Psihodermatologija – poveznica između kožnih bolesti i psihičkog zdravlja

Koža je najveći organ našeg tijela i izravno je izložena vanjskim utjecajima. Ona nas štiti od raznih patogena (npr. bakterija, virusa), gubitka tekućine iz tijela, sudjeluje u termoregulaciji, imunološkom i osjetilnom sustavu našeg organizma. Upravo ova izloženost kože i vanjskim i unutarnjim procesima ili pojavama može dovesti do raznih kožnih promjena i bolesti. Među prvim asocijacijama na pojam “kožne bolesti” obično su akne, ali lista kožnih bolesti zapravo je podugačka te su dermatitisi, ekcem, psorijaza, rozaceja, kronični herpes simplex, alergijske reakcije, poremećaji rada žlijezda znojnica i lojnica, kao i ozbiljnija stanja poput melanoma, samo neke bolesti s tog popisa. Među unutarnjim uzrocima kožnih bolesti nalaze se različiti tjelesni čimbenici, poput genetike, a na koži se mogu manifestirati i razni poremećaji rada drugih organa. Jedan od čimbenika koji je povezan s kožnim bolestima, a koji se često (neopravdano) zanemaruje je psihičko zdravlje.

Odnos kože i psihe

Odnosom psihičkih procesa i kože bavi se grana medicine pod nazivom psihodermatologija. U okviru psihodermatologije pristupa se liječenju kožnih bolesti uz pomoć psiholoških i psihijatrijskih tehnika. Bliska veza između psihe i kože očituje se i u dobro poznatim, starim izrazima, npr. da netko ima “debelu” kožu ako može svašta podnijeti. Na koži se očituju i psihička stanja, poput crvenila kada netko ima tremu prilikom javnog nastupa. Psihičke teškoće mogu uzrokovati i izraženije promjene na koži. Tako zbog intenzivne anksioznosti osoba može gristi nokte ili se može javiti i čupanje dlaka, štipanje kože.

Iako psihička stanja ponekad uzrokuju promjene na koži, psihičke teškoće i kožne bolesti vrlo su često, zapravo, u recipročnom odnosu. Primjerice, razne kožne bolesti (npr. akne, psorijaza) obično su vidljive na licu i/ili tijelu te ih osoba nosi svakodnevno poput stigme, čime se stvara osjećaj srama i sama osoba negativno procjenjuje ljepotu svojeg lica i/ili cijelog tijela. To u konačnici može potaknuti negativnu sliku o vlastitom tijelu. Budući da je tjelesno samopoštovanje (tj. vrednovanje vlastitog tjelesnog izgleda) vrlo važno za ukupno samopoštovanje osobe, ne začuđuje da osobe s kožnim bolestima često imaju nisko samopoštovanje i nisko samopouzdanje (npr. nizak osjećaj sigurnosti u sebe u različitim socijalnim situacijama, poput upoznavanja novih ljudi). Posljedično, osoba se može povući iz socijalnih interakcija, brinuti u većoj mjeri o svojem izgledu i negativno promišljati o svojoj budućnosti, što može rezultirati povećanim lučenjem kortizola, smanjenjem imunološkog sustava te u konačnici pogoršanjem kožne bolesti. To zatim može održati ili pogoršati psihičke teškoće (npr. anksioznost, depresivnost), i tako se ulazi u začarani krug.

Jedna od psihičkih reakcija na kožne bolesti može biti osjećaj bespomoćnosti. Tako se kod, primjerice, akni ili psorijaze bolest može neočekivano pogoršati, usprkos naporima koji se ulažu u tretman („Što god učinim, nema nikakve veze, ovo nije pod mojom kontrolom.“). Osjećaj bespomoćnosti često vodi prema depresivnoj slici o sebi (npr. osjećaj manje vrijednosti, ideja da je osoba nepoželjna i da ju drugi ne mogu prihvatiti, voljeti). Ponekad se javlja i osjećaj krivnje („Nisam se dovoljno potrudila, sam/a sam kriv/a što se ne mogu riješiti toga.“), ali i ljutnje („Zašto se to baš meni događa??“). Navedene psihičke reakcije mogu zatim pogoršati simptome kožne bolesti.

Pojačani stres (npr. na poslu, velika količina obaveza), također, može potaknuti pogoršanje kožnih bolesti, poput atopijskog i seboroičnog dermatitisa, akni, virusnih infekcija (npr. herpes simplex). Naime, stres smanjuje djelovanje imunološkog sustava, čime su mogućnosti našeg organizma, a time i kože da se bori s raznim patogenima, koji nas okružuju ili su već u našem organizmu, manje.

Za borbu s kožnim bolestima korisno je imati na umu da ih drugi ljudi ne primjećuju u onoj mjeri u kojoj sama osoba misli. Tako se u istraživanjima o aknama pokazalo da osobe bez akni značajno manje uočavaju različite pojave na licu, uključujući akne, u odnosu na osobe s aknama, što pokazuje da su osobe s aknama izrazito usmjerene na same akne, značajno više od ostalih ljudi. Zatim, bilo bi korisno preusmjeriti pažnju na druge domene života, ne zadržavati pažnju samo na jednom području – kožnoj bolesti. Ako se ponovno usmjerimo na akne, u istraživanjima se pokazuje da sama objektivna ozbiljnost akni nema utjecaj na psihičko zdravlje, odnosno važnija je procjena same osobe i njezina ideja koliko joj akne štete i koliko je usmjerena na njih. 

Što osobe s kožnim bolestima mogu učiniti po pitanju svojeg psihičkog stanja i procesa?

Preporučuje se i tjelovježba, što zbog tjelesnog zdravlja, što zbog psihičkog zdravlja, a oba oblika zdravlja pozitivno djeluju na smanjenje ili uklanjanje kožne bolesti. Korisno je odrediti i periode u danu ili tjednu koji će biti namijenjeni opuštanju i svaka osoba sama određuje što je za nju opuštanje. To može biti izlet u prirodu, bicikliranje, druženje uz društvene igre, gledanje filma, topla kupka, vježbe relaksacije (npr. relaksacijsko disanje)… Tijekom opuštanja i odmaranja daje se organizmu prilika da se oporavi. Ako “punimo” razne elektroničke uređaje koje koristimo, zašto ne bismo “napunili” i svoje organizme?

Konačno, zbog psihičkih problema povezima s kožnim bolestima osoba se može javiti stručnjaku za psihičko zdravlje s kojim će raditi na problematičnim područjima i povećanju svojeg psihičkog blagostanja.

Literatura

Dalgard, F. J. i sur. (2015). The psychological burden of skin diseases: A cross-sectional multicenter study among dermatological out-patients in 13 European countries. The Journal of Investigative Dermatology, 135(4), 984–991. doi: 10.1038/jid.2014.530

Dreno, B. i sur. (2018). Female type of adult acne: Physiological and psychological considerations and management. Journal of the German Society of Dermatology, 16(10), 1185–1194. doi: 10.1111/ddg.13664

Heng, A. H. S. i Chew, F. T. (2020). Systematic review of the epidemiology of acne vulgaris. Scientific Reports (NatureResearch), 10(5754).  

Jafferany, M. (2007). Psychodermatology: A guide to understanding common psychocutaneous disorders. The Primary Care Companion to The Journal of Clinical Psychiatry, 9(3), 203–213. doi: 10.4088/pcc.v09n0306

Karimkhani, C., Dellavalle, R. P., Coffeng, L. E. i sur. (2017). Global skin disease morbidity and mortality: An update Ffm the global burden of disease study. JAMA Dermatology, 153(5), 406–412. doi:10.1001/jamadermatol.2016.5538

Kellett, S. C. i Gawkrodger, D. J. (1999). The psychological and emotional impact of acne and the effect of treatment with isotretinoin. British Journal of Dermatology, 140(2), 273–282.

Kokandi, A. (2010). Evaluation of acne quality of life and clinical severity in acne female adults. Dermatology Research and Practice. http://downloads.hindawi.com/journals/drp/2010/410809.pdf 

Lee, I-S. i sur. (2014). Psychological distress and attentional bias toward acne lesions in patients with acne. Psychology Health and Medicine, 19(6), 680–686. doi: 10.1080/13548506.2014.880493

Lynn, D. D. i sur (2016). The epidemiology of acne vulgaris in late adolescence. Adolescent Health, Medicine and Therapeutics, 7, 13–25. doi: 10.2147/AHMT.S55832

Mulder, M. M. i sur. (2001). Psychosocial impact of acne vulgaris. evaluation of the relation between a change in clinical acne severity and psychosocial state. Dermatology, 203(2), 124-130.doi: 10.1159/000051726.

Murray, C. D. i Rhodes, K. (2005). ‘Nobody Likes Damaged Goods’: The Experience of Adult Visible Acne. British Journal of Health Psychology, 10(2), 183–202. doi: 10.1348/135910705X26128

Napisano u suradnji sa Sandrom Krstev Barać (Funkcionalna medicina)