Sjedam prvi puta na kauč: što mogu očekivati na psihoterapiji

Preplavljujuća anksioznost, panični napadaji, nezadovoljstvo sobom, problemi u socijalnim odnosima, depresivnost, tugovanje, bizarne i zastrašujuće misli, opterećujuće brige oko zdravlja, razni strahovi, neobjašnjivo zatvaranje u sebe, nemogućnost uspostavljanja bliskog ili intimnog odnosa… Ova lista samo je početak popisa psihosocijalnih teškoća s kojima se ljudi mogu susresti tijekom života. Možda ste i vi uočili neke od teškoća kod sebe i isprobali ste razne alate, tehnike, strategije kojima ste ih pokušali riješiti. Ne ide na bolje ili se problem stalno vraća. I odjednom se pojavi misao da biste mogli potražiti stručnu pomoć. Ili vam je netko od vaših bližnjih to savjetovao. Možda u startu vjerujete da će vam stručna pomoć koristiti, a možda vam se postavljaju pitanja poput što ću ja tamo ili zar će mi neka nepoznata osoba reći nešto što već ne znam ili nisam probao/la. Probijete se ipak kroz ta pitanja i odlučite dati šansu psihoterapiji. No, onda dolazimo do novih pitanja. Što, zapravo, znači psihoterapija? Kako će razgovor sa psihoterapeutom izgledati? Kakav je to odnos u koji ulazim, odnos psihoterapeut-klijent? Što ću uopće pričati sa psihoterapeutom? Razna pitanja prate i emocije – sram, anksioznost, krivnja, nada, bespomoćnost… Kroz ovaj blog post pokušat ćemo odgovoriti na barem neka od ovih pitanja kako bi se i neugodne emocije koje možda doživljavate smanjile te kako biste naprosto znali što očekivati u okviru psihoterapijskog razgovora i odnosa.

Prvi razgovor sa psihoterapeutom

Kao i za bilo koji prvi susret s nepoznatom osobom, ne znamo tko je osoba koja će sjediti nasuprot nas. Kako točno izgleda, koje je boje njezin glas, kako priča, kakve su joj geste, koliko je opuštena, humoristična ili ozbiljna, koliko djeluje emocionalno toplo i prihvaćajuće. Stoga nije nimalo neobično da za prvi susret sa psihoterapeutom klijenti osjećaju anksioznost i znatiželju. No, kao i u svakom prvom susretu s nepoznatom osobom, u prvom razgovoru sa psihoterapeutom radi se prvenstveno o međusobnom upoznavanju

Kako to točno izgleda u razgovoru sa mnom? Za početak se predstavim klijentu, odnosno objasnim što radim u profesionalnom području i kojim se psihoterapijskim pristupima u radu koristim. Zatim klijent predstavi osnovne informacije o sebi (npr. koji posao radi, gdje živi) i nakon toga popričamo o teškoćama zbog kojih se klijent javio za psihoterapiju. U prvom razgovoru pitam klijente za konkretne primjere koji mogu ilustrirati problem s kojim se suočava. Razgovaramo o emocijama koje klijent doživljava vezano uz problem, mislima koje osobi padaju na pamet kada je problem aktivan, kao i što se tada događa u tijelu i na kraju krajeva kako se osoba ponaša. Primjerice, ako je problem zbog kojeg osoba dolazi na razgovor anksioznost u socijalnim situacijama, u prvom razgovoru pričamo o primjerima kojih se osoba može prisjetiti, a odnose se na anksioznost u socijalnim situacijama. Kako se tada osjećala, što joj je padalo na pamet u toj situaciji i kako se ponašala (npr. je li pobjegla s druženja, je li bila povučena i distancirana). Razgovaramo kada se problem pojavio, u kojem kontekstu je izraženiji, odnosno manje izražen. Nadalje, pričamo i što osobi pomaže da se nosi s problemom ili je pomagalo ranije. U razgovoru se dotaknemo i pitanja što su sve bili okidači za pojavljivanje ili intenziviranje problema, kao i pitanja što je osobu potaknulo da se baš sada javi na terapiju. 

Razgovor o teškoćama samo je uvodni razgovor te se identificiranje problema, bolje razumijevanje psihološke pozadine problema, različiti načini manifestacije problema u životu pojedinca razrađuju detaljnije kroz sljedeće razgovore. U početnim susretima naglasak je na boljem razumijevanju problema te se terapeut i klijent zajedno probijaju kroz šumu koja je nastala tijekom vremena i pokušavaju bolje vidjeti svako drvo koje čini tu šumu. 

U prvom razgovoru terapeut i klijent osvrnu se i na klijentove ciljeve, odnosno što bi klijent želio postići kroz terapiju. U razmišljanju o ciljevima pitamo se što bi konkretno klijent volio da se u njegovom životu promijeni i kako će uopće znati da je do promjene došlo. Govorimo o tome što klijent želi, a ne kakav ne želi biti. Primjerice, ako se klijent javlja zbog niskog samopouzdanja, nije rijetkost da klijent kaže da ne želi biti nesiguran. Međutim, ako razmišljamo o tome što više ne želimo, nismo ništa konkretno rekli oko toga što zapravo želimo. Kažemo sami sebi što nije u redu, ali ne i što točno želimo. Kako ćemo onda znati čemu težimo, kamo idemo? Ovakvo razmišljanje nalikuje razmišljanju u kojem kažemo da ne želimo biti za vrijeme godišnjeg odmora u Zagrebu, ali nismo rekli gdje točno želimo biti (npr. na moru, na nekom putovanju po europskim gradovima, u planinama). Stoga na primjeru samopouzdanja pokušavamo odrediti što bi značilo da je klijent samopouzdaniji, kako će se samopouzdanje vidjeti u njegovom životu, kako klijent definira za sebe samopouzdanje i visoko samopouzdanje. U razgovoru zajedno klijent i ja prolazimo kroz ciljeve, zajedničkim snagama ih oblikujemo te kasnije kroz psihoterapijski rad modificiramo i provjeravamo kako napredujemo u njihovom ostvarivanju. Uz to, identificiramo prepreke za ostvarivanje ciljeva, bilo da su unutar ili izvan klijenta, te njihov utjecaj nastojimo smanjiti ili ukloniti.

Jedno od čestih pitanja u prvom razgovoru koje klijenti postave je koliko učestalo se odvijaju razgovori. Obično se u početku razgovori odvijaju jednom u tjedan dana ili jednom u dva tjedna. Ako su susreti rjeđe od toga, rad na teškoćama moguć je, naravno i dalje, samo je proces sporiji, a uspostavljanje terapijskog odnosa, također, može biti otežano ili barem usporeno. S vremenom, osobito pred kraj psihoterapijskog rada, susreti se prorjeđuju.

Nakon prvog razgovora, kao i tijekom psihoterapijskog rada, klijenti ponekad ispune upitnike koji mogu pomoći psihoterapeutu, ali i samom klijentu da bolje razumiju teškoće na kojima klijent želi raditi.

Očekivanja i odgovornosti

Prvi razgovor služi nam i da prođemo kroz klijentova očekivanja od psihoterapije i psihoterapeuta, kao i prava i odgovornosti obje strane. 

Kada govorimo o očekivanjima, važno je provjeriti potencijalna klijentova nerealistična očekivanja od psihoterapije i psihoterapeuta. Među nerealističnim očekivanjima može se čuti shvaćanje psihoterapije kao čarobnog štapića kojim će se brzo riješiti problemi. Naime, klijent obično isproba razne strategije kojima nastoji riješiti svoj problem i već mu je dosta i samog problema i pokušavanja njegovog rješavanja. Stoga nije neobično da želi, uz stručnu pomoć, problem riješiti odmah. Međutim, rad na problemu predstavlja proces koji traje neko vrijeme i često je taj proces spor te uključuje uspone i padove. Dakle, najčešće ne dolazi do neprestanog poboljšanja, već se faze poboljšanja izmjenjuju s fazama pada u nošenju s problemom, osobito u počecima rada na problemu. Kada kažem da psihoterapijski proces traje neko vrijeme, ne znamo koliko točno dugo traje i za naizgled isti problem jedan klijent može početi primjećivati veće pozitivne pomake nakon pet susreta, a netko nakon 15 susreta. Do navedenih razlika dolazi zbog razlika u ličnosti, socijalnom kontekstu, ranijim iskustvima, komorbiditetu s drugim teškoćama. 

Također, psihoterapeut nije osoba koja rješava klijentove probleme, govori što i kako treba raditi ili koje odluke treba donijeti. Psihoterapeut nastoji stati “u klijentove cipele”, zauzeti njegovu perspektivu, razumjeti ju i pristupiti joj sa suosjećanjem. Uz to, nastoji kroz pitanja analizirati problem kako bi se stekli novi uvidi i zauzela drugačija perspektiva od one koju klijent obično zauzima. Također, u počecima rada psihoterapeut pomaže klijentu da se kroz psihoedukaciju bolje upozna s problemom (npr. što je anksioznost), a time nastoji postići normalizaciju problema i razumijevanje koje pomaže da problem nije više veliki “bauk”.

U odgovornosti, primjerice, spada koliko vremena prije samog termina klijent otkazuje termin te aktivan angažman u radu na ostvarivanju ciljeva. Taj angažman može, u pojedinim fazama rada, biti otežan zbog određenih okolnosti koje se neplanirano pojave u klijentovom životu, a ponekad je otežan i zbog klijentovog otpora kojeg zajedno psihoterapeut i klijent identificiraju i rade na njemu. Odgovornost, odnosno dužnost psihoterapeuta je da osigura povjerljivost svih podataka koje klijent iznosi i ne informira druge osobe o identitetu svojih klijenata. Međutim, psihoterapeut je dužan prekršiti anonimnost i povjerljivost odnosa s klijentom kada sazna da će klijent počiniti djela kojima će ugroziti vlastiti ili tuđi život. U tim slučajevima psihoterapeut je dužan alarmirati druge institucije (npr. hitna pomoć).

Terapijski odnos

Jedan od ključnih elemenata psihoterapijskog procesa je terapijski odnos. Da bi se terapijski odnos uspostavio potrebno je određeno vrijeme. Klijent i psihoterapeut trebaju se uopće upoznati u početku te ujedno kroz taj proces vidjeti koliko su “kliknuli”. Naime, kao što je spomenuto, psihoterapeut nastoji “stati u klijentove cipele” i prilagoditi se klijentu, ali ipak u svoj rad unosi i vlastite osobine ličnosti koje mogu, ali i ne moraju odgovarati klijentu te klijent može odlučiti u bilo kojem trenutku da ne bi volio nastaviti psihoterapiju s određenim psihoterapeutom. Osim toga, klijent može u bilo kojem trenutku prekinuti psihoterapiju jer uoči da mu sam psihoterapijski pristup koji psihoterapeut koristi ne odgovara ili uoči da nije trenutno spreman za psihoterapiju.

Razumljivo je da klijent u počecima rada osjeća određenu nelagodu kada govori o sebi pred psihoterapeutom, no kako se odnos između psihoterapeuta i klijenta uspostavlja, ta nelagoda se smanjuje i nestaje.

Psihoterapeut nastoji u odnosu s klijentom pokazati razumijevanje klijenta, njegovog života, strategija nošenja s problemima i samog problema. Razumijevanje ne znači opravdavanje klijenta i njegovih postupaka, već pokazuje klijentu da ga čujemo i vidimo. Upravo poruka “čujem te i vidim, a pritom ni ne prosuđujem ni osuđujem” predstavlja važan element terapijskog odnosa i time se taj odnos obično dosta razlikuje od drugih vrsta odnosa koje klijent ima u svojem životu. Kroz terapijski odnos psihoterapeut nastoji određene psihološke potrebe, koje su kod klijenta ostale zapostavljene ili su narušene, uvažiti i zadovoljiti.

Dakle, kao što psihoterapija predstavlja proces, tako je i uspostavljanje terapijskog odnosa proces. Stoga je korisno pričekati nekoliko susreta da se vidi koliko je klijent “kliknuo” sa psihoterapeutom i koliko je motiviran nastaviti proces rada na teškoćama. Odnos između klijenta i psihoterapeuta jedinstven je te se na temelju tuđeg iskustva u psihoterapiji ne može pouzdano zaključiti kakvo će biti naše vlastito iskustvo. Stoga ako dvojite otići ili ne otići na psihoterapiju, jedino što može pomoći ukloniti dvojbe je sam odlazak na psihoterapiju. U konačnici što možete izgubiti odlaskom na prvi razgovor? Vjerujem da lista gubitaka nije osobito dugačka 🙂

Lice iz naslonjača – upoznajmo lik i djelo psihoterapeuta

U okviru rada na mentalnom zdravlju klijenti mogu naići na brojne opcije koje se nude na tržištu. Primjerice, klijenti se mogu obratiti za pomoć psihijatrima, psihoterapeutima, savjetovateljima, osobama koje se bave nekim specifičnim oblikom vježbi (npr. TRE [engl.  Tension/Trauma Releasing Exercises] vježbe; biofeedback), kao i osobama koje se bave raznim tzv. alternativnim pristupima (npr. šamanizam). S obzirom na veliku ponudu pristupa i stručnjaka za rad mentalnom zdravlju, nije neobično da se klijenti ponekad osjećaju zbunjeno i ne znaju kome se obratiti za pomoć. Stoga ćemo za početak odgovoriti na pitanja tko je tko u cijeloj “šumi” pristupa mentalnom zdravlju.

Psihijatri i psiholozi

O razlikama između psihijatara i psihologa više je riječi bilo u blog postu Psihologija i psihoterapija. Da ponovimo ukratko 🙂 Psihologija je znanost koja proučava doživljavanje i ponašanje ljudi. Psiholozi nisu isto što i psihijatri jer su psihijatri stručnjaci za mentalno zdravlje koji su završili studij medicine te posljedično smiju propisivati farmakoterapiju (lijekove). Psiholozi, nakon završetka studija najčešće rade u ljudskim resursima u raznim tvrtkama, u školama i vrtićima, bolnicama. Psihijatri u pravilu rade u bolnicama, ponekad i u vlastitim privatnim praksama.

Psihoterapeuti i savjetodavni terapeuti

Ni psiholozi ni psihijatri nisu po završenom studiju ujedno i psihoterapeuti. Prema Zakonu o psihoterapiji (NN 18/22, čl. 2, st. 1), “psihoterapija je nezavisna interdisciplinarna znanost koja obuhvaća psihoterapijske pravce utemeljene na znanstvenim principima i metodama.” Djelatnost psihoterapije obavlja ovlašteni psihoterapeut i ovlašteni savjetodavni terapeut (Zakon o psihoterapiji, NN 18/22, čl. 5, st. 2). Tko je psihoterapeut, a tko je savjetodavni terapeut?

Psihoterapeutom može postati bilo koja osoba koja ima (Zakon o psihoterapiji, NN 18/22, čl. 6, st. 1):

  • završen studij medicine, psihologije, socijalne djelatnosti, edukacijsko-rehabilitacijske znanosti, pedagogije i logopedije
  • završeno psihoterapijsko školovanje u trajanju od najmanje četiri godine na nekom od psihoterapijskih pravaca. 

Dakle, da bi netko bio psihoterapeut, mora imati završen odgovarajući studij (tj. mora biti po zanimanju liječnik, psiholog, socijalni radnik, edukacijski rehabilitator, pedagog, logoped), a uz to mora, nakon završetka studija, završiti i edukaciju iz nekog od psihoterapijskih pravaca. 

Savjetodavnim terapeutom može postati osoba koja ima (Zakon o psihoterapiji, NN 18/22, čl. 6, st. 2):

  • završen barem trogodišnji studij (tj. barem je prvostupnik/ica), 
  • završeno psihoterapijsko školovanje u trajanju od najmanje tri godine na nekom od psihoterapijskih pravaca. 

Ako osoba nije završila studij medicine, psihologije, socijalne djelatnosti, edukacijsko-rehabilitacijske znanosti, pedagogije i logopedije, mora završiti i dodatnu početnu izobrazbu koja obuhvaća znanja iz područja psihologije, medicine (psihijatrije), socijalnog rada i rehabilitacijskih znanosti. 

Drugim riječima, savjetodavni terapeut može biti osoba koja je bilo koje struke (npr. ekonomist), dok psihoterapeut može biti samo osoba koja je završila studij medicine, psihologije, socijalne djelatnosti, edukacijsko-rehabilitacijske znanosti, pedagogije i logopedije.

Psihoterapijski pravci

Prema popisu Hrvatske komore psihoterapeuta (2022), psihoterapijski pravci su: 

  • kognitivno-bihevioralna terapija (više o ovom pravu možete pročitati u blog postu na poveznici)
  • gestalt psihoterapija
  • grupna analiza
  • integrativna dječja i adolescentna psihoterapija
  • integrativna psihoterapija
  • kibernetika i sistemska terapija
  • logoterapija i egzistencijalna analiza
  • NLPt psihoterapija
  • psihoanaliza
  • psihodramska psihoterapija
  • psihoterapija pokretom i plesom
  • realitetna terapija
  • sistemska obiteljska psihoterapija
  • tjelesna psihoterapija
  • transakcijska analiza

Koji pravac će klijent odabrati za rad na sebi ovisi o samim problemima, osobinama klijenta i klijentovim preferencijama kakav tip rada mu više odgovara (npr. aktivniji pristup i usmjerenost na problem ili prorada iskustava iz djetinjstva ili rad s tijelom itd.). Za neke teškoće daje se prednost određenim psihoterapijskim pravcima pred drugim pravcima. Za koje teškoće je preporučljiv kognitivno-bihevioralni pristup možete pročitati u blog postu na poveznici.

Edukacije iz psihoterapije

Svaki od prethodno navedenih psihoterapijskih pravaca ima svoj proces izobrazbe koji polaznici moraju proći kako bi postali psihoterapeuti. 

Da bi osoba postala kognitivno-bihevioralni psihoterapeut mora proći tri stupnja edukacije koji se održavaju pri Hrvatskom udruženju za bihevioralno-kognitivne terapije (HUBIKOT, 2022). Prvi stupanj uključuje osam jednodnevnih radionica u ukupnom trajanju od 80 sati. U drugom stupnju polaznici imaju 20 jednodnevnih tematskih radionica, u ukupnom trajanju od 200 sati teorijske i praktične nastave. Pored toga, polaznici imaju obvezu 100 sati samostalnog učenja i 100 sati praktičnog rada s klijentima. U trećem stupnju polaznici prolaze 200 sati supervizije (tj. podrška u radu od strane iskusnijih stručnjaka), 200 sati prakse u provođenju kognitivno-bihevioralne terapije, te 150 sati samostalnog rada kroz praćenje stručne literature te sudjelovanje u drugim oblicima dodatne edukacije iz kognitivno-bihevioralne terapije (npr. sudjelovanje na predavanjima i radionicama u zemlji ili inozemstvu) u trajanju od dvije do tri godine. Kao što se može primijeniti, radi se o višegodišnjoj edukaciji u okviru koje se očekuje intenzivan praktičan rad s klijentima. Nakon završavanja edukacije i dobivanja akreditacije za rad, od psihoterapeuta se očekuje cjeloživotno usavršavanje. 

Zaključno, zanimanja psihoterapeuta, psihijatra i psihologa međusobno su odvojena i uključuju zasebne višegodišnje obrazovne programe. Prilikom odabira vrste pomoći za mentalno zdravlje važno je da klijenti znaju na čemu bi voljeli raditi sa stručnjakom za mentalno zdravlje i obilježja pojedinih psihoterapijskih pravaca te sukladno tome odabrati kome bi se mogli obratiti. Nakon početnog odabira uvijek se može promijeniti osoba s kojom bi klijent volio raditi, odnosno nijedan odabir nije vječan i nepromjenjiv 🙂

Literatura

Hrvatska komora psihoterapeuta (2022). Popis psihoterapijskih pravaca.

Hrvatsko udruženje za bihevioralno-kognitivne terapije (2022). Psihoterapijska edukacija.

Zakon o djelatnosti psihoterapije. Narodne novine br. 18/22.

Kognitivno-bihevioralna psihoterapija

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) vrlo je popularan, znanstveno utemeljen psihoterapijski pristup u kojem se naglasak stavlja na odnos između klijentovih misli, ponašanja i osjećaja (Dozois, Dobson i Rnic, 2019). Prema ovom pristupu, mentalno zdravlje, kvaliteta života, zadovoljstvo pojedinca mogu se poboljšati identificiranjem i mijenjanjem klijentovih neadaptivnih obrazaca vjerovanja i načina razmišljanja te ponašanja. Upravo zbog rada na vjerovanjima i načinu razmišljanja te na ponašanju ova se psihoterapija i naziva kognitivno-bihevioralna – rad na vjerovanjima i načinu razmišljanja odnosi se na kognitivni dio naziva psihoterapije, a rad na ponašanju odnosi se na bihevioralni dio naziva psihoterapije.

Jedna od osnovnih ideja kognitivno-bihevioralnog pristupa je da ljudi, na temelju svojih iskustava i bioloških predispozicija, razvijaju vlastita tumačenja događaja oko sebe pa tako isti događaj dvije osobe mogu doživjeti na vrlo različite načine, iako su objektivna obilježja događaja jednaka. Tako jedna osoba prilikom javnog nastupa može doživjeti taj događaj kao vrlo uznemirujući i stresan, dok drugoj osobi javni nastup pred istom publikom može biti ugodno iskustvo. Uznemirenost prve osobe rezultat je negativnih misli koje joj prolaze kroz glavu (npr. “Dosadna sam. Ovo što govorim je bezveze. Glupa sam. Evo, netko tipka po mobitelu – to je zato što pričam gluposti i dosadna sam.“). Negativne misli, dakle, rezultiraju uznemirenošću, a posljedično će koncentracija te osobe biti loša. Druga osoba prilikom javnog nastupa vjerojatno nema negativnih misli koje ju ometaju pa i situaciju doživljava ugodnom te se može koncentrirati na sadržaj svojeg izlaganja. Iz ovih primjera može se primijetiti važnost misli u nastanku teškoća, a time i važnost rada na neadaptivnim obrascima razmišljanja. U slučaju straha od javnog nastupa, u kognitivno-bihevioralnoj psihoterapiji klijent i terapeut zajedno bi radili na određivanju čimbenika koji su doveli do razvoja straha od javnog nastupa (npr. negativno iskustvo u prošlosti prilikom javnog nastupa) te čimbenika koji djeluju na intenzitet tog straha i njegovo održavanje (npr. veličina grupe pred kojom se održava javni nastup), s naglaskom na klijentova vjerovanja i način razmišljanja (npr. prethodno navedene negativne misli te vjerovanja u vlastitu nesposobnost i malu vlastitu vrijednost). 

Osim toga, prema kognitivno-bihevioralnom pristupu važno je mijenjati i neadaptivne obrasce ponašanja. Primjerice, osobu koja se boji javnog nastupa, osobu koja se boji visine ili osobu koje ima teškoća u postavljanju granica u socijalnim odnosima (npr. teško kaže “ne”) važno je naučiti ponašanjima koja će povećati njihovu kvalitetu života (npr. uklanjanje izbjegavajućih ponašanja poput neletenja avionom, učenje komunikacijskih vještina). 

Kognitivno-bihevioralni pristup usmjeren je na teškoće ovdje i sada, odnosno na teškoće koje su prisutne u klijentovom životu prilikom dolaska na psihoterapiju (Beck, 1995). Na početku psihoterapije klijent i terapeut dogovaraju ciljeve i plan rada. Često terapeuti primijene upitnike i testove kojima nastoje detaljnije ispitati klijentovo funkcioniranje, a rezultati na upitnicima i testovima korisni su i za provjeru postizanja postavljenih ciljeva i napretka u psihoterapiji. Kroz psihoterapiju nastoje se odrediti i razumjeti čimbenici koji doprinose nastanku i održavanju teškoća (npr. način razmišljanja, vjerovanja, klijentova okolina, određena ponašanja), kao i razvoj klijentovih teškoća. Na temelju tih informacija, klijent i terapeut zajedno pronalaze individualizirane strategije rada na teškoćama. Osim na seansama, klijenti su uključeni u rad na teškoćama i između seansi kroz primjenu vježbi koje su zajedno klijent i terapeut dogovorili važnima za klijenta, kako bi klijent usvojio adaptivne načine razmišljanja i ponašanja. Napredak tijekom tretmana može se odrediti kroz razgovor, provjerom dojma klijenta i terapeuta, a može se pratiti i, kao što je ranije navedeno, usporedbom rezultata na upitnicima i testovima koje klijent rješava na početku, tijekom i na kraju psihoterapije. 

Istraživanja su pokazala da je kognitivno-bihevioralna psihoterapija učinkovit pristup za rad na raznim teškoćama, osobito za rad na anksioznim smetnjama (npr. panika, fobije, brige, socijalna anksioznost), depresiji, opsesivno-kompulzivnim smetnjama, ljutnji, poremećajima hranjenja, seksualnim i partnerskim problemima, problemima povezanima s teškoćama u učenju te različitim stresom uvjetovanim stanjima (Butler i sur. 2006; Covin i sur., 2008; Henwood i  sur., 2015; Hofmann i Smits, 2008; Norton i Price, 2007; Olatunji i sur., 2013; Otte, 2011; Tolin, 2010). Koristi se u individualnom, ali i grupnom radu s klijentima. Osim toga, kognitivno-bihevioralni pristup može se koristiti nezavisno ili u kombinaciji s farmakoterapijom (tj. lijekovima).

Važno je istaknuti i da kognitivno-bihevioralni pristup podrazumijeva aktivnu uključenost klijenta u rad na teškoćama i ostvarivanju postavljenih ciljeva. Konačni cilj je da time klijenti steknu vještine pomoću kojih će se samostalno moći nositi s teškoćama u svojem životu i nakon psihoterapije, odnosno da sami sebi postanu terapeuti, a učenje novih načina razmišljanja i ponašanja dobar je put prema ostvarivanju tog cilja.

Literatura

Beck, J. S. (1995). Cognitive therapy: basics and beyond. New York: The Guilford Press.

Butler, A. C., Chapman, J. E., Forman, E. M. i Beck, A. T. (2006). The empirical status of cognitive behavioral therapy: A review of meta-analyses. Clinical psychology review, 26, 17-31.

Covin, R., Ouimet, A. J., Seeds, P. M. i Dozois, D. J. (2008). A meta-analysis of CBT for pathological worry among clients with GAD. Journal of Anxiety Disorders, 22(1), 108-116.

Dozois, D. J. A., Dobson, K. S. i Rnic, K. (2019). Historical and philosophical bases of the cognitive-behavioral therapies. U K. S. Dobson i D. J. A. Dozois (Ur.), Handbook of cognitive-behavioral therapies, Fourth Edition (str. 3-31). New York: The Guilford Press.

Henwood, S. K., Chou, S. i Browne, K. D. (2015). A systematic review and meta-analysis on the effectiveness of CBT informed anger management. Aggression and Violent Behavior, 25, 280-292.

Hofmann, S. G. i Smits, J. A. (2008). Cognitive-behavioral therapy for adult anxiety disorders: a meta-analysis of randomized placebo-controlled trials. Journal of Clinical Psychiatry, 69, 621-632.

Norton, P. J. i Price, E. C. (2007). A meta-analytic review of adult cognitive-behavioral treatment outcome across the anxiety disorders. Journal of Nervous and Mental Disease, 195, 521-531.

Olatunji, B. O., Davis, M. L., Powers, M. B. i Smits, J. A. J. (2013). Cognitive-behavioral therapy for obsessive-compulsive disorder: A meta-analysis of treatment outcome and moderators. Journal of Psychiatric Research, 47(1), 33-41.

Otte, C. (2011). Cognitive behavioral therapy in anxiety disorders: current state of the evidence. Dialogues in Clinical Neuroscience, 13(4), 413-421.

Tolin, D. F. (2010). Is cognitive-behavioral therapy more effective than other therapies? A meta-analytic review. Clinical Psychology Review, 30(6), 710-720.

Psihologija i psihoterapija

Kada bih nakon završetka studija rekla ljudima da sam psihologinja po struci, obično bi krenule šale kako bi svakome od njih trebao psiholog, ali da im zapravo nema pomoći, kao i da sigurno znam što oni misle. Dio ljudi ne bi razlikovao psihologiju i psihijatriju, a često bi poistovjećivali psihologiju sa psihoterapijom. Kada uzmem u obzir nedovoljnu prisutnost tema o mentalnom zdravlju i manjak upoznavanja sa psihološkim spoznajama tijekom obaveznog obrazovanja, ne samo u Hrvatskoj, već i u brojnim razvijenim državama diljem svijeta, prethodno opisane reakcije i ideje o psiholozima razumljive su. Stoga je osnovna svrha ovog teksta pružanje informacija o psihologiji, psihoterapiji i važnosti metalnog zdravlja kako bi ljudi mogli bolje razumjeti načine na koje im psihoterapija može pomoći u povećanju kvalitete života.

Psihologija je znanost koja proučava doživljavanje i ponašanje ljudi. Psiholozi nisu isto što i psihijatri jer su psihijatri stručnjaci za mentalno zdravlje koji su završili studij medicine te posljedično smiju propisivati farmakoterapiju (lijekove). Mi, psiholozi, nakon završetka studija najčešće radimo u ljudskim resursima u raznim tvrtkama, u školama i vrtićima, bolnicama. Područje u kojem radi dio psihologa, a koje se često poistovjećuje s poslom psihologa (iako to, kao što se može primijetiti, nije slučaj), jest psihoterapija. Psihoterapeuti su najčešće završili studij psihologije ili medicine, ali psihoterapijom se bave i osobe koje su završile socijalni rad, pedagogiju i edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Kako bi osoba postala psihoterapeut, nakon studija mora završiti odgovarajuće edukacije. 

Postoje različiti psihoterapijski pristupi, poput kognitivno-bihevioralne, gestalt, transakcijske, realitetne, sistemske psihoterapije, psihoanalize, ali neovisno o pristupu, kroz psihoterapiju ljudi bolje upoznaju sebe, rade na konkretnim teškoćama i postizanju željenih ciljeva te pritom postaju kompetentni pomoći sami sebi u budućnosti (European Association for Psychotherapy, n.d.-a). U psihoterapiji se koriste različite tehnike i stavlja se naglasak na različite čimbenike (npr. emocije, misli, sadašnji trenutak ili prošlost, interakcija pojedinca i okoline ili usmjerenost na unutrašnji svijet osobe), što ovisi o psihoterapijskom pristupu. Međutim, u svim psihoterapijskim pristupima vrlo važnu ulogu ima stvaranje odnosa između klijenta i terapeuta kroz koji se, u povjerljivom okruženju, mogu „izgrađivati stepenice“ koje vode prema klijentovom cilju. Za pojedine teškoće pojedini pristupi prikladniji su od ostalih (npr. terapija izbora za anksiozne smetnje je kognitivno-bihevioralna psihoterapija; Butler i sur. 2006; Hofmann i Smits, 2008; Norton i Price, 2007; Otte, 2011; Tolin, 2010), ali odabir psihoterapeuta i psihoterapijskog pristupa ovisi o osobinama i preferencijama klijenta, kao i o uspostavljenom odnosu klijenta i terapeuta. U psihoterapiji se mogu prolaziti razne teme, poput teškoća vezanih uz stres, tjeskobu, različite vrste briga, fobije, depresiju, odnose s drugima, samopoštovanje, konkretni problem koji ne znaju kako bi riješili (npr. problemi na radnom mjestu), osjećaj ispraznosti i besmisla, gubitke i tugovanje, opsesije, životne tranzicije, bolje upoznavanje samog sebe. Psihoterapeuti rade s djecom, adolescentima i odraslima, individualno ili kroz grupni rad. 

Psihoterapija ima pozitivan učinak na mentalno zdravlje, ali i ukupno zdravlje pojedinca jer je mentalno zdravlje povezano s imunološkim sustavom, a time i mogućnostima organizma da se obrani od zdravstvenih teškoća (Kolappa i sur., 2013). Osim toga, zdravlje se ne definira kao odsustvo bolesti ili kao stanje tjelesnog blagostanja, već se definira kao stanje tjelesnog, mentalnog i socijalnog blagostanja (European Association for Psychotherapy, n.d.-b; WHO, 2020). Dakle, rad na mentalnom zdravlju ujedno je i rad na tjelesnom zdravlju. Usprkos pozitivnim učincima, mnogi ljudi nisu spremni otići na psihoterapiju. Samo između 20% i 40% osoba koje u istraživanjima iskazuju psihičke teškoće potraži pomoć stručnjaka (Kessler i sur., 2001). Ključni razlog neodlaska na psihoterapiju je stigma koja se veže uz psihičke teškoće i psihoterapiju (Ben-Porath, 2002; Corrigan, 2004; Jorm i Wright, 2008). S jedne strane društvo smatra da su ljudi koji imaju psihičke teškoće slabi i nekompetentni, a ako ljudi za svoje teškoće potraže stručnu pomoć, smatraju ih slabijima nego ljude koji imaju psihičke teškoće, a koji ne potraže stručnu pomoć (tj. smatra se da su preslabi da se sami nose sa svojim teškoćama i da zato traže stručnu pomoć). S druge strane, taj stav društva pojedinci internaliziraju, odnosno usvajaju kao vlastite ideje te se osjećaju kao slabi, loši i neadekvatni ako primjećuju da se ne mogu sami nositi sa svojim mislima i osjećajima te ako im je narušena kvaliteta života. Misli poput „Što će drugi misliti?“, „Ako odem na terapiju, to će biti dokaz da sam lud/a.“, „Drugi će me odbaciti i ostat ću sam/a ako odem na terapiju.“ samo su neki od primjera razmišljanja koje može spriječiti ljude da porade na sebi i svojem mentalnom zdravlju. Nadalje, ljudi ponekad misle da njihovi problemi nisu dovoljno ozbiljni da bi se javili psihoterapeutu. Kada je riječ o tjelesnom zdravlju, situacija je potpuno drugačija i ljudi su spremni brzo reagirati na simptome neke bolesti kako bi provjerili i/ili vratili svoje tjelesno zdravlje. Međutim, kao što ljudi nisu opremljeni svim potrebnim kompetencijama kako bi radili na tjelesnom zdravlju, nisu opremljeni ni svim potrebnim kompetencijama kako bi radili na mentalnom zdravlju. Stoga je negiranje potreba za radom na sebi i na mentalnom zdravlju te „njegovanje“ iluzije da sami možemo i trebamo riješiti svoje psihičke teškoće često način održavanja i/ili produbljivanja teškoća i može imati bumerang efekt. 

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO) (2001), svaka četvrta osoba tijekom svoga života patit će od nekog oblika psihičkih smetnji. Uz to, većini od nas događaju se prolazni i akutni stresovi kod kojih je naša kvaliteta života narušena. Dakle, svi prolazimo veće ili manje turbulencije i u tome nismo izolirani slučajevi. Odlazak psihoterapeutu ne predstavlja pokazatelj da smo ludi, već da brinemo o svojem cjelokupnom zdravlju. Osim toga, nije lako otvoriti se nepoznatoj osobi i sama pomisao na to stvara nelagodu, ali velik broj klijenata navodi da osjeća olakšanje već nakon prvog susreta jer su mogli s nekime otvoreno popričati o stvarima koje ih muče i za koje su mislili da ne mogu podijeliti s drugim ljudima. Važno je imati na umu da psihoterapeuti ne mogu „čarobnim štapićem“ riješiti probleme, već usmjeravaju i podržavaju klijente u radu na mentalnom zdravlju kako bi klijenti u konačnici mogli pomoći sami sebi. Također, jedan terapeut, ili jedan psihoterapijski pristup, ne odgovara svima. Ako iz prvog pokušaja ne uspijete „kliknuti“ sa svojim terapeutom, ne odustajte jer psihoterapija donosi pozitivne rezultate i kontinuirani rad na sebi pomaže u nošenju s teškoćama!

Literatura 

Ben-Porath, D. D. (2002). Stigmatization of individuals who receive psychotherapy: An interaction between help-seeking behavior and the presence of depressionJournal of Social and Clinical Psychology, 21(4), 400–413.

Butler, A. C., Chapman, J. E., Forman, E. M. i Beck, A. T. (2006). The empirical status of cognitive behavioral therapy: A review of meta-analyses. Clinical psychology review, 26, 17-31.

Corrigan, P. W. (2004). How stigma interferes with mental healthcare. American Psychologist, 59(7), 614-625.

European Association for Psychotherapy (n.d.-a). About Psychotherapy.

European Association for Psychotherapy (n.d.-b). Cost effectiveness of psychotherapy.

Hofmann, S. G. i Smits, J. A. (2008). Cognitive-behavioral therapy for adult anxiety disorders: a meta-analysis of randomized placebo-controlled trials. Journal of Clinical Psychiatry, 69, 621-632.

Jorm, A. F. i Wright, A. (2008). Influences on young people’s stigmatizing attitudes towards peers with mental disorders: National survey of young Australians and their parents. British Journal of Psychiatry, 192, 144–149.

Kessler, R. C., Berglund, P. A., Bruce, M. L., Koch, R., Laska, E. M., Leaf, P. J. i sur. (2001). The prevalence and correlates of untreated serious mental illness. Health Services Research, 36, 987–1007.

Kolappa, K., Henderson, D. C. i Kishore, S. P. (2013). No physical health without mental health: lessons unlearned? Bulletin of the World Health Organization, 91, 3-3A.

Norton, P. J. i Price, E. C. (2007). A meta-analytic review of adult cognitive-behavioral treatment outcome across the anxiety disorders. Journal of Nervous and Mental Disease, 195, 521-531.

Otte, C. (2011). Cognitive behavioral therapy in anxiety disorders: current state of the evidence. Dialogues in Clinical Neuroscience, 13(4), 413-421.

Tolin, D. F. (2010). Is cognitive-behavioral therapy more effective than other therapies? A meta-analytic review. Clinical Psychology Review, 30(6), 710-720.

World Health Organization (WHO) (2001). Mental disorders affect one in four people.

World Health Organization (WHO) (2020). Basic documents (Constitution of the World Health Organization, str. 1.