. J. (1995). Social anxiety, fear of negative evaluation and the detection of negative emotion in others. Behaviour Research and Therapy, 33(2), 193–196.