Strategije suočavanja s problemima i emocijama

Strategije suočavanja (engl. coping strategies/styles) pojam je koji se koristi u različitim kontekstima – od strategija suočavanja sa stresom do strategija suočavanja s traumama. Postoje i razne teorijske podjele strategija suočavanja, a u ovom blog postu govorit ćemo o strategijama suočavanja iz perspektive shema terapija.

Primjeri strategija suočavanja

Jeste li se ikada imali neko iskustvo poput:

• imate problema u privatnom životu (npr. konflikti s bliskom osobom, gubitak voljene osobe), a vi se istovremeno sve više okrećete poslu i radoholičarski provodite svoje vrijeme;
• iznova i iznova ne iskazujete svoje potrebe jer 1) mislite da ionako nisu bitne kao tuđe potrebe, ili 2) bojite se da će doći do konflikta, ili 3) strahujete da ćete izgubiti drugu osobu ako iskažete svoje potrebe…
• po već tko zna koji puta ste na usluzi drugima, a imate dojam da drugi nisu tu za vas kad vam trebaju ili nisu uz vas na način koji vama treba;
• redovito se osjećate dosta loše ako od drugih ljudi ne dobivate odobravanje, pohvale ili divljenje;
• čuli ste više puta od drugih da djelujete, osobito na prvu, dosta hladno i distancirano;
• izrazito ste se naljutili kada ste bili kritizirani ili kada je netko bio bolji od vas;

• učestalo izbjegavate nove i izazovne radne zadatke, skloni ste odgađanju i to vam se “obije o glavu”;
• puno se trudite oko svega što radite; poslovi koje radite ne mogu biti samo dovoljno dobro napravljeni, već moraju biti savršeno odrađeni?

Iskustva poput prethodno navedenih predstavljaju strategije suočavanja s nekim emocionalno bolnim doživljajem ili problemom. One se aktiviraju kako bi osobi pomogle da se nosi s tim emocionalno bolnim doživljajem ili problemom. Što bi to značilo?

Psihološke potrebe i strategije suočavanja

Kako biste bolje razumjeli nastanak strategija suočavanja, krećemo s boljim razumijevanjem psiholoških potreba. A najprije još jedan niz pitanja 🙂

Jeste li tijekom odrastanja osjećali nešto poput:

• da ste nebitni i da drugi ne doživljavaju vaše emocije ili potrebe;
• da niste dovoljno dobri;
• da vrijedite samo kada učinite nešto dobro;
• da nemate sigurnosti ili zaštite od strane odraslih osoba;
• da se drugi ljudi ljute ako pokažete što vam treba u nekom trenutku;
• da su drugi oko vas hladni i distancirani;
• da se odrasli ljudi ne znaju nositi s problemima?

Ako su vaši odgovori na neka od ovih pitanja “da” ili “u većoj mjeri”, vjerojatno vaše psihološke potrebe tijekom nisu bile zadovoljene. 

Psihološke potrebe su potrebe za:

• toplinom, 
• brižnošću, 
• uvažavanjem emocija i potreba od strane drugih ljudi, 
• slobodnim izražavanjem emocija i potreba
• prihvaćanjem, 
• sigurnošću, 
• stabilnošću,
• povjerenjem, 
• suosjećanjem, 
• kompetentnošću, 
• autonomijom,
• odmorom. 

U slučaju da psihološke potrebe nisu zadovoljene, teško će neka osoba osjećati zadovoljstvo sobom i imati zdrav pogled na sebe, druge ljude ili svijet općenito. 

Primjerice, ako se učestalo događalo da se sami bavite s onime što vas muči ili biste dobili negativnu reakciju od roditelja ako biste pokazali što vas muči, vjerojatno je psihološka potreba za uvažavanjem i slobodnim izražavanjem emocija ugrožena. 

Iste potrebe mogu biti narušene i u okolnostima poput:

• ako ste često brinuli kako se vaši roditelji osjećaju jer im je bilo jako teško, bilo financijski bilo zdravstveno (psihološki ili fizički), 
• ako bi se oni lako nadurili ili naljutili na vas pa ste počeli osluškivati njihove emocije.

Ako su roditelji hladni i distancirani, često su kod djece narušene potrebe za emocionalnom toplinom i suosjećanjem. 

Kada roditelji postavljaju previsoke standarde za djecu i ti se standardi smatraju “normalnima”, vjerojatno će biti narušena potreba za kompetentnošću. 

Kada roditelji suviše kontroliraju dijete, narušit će se vjerojatno potreba za autonomijom.

Ovo su neki primjeri kroz koje možete dobiti malo jasniji uvid u povezanost okolnosti tijekom odrastanja i psiholoških potreba. 

Psihološke potrebe su poput hrane, kisika ili vode, ali u psihološkom smislu. Njihovo uvažavanje neophodno je kako bi dijete vjerovalo da:

• su njegove potrebe važne (ne da će u svakom trenutku biti uvažene, ali da su važne i da ih slobodno može iskazati),
• se može osloniti na druge ljude; iako ima onih koji ga mogu povrijediti ili će otići od njega, da ima i onih koji to neće učiniti,
• je dovoljno dobro, ne mora biti savršeno i smije pogriješiti,
• je na sigurnom ili da može osigurati tu sigurnost na zdrav način,
• ima pravo na odmor, spontanost i bezbrižnost.

Kada su psihološke potrebe narušene, razvijaju se doživljaji kod djeteta da nije važno, njegove potrebe nisu važne, bit će napušteno i ostat će samo, drugi će ga povrijediti, drugi će se ljutiti na njega, nije dovoljno dobro, glupo je i nesposobno, ne može samo preživjeti… 

Nastanak strategija suočavanja

Kakve sve to veze ima sa strategijama suočavanja?

Narušene psihološke potrebe su emocionalno bolno iskustvo, odnosno često su prisutne emocije tuge, srama, krivnje, anksioznosti… Kako bi se dijete nosilo s tom emocionalnom boli i negativnim doživljajima sebe ili drugih ljudi ili svijeta općenito, (nesvjesno) razvija strategije suočavanja. 

Svrha strategija suočavanja je da dijete preživi u okolini u kojoj neki psihološki aspekti nisu za dijete zdravi te narušavaju psihološke potrebe. 

Vrste strategija suočavanja

Prva vrsta strategija suočavanja odnosi se na predavanje postojećoj situaciji. To bi značilo da će dijete prihvatiti da su drugi ljudi emocionalno hladni i nedostupni pa će i početi više birati za sebe prijatelje koji su takvi. Počet će vjerovati da njegove potrebe nisu važne pa ih ni neće iskazivati i/ili će se suviše žrtvovati za druge ljude. Za sebe će smatrati da je glupo ili nedovoljno dobro pa se neće ni truditi, izbjegavat će izazovne i nove zadatke, odgađat će obveze.

Druga vrsta strategija suočavanja uključuje mehanizam borbe. Dijete se s emocionalnom boli i negativnim doživljajima sebe, drugih ljudi ili svijeta općenito nosi putem suprotstavljanja. Ako vjeruje da nije dovoljno dobro, počet će se jako truditi te će početi osjećati pritisak da bude savršeno. Ako vjeruje da će ga drugi ljudi povrijediti, postat će agresivan.

Treća vrsta strategija suočavanja obično se zove izbjegavanje. Ova vrsta strategija suočavanja može se uočiti u ponašanjima poput ovisnosti, prejedanja, izbjegavanju bliskosti i čak kontakta s ljudima općenito. Svrha ovih ponašanja je potisnuti doživljenu emocionalnu bol.

Često osoba ne koristi samo jednu vrstu strategija suočavanja, već ih mijenja ovisno o situaciju.

Strategije suočavanja u odrasloj dobi

Strategije suočavanja na neke su načine djetetu korisne. S obzirom na to da su djeca još u procesu kognitivnog i socioemocionalnog razvoja (i fizičkog, naravno :)), nemaju dovoljno resursa ni iskustva na koje bi se oslonili kada im je teško. Uz to, ni ne znaju da, primjerice, nije svaka obitelj tako emocionalno hladna ili nije u svakoj obitelji odmaranje nešto što se ne radi. Također, odrasli velikim dijelom odlučuju o djetetom životu (npr. u kojem je vrtiću) i stvari su dobrim dijelom zadane (npr. osnovna škola je obvezna i vršnjaci s kojima dijete provodi puno vremena u razredu nisu stvar njegovog izbora). Strategije suočavanja omogućuju djetetu da preživi u okolini koja nije za njega na neke načine dobra i zdrava.

Problem nastaje kada osoba strategije suočavanja nastavlja koristiti u odrasloj dobi kao dominantni način nošenja s emocionalnom boli, socijalnim situacija i samim sobom. Primjerice, problem može nastati ako osoba nastavlja birati zlostavljajuće ili nedostupne partnere jer je to ono na što su se još kao djeca naviknuli. Problem je i ako se uporno previše trude, ne dopuštajući sebi odmor, tražeći savršenstvo i odobravanje od drugih jer su tako naučili kroz odrastanje da se to radi.

Dakle, iako su strategije suočavanja nastale jer je to bilo korisno djetetu kako bi izdržalo nezdrave okolnosti u kojima je odrastalo, u odrasloj dobi, kada pojedinac kao odrasla osoba ima druge alate i više slobode izbora, te strategije suočavanja više nisu potrebne. Strategije suočavanja onemogućavaju zadovoljenje psiholoških potreba i samo produbljuju problem s kojim se osoba nosi. 

Strategije suočavanja stoga je važno osvijestiti, odrediti njihovu funkciju i uz koje psihološke potrebe se vežu, a onda i naučiti druge oblike suočavanja s emocionalno zahtjevnim situacijama. Budući da je to često zahtjevan zadatak, preporučujem da, ako biste voljeli poraditi na ovim temama, potražite u tome procesu vodstvo stručnjaka za mentalno zdravlje.

Jedan od psihoterapijskih pristupa koji se bave ovom temom i koji bi vam mogu u tome koristiti je shema terapija, a više o njoj možete pročitati u blog postu na poveznici.

Literatura

Young, J. E., Klosko, J. S. i Weishaar, M. E. (2006). Schema therapy: A practitioner’s guide. New York: The Guilford Press.