Tuga

Tuga – kratka, a moćna riječ. Moćna jer obično na sam spomen riječi “tuga” osjetimo blagu sjetu, neugodu. Moćna jer ponekad radimo gotovo sve što možemo kako se ne bi dogodilo da ovu riječ moramo primijeniti za sebe, da ne osjetimo emociju na koju se riječ “tuga” odnosi. Moćna jer ponekad, kad ova riječ ipak počne biti dio našeg dana, tjedna ili mjeseca, tek shvatimo koliko nam je uistinu stalo do nekoga/nečega. 

Tuga je jedna od primarnih, univerzalnih emocija (općenito o primarnim emocijama bilo je riječi u tekstu o emocijama. Može poprimiti različite oblike, od razočaranja do dubokog očaja (Ekman, 2022). Također, može varirati u intenzitetu i obliku tijekom vremena te uključivati stanja poput beznađa, bespomoćnosti, rezignacije. Najčešći okidač tuge je gubitak, a što će točno izazvati tugu, odnosno što će za nekoga predstavljati gubitak, a što ne, razlikuje se od pojedinca do pojedinca. Primjeri gubitaka su teža bolest ili smrt bliske osobe, smrt kućnog ljubimca, vlastita bolest zbog koje osoba mijenja dotadašnji stil života ili životne ciljeve, prekid odnosa (npr. ljubavne veze/braka ili prijateljstva), selidba i time odvajanje od bliskih osoba, gubitak posla, rastanci od bliskih osoba neovisno o tome je li rastanak privremen ili trajan. Ova emocija može se pojaviti zajedno s drugim emocijama. Tako osoba može osjećati ljutnju zbog prekida romantične veze, a istovremeno i tugu zbog gubitka partnera/ice.

Čemu na služi tuga?

Tuga traje duže od mnogih drugih emocija i utječe na nas kroz duži vremenski period u odnosu na ostale primarne emocije. Kada kažemo da utječe na nas, vjerojatno je prva pomisao da je utjecaj tuge negativan. Ideja o nepoželjnosti tuge, kao i ostalih neugodnih stanja, u našim životima jedan je od vodećih imperativa suvremenog društva u kojem je sreća emocija koja treba u potpunosti prevladavati u našim životima kako bismo bili zadovoljni životom ili smatrali da prolazimo kroz život vrijedan življenja. Međutim, bez neugode ne znamo ni što je ugoda. Kao da jedemo samo slatku hrana – fina je, ali s vremenom ne bismo ni znali koliko je fina jer ne bismo imali drugih okusa s kojima bismo tu slatkoću usporedili, a ne bi bilo baš ni zdravo jesti isključivo slatku hranu 🙂 Slično vrijedi za sreću. Koliko god bila primamljiva ideja da smo stalno sretni, to je nemoguće zbog biopsihosocijalnih faktora (npr. fluktuacije hormona, nepredvidivost socijalnih interakcija), a i ne bismo od toga baš profitirali jer bismo sreću uzimali “zdravo za gotovo”. Osim toga, neugodne emocije, uključujući tugu imaju korisne funkcije za nas. Kod tuge radi se prvenstveno o signalu koji šaljemo sami sebi da nam je potrebno vrijeme da se pojedine “kockice” koje su se poremetile u našem životu počnu poslagivati na nov način, da se stabiliziramo i integriramo na nov način. Tuga nas usporava i smiruje kako bi se cijeli taj proces poslagivanja “kockica” mogao odvijati. Šaljemo, također, i drugima signal da nam je potrebna pomoć, čime se jačaju socijalni odnosi. Tuga nam, dakle, šalje važne signale (da nam je potrebno vrijeme, da nam se “kockice” moraju posložiti na nove načine), ali je taj signal tih, suptilan pa ga ponekad zanemarimo i tjeramo se da odmah nakon nekog gubitka “stanemo na noge” i krenemo dalje.

Iako nije lako na prvu povjerovati, ali tuga ima pozitivnih aspekata, što pokazuju i istraživanja Forgesa (2007, 2017, 2019). Naime, kada je osoba tužna ima bolje kritičko mišljenje (npr. manje “nasjeda” na lažne vijesti, reklame). Nadalje, tužna osoba razmišlja racionalnije i bolje vidi detalje u nekoj situaciji u odnosu na sretnu osobu. Tužna osoba bit će manje podložna stereotipima od sretne osobe, koja će se više oslanjati na svoja iskustva, uvjerenja ili svjetonazor. Dakle, način procesiranja informacija koje dobivamo iz svoje okoline razlikuje se ovisno o tome jesmo li sretni ili tužni – kod tuge pristupamo informacija na način koji je u većoj mjeri analitički i dublji, a kod sreće na način koji je u većoj mjeri površan. Kao da nam sreća stvara određeni tunel kroz kojeg vidimo samo manji dio okoline u kojoj se nalazimo, dok će tuga otkriti šire horizonte oko nas. 

Tuga i depresija

Tugu je potrebno razlikovati od depresije, koja predstavlja psihički poremećaj. Kod depresije se javljaju ponavljajući i intenzivni osjećaji tuge i beznađa koji ometaju svakodnevni život. Nadalje, kroz duže vrijeme prisutni su: depresivno raspoloženja, gubitak interesa, promjene u apetitu, tjelesnoj težini i/ili spavanju, loša koncentracija, smanjena razina uključivanja u aktivnosti (npr. nepranje, ne obavljanje svakodnevnih poslova), osjećaji bespomoćnosti, srama, krivnje. Tuga, dakle, ima kraće trajanje i ne dovodi ili u manjoj mjeri dovodi do poremećenog funkcioniranja pojedinca u odnosu na depresiju.

Što učiniti kada smo tužni?

Za početak, važno je prihvatiti kako se osjećamo, umjesto bježanja od ove neugodne emocije zatrpavajući se poslom, povećanjem konzumacije alkohola ili drugih sredstava ovisnosti. Važno je prihvatiti ono što je izazvalo tugu (npr. da je došlo do gubitka nekog odnosa) i da smo tužni. Da bismo to prihvatili, potrebno je i vrijeme. Koliko vremena je potrebno, individualno je, odnosno razlikuje se od osobe do osobe. 

Tijekom tog vremena, važno je da se posvetimo sebi i onome što volimo raditi. Primjerice, ako volimo šetati, da češće prošetamo; ako uživamo u nekoj glazbi ili filmovima, da izdvojimo vrijeme za njih, čak i ako nismo baš motivirani za ove ugodne aktivnosti. Nadalje, u razgovorima s ljudima važno je da izražavamo što nam treba i kakva podrška nam je potrebna. Druga osoba možda ne daje podršku na način koji bi nama odgovarao jer polazi od svojih ideja kakva podrška bi nama bila potrebna (npr. da želimo biti sami, a mi možda baš želimo provoditi vrijeme s bliskim ljudima kada smo tužni). Mi imamo pravo zatražiti od bliskih osoba da nam pruže određenu vrstu podrške (npr. da nas saslušaju bez dijeljenja savjeta), čime ta podrška koju smo sami zatražili nije manje vrijedna ili značajna od podrške koju ljudi samoinicijativno pruže na način koji nama odgovara. Osim toga, važno je da pristupamo samima sebi kroz samosuosjećanje, odnosno s razumijevanjem da trenutno ne možemo biti jednako poletni, entuzijastični, energični i sl. kao prije gubitka. Ne znači da nikada više u životu nećemo biti, već samo sada, kad smo tužni, nismo i teško bismo mogli biti. Ne požurujmo se i dajmo si vremena.

Kada smo tužni može nam pomoći i da zapisujemo svoje emocije ili razmišljanja, npr. da vodimo dnevnik ili samo kratke natuknice u kojima navodimo što osjećamo, mislimo. Važno je sjetiti se i stvari/osoba/trenutaka u svakom danu na kojima možemo biti zahvalni i zapisati ih, odnosno gradimo svakodnevno ili svakih nekoliko dana svoju listu zahvalnosti.

Zaključno, tuga je prolazna i iako je neugodna, nije negativna, opasna ni nešto što bismo uopće mogli izbjeći. Pokušajmo ju stoga prihvatiti kada je s nama, ne bježati od nje i iskoristimo vrijeme kad je tu da se posvetimo sebi i novim počecima.

Literatura

Ekman, P. (2022). Universal emotions.

Forgas, J. P. (2007). When sad is better than happy: Negative affect can improve the quality and effectiveness of persuasive messages and social influence strategies. Journal of Experimental Social Psychology, 43(4), 513-528, doi: 10.1016/j.jesp.2006.05.006

Forgas, J. P. (2017). Can sadness be good for you? Australian Psychologist, 52(1), 3-13, doi: 10.1111/ap.12232

Forgas, J. P. (2019). Happy believers and sad skeptics? Affective influences on gullibility. Current Directions in Psychological Science, 28(3), 306-313. doi:10.1177/0963721419834543

Ljutnja 

Što učiniti kako ljutnja ne bi upravljala Vama već Vi njome?

Ulazite u banku i vidite da je oko 20 ljudi ispred vas, a red se vrlooo sporo pomiče i na sve to još osoba koja radi za jednim šalterom nestane u nekom trenutku pa se red više gotovo ni ne pomiče, i na sve to, netko se odluči progurati “preko reda”! Moguće da ćete biti ljuti na nepotrebno utrošeno vrijeme i potencijalnu nepravdu. U okviru emocije ljutnje koju biste mogli doživjeti, moguće da ćete tada početi osjećati navalu topline, oči vam se širom rastvaraju, čeljust je čvrsto stisnuta, dolazi do napetosti u mišićima… Voljeli biste nešto učiniti, izboriti se za sebe, riješiti se svih iritanata koju vas okružuju.

Prethodno navedeni primjer samo je jedan od niza mogućih scenarija u kojima se obično doživljava emocija ljutnje. Ova emocija je najeksplozivnija, ali kratkog trajanja, osim ako ne dođe do tzv. rekreativne ljutnje kod koje (ne)namjerno zadržavamo pažnju duže vrijeme na stvarima ili osobama koje su izazvale ljutnju (npr. razmišljamo ponovno i ponovno o onome što se dogodilo, smišljamo plan osvete…) (Davies, 2000). 

Kako nastaje ljutnja?

O emocijama je bilo više riječi u prethodnom postu, a samo da ukratko ponovimo: ljutnja je jedna od primarnih ili univerzalnih emocija, a najčešći okidači za ljutnju su (Ekman, 2022): 

  • sprječavanje izvršenja naših planova ili ciljeva, osobito kada je teško zaobići prepreku koja nam se “našla na putu”,
  • nepravda,
  • ugrožavanje našeg blagostanja/zdravlja ili blagostanja/zdravlja naših bližnjih,
  • kršenje naših pravila ili prava,
  • izdaja,
  • izloženost tuđoj ljutnji.

Međutim, što će točno izazvati ljutnju ovisi o interpretaciji ili subjektivnoj procjeni neke situacije (Davies, 2000). Drugim riječima, stajanje u redu u banci kod jedne osobe bi moglo izazvati ljutnju, dok kod druge ne jer drugačije interpretiraju situaciju. Primjerice, jedna osoba može se fokusirati na utrošak vremena, što je sve mogla izvan banke napraviti, što još sve treba napraviti, razmišlja kako ljudi za šalterom ništa ne rade, kako je sustav loš…, dok druga osoba tu situaciju može shvatiti kao vrijeme u kojem se može posvetiti neodgovorenim porukama, nazvati nekoga koga nije dugo čuo/la, razmišlja kako ni ljudima koji rade u banci nije lako raditi pod stalnim pritiskom klijenata. 

Doživljaj ljutnje može varirati od lagane iznerviranosti ili frustracije do izraženog bijesa. Što je veći intenzitet, teža je i samokontrola naših reakcija. Koliki će biti intenzitet ljutnje ovisi o okidačima, ali ponovno, u velikoj mjeri ovisi o našoj interpretaciji situacije.

Kao što se može primijetiti, interpretacija situacije, odnosno subjektivna procjena situacije, o čemu razmišljamo, na što se usmjeravamo, važni su čimbenici u nastanku ljutnje. A o čemu ovisi interpretacija situacije? Ona uvelike ovisi o našim pozadinskim vjerovanjima. Kod osoba koje su češće i intenzivnije doživljavaju ljutnju ta vjerovanja su primjerice:

  • “Stvari bi trebale biti točno onakve kakve ja želim, a ako nije tako, to je užasno.”
  • “Ljudi ne obraćaju pažnju na vas osim ako im ne pokažete da ste ljuti. To je jedini način da im pokažete da nešto nije u redu.”
  • “Ljudi su u osnovi sebični i ne vole pomagati drugima. Ako želite da vam pomognu, morate ih natjerati na to.”
  • “Ljudi su u osnovi neprijateljski nastrojeni. Treba stalno biti na oprezu inače će vas iznevjeriti.”
  • “Ako netko učini nešto loše, treba ga se kazniti zbog toga. Nije u redu da ljudi prolaze nekažnjeno za vlastita nedjela.”

Raspoloženje je jedan od važnih čimbenika koji djeluje na to hoćemo li doživjeti ljutnju i, ako da, u kojem intenzitetu. O raspoloženju je bilo više riječi u prethodnom postu. Ako smo loše raspoloženi, veća je vjerojatnost da ćemo biti osjetljivi na različite okidače i iritante u našoj okolini.

Važno je napomenuti da ljutnja nije uvijek “samo ljutnja”. Naime, ljutnja može biti emocija koju osoba izražava i koju primjećujemo kod neke osobe, ali “ispod ljutnje” mogu se kriti druge emocije, poput straha, tuge, razočaranja. Primjerice, neka osoba može doživljavati osjećaj krivnje zbog nečega što je učinila, ali ne pokazuje na van krivnju, već ljutnju. Razlog za to može biti što osoba ne želi pokazati svoju ranjivost pa joj je lakše pokazati ljutnju. To je tzv. ledenjak ljutnje – na vrhu se nalazi ljutnja, a ispod površine nalaze se druge emocije koje ljutnja prikriva.

Ljutnja sama po sebi nije problem, ali počinje predstavljati problem kada je ponašanje koje prati ljutnju neprikladno ili kada sama osoba primjećuje da ju ljutnja pretjerano ometa u svakodnevnom funkcioniranju (npr. kada je ljutnja učestala, intenzivna, osoba se teže nosi s njom, kada ljutnja narušava socijalne odnose)…

Što učiniti kada je ljutnja “izvan kontrole”?

Kada doživimo ljutnju, svojim tijelom, glasom i ponašanjem poručujemo drugima: “Prestati to raditi!” ili “Ne želim da se to više događa, dosta je!” (ponekad to uistinu tako i kažemo). Događa se da imamo poriv iskazati ljutnju vrlo izravno, primjerice, da vičemo ili udaramo oko sebe. U pravilu nas razne inhibicije u tome zaustave, poput raznih zakona ili usvojenih moralnih normi (“Nije u redu tući ljude.”, “Nije u redu ići okolo i pljuskati ljude.”). Znamo da bi iskazivanje ljutnje na destruktivan način izazvalo još više problema. Stoga ponekad potiskujemo ljutnju, “stavljamo je pod tepih”, čime ne rješavamo ono što nas muči u nekom odnosu ili situaciji te se time problem samo još više povećava. Ako ni nekontrolirano izražavanje ljutnje ni potiskivanje ljutnje nisu korisni, što onda je korisno?

Za početak, važno je odrediti okidače za ljutnju (APA, 2022). Možemo voditi bilješke u kojima navodimo koja je situacija bila u pitanju i kako smo se osjećali u toj situaciji. Dakle, osvještavamo što izaziva ljutnju kod nas. Primjerice, to može biti da su djeca razbacala ponovno stvari po sobi i nisu to pospremila, možda je to gužva u prometu, možda je riječ o određenim e-mailovima, o ponašanju nekog kolege na poslu… Korisno je pritom uzeti u obzir i kada u danu dolazi do ljutnje. Naime, moguće je da, kada se radi o previše stresa i izraženom umoru, dolazi do slabije tolerancije na frustraciju pa smo i skloniji ljutnji. U tom slučaju možemo poraditi na smanjenju umora, poboljšanju higijene spavanja i hranjenja, boljoj ravnoteži privatnog i poslovnog života.

Nadalje, možemo okidače ljutnje vidjeti iz druge perspektive. Pitamo sami sebe jesmo li napravili neke logičke pogreške u razmišljanju (npr. mislim da znam što moj kolega misli, iako on to uopće ne kaže; zanemarimo razloge druge osobe za neko ponašanje, već vidimo stvari samo iz svoje perspektive). Zatim se pitamo možemo li na drugačiji način sagledati situaciju, koja je cijena i koja je dobit nekog ponašanja (npr. agresivnog ispada). Iako to djeluje kao poveći utrošak vremena, sagledavanje stvari iz druge perspektive postaje značajno lakše i brže s vremenom i iskustvom. 

Važno je mijenjati i vlastita vjerovanja. Tako za vjerovanje “Stvari bi trebale biti točno onakve kakve ja želim, a ako nije tako, to je užasno.” možemo vidjeti cijenu i dobit takvog vjerovanja, koliko je to vjerovanje realistično, što će se dogoditi promjenom tog vjerovanja. Adaptivnije vjerovanje do kojeg bi se moglo doći moglo bi biti “Volio/voljela bih da su stari kako se meni sviđa, ali nije smak svijeta ako to nije tako.” (Leahy i sur., 2014).

Kada nas preplavljuje ljutnja, korisno je duboko disati i suzdržati se od reakcije sve dok se ljutnja ne počne smanjivati. Dakle, kada krene navala ljutnje, možemo zamisliti da se pali na semaforu crveno svjetlo koje kaže STOP i kada se intenzitet ljutnje počne smanjivati zamišljamo da se pali žuto pa na kraju i zeleno svjetlo koje nam kaže da smo smireni. Pritom je važno da ne koristimo prethodno spomenutu rekreativnu ljutnju. Drugim riječima, ne fiksiramo svoju pažnju na okidač(e) ljutnje, već se pokušavamo refokusirati na nešto drugo u našoj okolini i ne razmišljati o okidaču ljutnje. Kada se smirimo, možemo na konstruktivniji način razgovarati o onome što nas muči. 

Ova konstruktivna komunikacija znači da iskažemo drugoj osobi što nas smeta, ali na smiren način, navodimo što nas je u konkretnom ponašanju smetalo, bez da se vraćamo na prošla ponašanja ili da govorimo npr. “Ti si tako lijen. Ti nikad ne napraviš stvari kako se dogovorimo. “Uvijek kasniš.”. Znači, izbjegavamo riječi poput “nikad”, “uvijek”, “sve”… Izbjegavamo i riječi koje upućuju na to da govorimo o osobi (npr. lijen, bezobrazan, neuredan), a ne o ponašanju. Korisno je da do te komunikacije dođe ubrzo nakon samog događaja, ali nakon što smo se smirili.

U konačnici, ako je ljutnja vrlo intenzivna i učestala, korisno je da osoba razgovara sa stručnjakom za mentalno zdravlje kako bi zajedničkim snagama poboljšali kvalitetu životu te osobe.

Literatura

APA (2022). Controlling anger before it controls you.

Davies, W. (2000). Overcoming anger and irritability.  A self-help guide using Cognitive Behavioral Techniques. London. Constable&Robinson Ltd.

Ekman, P. (2022). Universal emotions.

Leahy, R. L., Holland, S. J. i McGinn, L. K. (2014). Planovi tretmana i intervencije za depresiju i anksiozne poremećaje. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Panika i strah od straha

Navala ubrzanog lupanja srca, ubrzanog disanja i gubitka daha, znojenja, mučnine, vrtoglavice, trnca, utrnulosti, zujanja u ušima neki su od češćih simptoma paničnog napadaja (Leahy i sur., 2014). Budući da su navedeni simptomi obično vrlo neugodni i kada se prvi puta pojave nenadani i neočekivani, nije začuđujuće da u većoj ili manjoj mjeri uplaše osobu koja ih doživi. Ne želimo se, naravno, “na smrt” isprepadati za svoj život, zdravlje, i to bez nekog očitog razloga. Panični napadaji nisu nimalo ugodno iskustvo i nije rijetkost da se osobe koje dožive panični napadaj jako uplaše da bi im se moglo takvo nešto dogoditi u budućnosti. Tako u konačnici nastaje strah od strah, tj. strah da ću ponovno doživjeti panični napadaj.

Zbog tog straha od straha i nastojanja da spriječe pojavu ponovnog paničnog napadaja, ljudi posežu ponekad za ponašanjima kojima, zapravo, pogoršavaju problem (Hawton i sur., 2008). Tako skeniraju (temeljito pretražuju) tijelo, traže tjelesne osjete koji bi im mogli biti znak da će svakog trena nastupiti panični napadaj (tj. žele biti pripravni za taj napadaj), izbjegavaju određena mjesta, događaje koje povezuju s paničnim napadajem, koriste sigurnosna ponašanja i osobe (npr. ne mogu izaći bez bočice vode iz stana, bez neke osobe otići u dućan). Iako takva ponašanja osobi mogu djelovati korisnima jer mogu ukloniti, barem kratkotrajno, anksioznost i dovesti do osjećaja sigurnosti, sva navedena ponašanja, zapravo, pogoršavaju problem i povećavaju vjerojatnost ponovne pojave paničnog napadaja. Kao da smo u živom pijesku u kojem se koprcamo i time sve dublje propadamo u pijesak, a ono što bi u većoj mjeri pomoglo je da smo mirni. Tako kod skeniranja tijela i stalnog osluškivanja što se događa u tijelu, male su šanse da ne nađemo neki osjet koji bi bio odstupajući od idealnog stanja (npr. ne kuca uvijek srce pravilno, ne možemo uvijek disati punim plućima). Kada osoba koja se boji paničnog napadaja primijeti neki odstupajući osjet, često ga interpretira katastrofično – da će sad opet panika nastupiti, da je to neizdrživo, strašno. I tako neki tjelesni osjet, koji je, zapravo, lažni alarm i nebitan, dobije pažnju. Dakle, govorimo tijelu da postoji neka opasnost, a pritom te opasnosti nema. Kako je ključni cilj našeg organizma održati nas na životu i čuvati nas od opasnosti, mozak i tijelo uporno traže problem, tu opasnost na koju ga upozoravamo, i na kraju postanemo pobuđeniji jer se aktiviraju naši tjelesni alati koji nas štite od opasnosti (npr. kao kada susretnemo neku zvijer u šumi) i uistinu do paničnog napadaja i dođe.

Disanje je jedan od tjelesnih mehanizama kojima se panični napadaj može u većoj mjeri potaknuti ili umiriti. Naime, ubrzano i plitko disanje (hiperventilacija) može dovesti do neravnoteže u razini kisika i ugljikovog dioksida. Točnije, iz tijela se uklanja povećana količina ugljikovog dioksida, čime se njegova razina spušta ispod optimalne. Zbog ovakvog ubrzanog i plitkog disanja osoba može osjećati vrtoglavicu, glavobolju, ošamućenost, a mogu se pojaviti i zamućeni vid, trnci i izostanak osjeta u rukama i/ili nogama. Kada je disanje duboko (abdominalno) i polagano, organizam se umiruje i intenzitet paničnog napadaja se snižava ili ni ne dođe do eskalacije simptoma paničnog napadaja.

Kako si pomoći ako doživljavate panične napadaje? Jedna od bitnih strategija je izlaganje osjetima kojih se bojimo (Hawton i sur., 2008). To je korisno raditi sa stručnjakom za mentalno zdravlje koji je educiran za rad s paničnim napadajima. Primjerice, osoba u okviru seanse s terapeutom izlaže se hiperventilaciji, vrtoglavici, s ciljem da se uvjeri da joj se ništa loše neće dogoditi i da te tjelesne osjete može izdržati te da oni neće dovesti do ludila, infarkta, nesvjestice i sl. Nadalje, važno je prestati izbjegavati radnje, mjesta, situacije zbog straha da ćete doživjeti panični napadaj. Tako, na primjer, ako izbjegavate voziti auto jer se bojite da ćete doživjeti u prometu panični napadaj, važno je postepeno izlagati se vožnji autom i prestati ju izbjegavati. Zatim je važno ukloniti sigurnosna ponašanja i osobe (npr. da nosite obavezno sa sobom svugdje bočicu vode, da idete u dućan samo s nekim od ukućana). Sigurnosna ponašanja/osobe i izbjegavanja radnji/mjesta/situacija održavaju anksioznost i panične napadaje na životu (jer se ne uvjerite da se ništa loše neće dogoditi), smanjuju funkcionalnost i slobodu osobe. Važno je i prihvatiti da je određena razina nelagode ili odstupajućih tjelesnih osjeta (npr. preskakivanje srca) koje doživljavate u redu i da ne znače neku veliku nadolazeću opasnost i/ili bolest. Napišite i podsjetnike na koje možete navesti rečenice koje Vam mogu pomoći da se umirite, npr. “ne moram tražiti i prepoznavati opasnost jer je nema”, “opet se ništa užasno ne događa, to je lažni alarm”, “ne moram brinuti jer nema ničeg opasnog u anksioznosti ili uzbuđenju”, “neugoda nije opasna”. Konačno, važno je i da imate opuštajućih aktivnosti u danu ili tjednu i da se bavite tjelovježbom.

Ako primjećujete povećanu tjelesnu napetost između epizoda panike, možete koristite tehnike za relaksaciju, primjerice abdominalno disanje (Psihološko savjetovalište Sveučilišnog savjetovališnog centra, 2019): za početak stavite jednu ruku na prsa, a drugu na trbuh te polagano brojite do 3 prilikom udisaja kroz nos i do 6 prilikom izdisaja kroz poluotvorene usne; nemojte dizati ramena i važno je da osjetite da se ruka na trbuhu pomiče, odnosno da dišete punim plućima, ne samo gornjim dijelom prsnog koša. Međutim, primjena tehnika relaksacije za vrijeme paničnog napadaja ne preporučuje se. Naime, prilikom primjene tehnika za relaksaciju za vrijeme paničnog napadaja osoba može pripisati umirivanje relaksaciji i time se uvjeri da panika nije opasna i da bi se smanjila tijekom vremena sama od sebe.

Literatura

Hawton, K., Salkovskis, P. M., Kirk, J. i Clark, D. M. (2008). Kognitivno-bihevioralna terapija za psihijatrijske probleme. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Leahy, R. L., Holland, S. J. i McGinn, L. K. (2014). Planovi tretmana i intervencije za depresiju i anksiozne poremećaje. Jastrebarsko: Naklada Slap.

Abdominalno disanje. Psihološko savjetovalište Sveučilišnog savjetovališnog centra (2019).